Oznaka: 2002.

Vlasta Žanić, Ogoljavanje, 2002.

Vlasta Žanić
Ogoljavanje, 2002.
video, MP4, 3' 25''
MG-6841e

Video-performans “Ogoljavanje” pripada, kako sama umjetnica naglašava, nizu “ekspresivnih performansa (Zatvaranje, Ogoljavanje, Udaljavanje...) koji su imali jak emotivni naboj i potrebu da se izrazim momentalno. Kiparstvo mi nije pružalo mogućnost da se izrazim. Bilo mi je sporo, prestatično i nedovoljno direktno. Iako mi je, zapravo trebalo dosta vremena i hrabrosti da se odvažim izvesti svoj prvi performans, prijelaz iz kiparskog u potpuno novi i drugačiji medij tada sam doživljavala kao svoju veliku revoluciju. “U “Ogoljavanju”; Žanić dotjeruje svoje lice, čupajući obrve. Krupni plan statične kamere prati ovaj ritual uljepšavanja na način da se gledatelju čini da prizor promatra iz pozicije zrcala u kojem se tobože ogleda umjetnica. Performans prati glazbena pozadina: neodređeni latino-šlager sastavljen od općih mjesta romantične ljubavi – akustične gitare, slavljena ženske ljepote, neminovnosti ljubavnog rastanka, obećanja o skorom susretu itd. Zanimljvo je usporediti performans Vlaste Žanić s video-radom Sanje Iveković “Make-up, make-down” iz 1978., također iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Oba videa dovode u pitanje vezu između žene, ljepote i (muške) želje, ali svaki to radi na različit i gotovo dijametralno suprotan način. Dok video Sanje Iveković općenito slijedi televizijsku estetiku visoke produkcije i time izravnije adresira društveno, odnosno patrijarhalno određenje žene, “Ogoljavanje”, sasvim u skladu s produkcijskim mogućnostima svoga doba izražava određenu estetiku kućnog videa, krečući se tako više u sferi privatnog, nego društvenog iskustva. Toj razlici pridonosi naravno i izostanak umjetničinog lica u videu Sanje Iveković, odnosno njegova centralna pozicioniranost u videu Vlaste Žanić. “Loša” rasvjeta lica, njegovo neprestano približavanje i udaljavanje od kamere, ali i umjetničino neprekidno zurenje u nju, stvaraju određeni utisak prevelike bliskosti između umjetnice i gledatelja i pobliže određuju umjetničino shvaćanje performansa kao ekspresivnog čina.
Vasta Žanić je diplomirala 1990. kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje u svojstvu profesorice od 2018. godine. Izlagala sa skupinom autora na Venecijanskom bijenalu 1995. te na brojnim izložbama u Zagrebu, Splitu, Buenos Airesu, Grazu, New Yorku, Düsseldorfu i Pragu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Isječak iz videa / iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb

Milivoj Bijelić, Denkbild strikte Observanz, 2002.

Milivoj Bijelić
Denkbild strikte Observanz, 2002.
sitostisak, ulje/platno
85 x 155 cm
MG-7019

Milivoj Bijelić (1951.) intrigantan je umjetnik koji apsorbira konceptualne, primarno-analitičke i monokromne zasade visoke moderne slikom (Plava, 1976.) i minimalističkim instalacijama s postmodernim korelacijama od nove slike nadalje. To obilježava autorova misaona izvedbena estetika i materijalnost medija što je uočljivo još u njegovoj primarno-analitičkoj fazi. Diplomirao je slikarstvo na ALU-Zagreb (Š. Perić), a postdiplomski studij pohađao na Nationaal Hoger Instituut vorr Schone Kunsten u Antwerpenu (1977. – 1978.). Suradnik je Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1978. – 1980.), a od 80-ih živi i djeluje u  Düsseldorfu. Bijelić uspostavlja vlastiti znak Homo rebus koji uobličava u zagonetni piktogram, parafrazu Da Vincijeva čovjeka raširenih udova koji modulira slikama, slikama-objektima i instalacijama (45. venecijanski bijenale, 1993.). Taj znak mjera je svih stvari, a preobražen u umjetničku matricu slika je figure i figura slike, šifra i znak ljudske figure uopće. (parafraza, J. auf der Lake). Slika Denkbild strikte Observanz / Razmišljanje, strogo promatrati (2002.) obilježava Bijelićev opus do danas utemeljen na filozofsko-sociološkim postavlkama koje autor prenosi na neposredan način. To je rasterska slika sa zagonetnim ukrasom, matricom u obliku saća – žigova Homo rebusa i horizontalnom lebdećom figurom čovjeka ponad njih izvedenom od stožaste materije boje koja gledana sa strane postaje vibrantni odjek reprezentativnoga izgleda.  Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Düsseldorf, Bochum, München, Ljubljana, Köln), a djela mu se nalaze u brojnim recentnim zbirkama i muzejima. Sudjelovao je na bijenalu u Sao Paulu 1982., i Kairu 1994., a u Bribiru nalazi boravište za aktualni umjetnički projekt Et in Barabaria Ego.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Skip to content