Oznaka: 1998.

Matko Vekić, Vizura, 1998.

Matko Vekić
Vizura, 1998.
ulje/platno
195 x 200 cm
MG-6730

Matko Vekić (1970.) pripada među najafirmiranije i najangažiranije hrvatske slikare svoje generacije. U njegovu slikarstvu ispremiješane su modernistička stilizacija i kritika društva s postmodernom redukcijskom naracijom čiji znakovi uvijek upućuju na nešto drugo od viđenog. Vekićev motiv opire se površnim amblemima i ornamentima koje, parafrazirajući A. Lossa, smatra zločinom. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu u klasi Đ. Sedera (1995.). Od 2011. godine izvanredni je profesor na istoimenoj ustanovi. Konkretno/apstraktnim, predmetno/bespredmetnim, organsko/anorganskim polaritetima svaki Vekićev ciklus promišljeni je slikarski manifest, umjetnički svjetonazor, vizualni program znakova koji upućuju na suvremeno žarište (Životinjski krug – Zodijak, 2005.; Simbol, ornament, znak i zločin, 2009.; Okrutnost kruga, 2010.; Orijenta(liza)cija, 2016.). Autorova rana urbana ikonografija sazdana od betonsko-metalnih prometnih petlji, mostova, nadvožnjaka karakterizira suvremeno urbano tkivo grada kao mjesto blokirajuće distopije. Slika Vizura (1998.) iskazuje hladan, analitičan, opservatorski – distanciran pogled umjetnika, međutim, otiskom struktura drva/dasaka za "šalunge" autor djelotvorno  kontrastira bezličnoj, ogoljeloj i ohlađenoj predmetnosti i prostornosti stvarajući nekakav "betonski vrt" što sugerira organska arabeska godova drveta. U preko 20 godina slikarskog djelovanja ostvario je više od 40 samostalnih izložaba. Predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. na Internacionalnom bijenalu u Kairu i 2009. na 53. bijenalu u Veneciji.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Josip Klarica, Maksimir, 1998.

Josip Klarica
Maksimir, 1998.
kopija pozitiva/tintni ispis, 295 x 612 mm
MG-8267

Josip Klarica (1946. – 2020.) klasik je hrvatske fotografije i studiozan poznavatelj fotografskih tehnologija i fotokemijskih procesa. Njegove fotografske slike mrtvih priroda, portreta i krajolika na razmeđu su starih fotografskih postupaka, nadrealističkih metoda, inovacija fantastičnog realizma te magičnog naturalizma. Nepostojanje konkretnog vremena, neodređeni topos i unutarnja logika prizora satkana od pomnih detalja čine njegove snimke izrazito suvremenima (I. Prosoli). O tome svjedoči i Klaričina Mrtva priroda (1979.) na naslovnici prvog albuma grupe Haustor iz 1981. Finu, povijesnu slikarsko-tonsku patinu i bezvremenost Klaričinih fotografija pridaje korištenje camere obscure i replike Martensova panoramskog fotoaparata (Pariz, 1845.).
Diplomirao je filmsku kameru 1977. na Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU). Profesori režije bili su mu M. Forman i J. Menzel, a književnosti M. Kundera. U njegovu narativnom tkanju često su djela J. Kafke na granici između zbiljnosti i umišljaja. Tijekom studija zbližio se sa čuvenim češkim fotografom J. Sudekom. Na njegovim mrtvim prirodama traje sklad brutalnog i vulgarnog te poezije bitka umrtvljenih bića i stvari (R. Putar). Panorama Maksimira zimi odražava fraktalnu ljepotu prirode u kojoj je svaki samonikli dio utkan u onaj sljedeći sve do svekolikog reda stvari. Izlagao je u brojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, gdje mu se nalaze mnoga djela. Posljednju izložbu Snoviđenja imao je s I. Posavcem u Galeriji „Josip Račić“ 2019. Memorijalnu izložbu 2021. priređuje mu Nacionalni muzej moderne umjetnosti (B. Franceschi; Ž. Koščević).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Josip Klarica
Fotografski presnimak: Goran Vranić, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Damir Mataušić, Pegaz, 1998.

Damir Mataušić
(1954.)
Pegaz, 1998.
posrebrena bronca
13 x 24 x 17 cm
MG-7158

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979. (Ž. Janeš), na kojoj predaje od 1996. godine. Kiparsko stvaralaštvo mu je specifičnog izričaja i definiranih artističkih poetika uspješno primijenjenih u više kiparskih disciplina: od medalja, kovanica, svečanih lanaca i počasnica do male plastike, reljefa i javnih spomenika; od intimističkih, oficijelnih, do javnih i sakralnih kiparskih ostvarenja duboke percepcije s izuzetnom posvećenošću u realizaciji djela. Odlika Mataušićeva rada uporaba je više vrsta materijala u kojima dominiraju polirane kovine izvedene tehničkom preciznošću u inventivnim kompozicijama. Vrijednost njegova djela sintetizira povijesno i kulturno nasljeđe ne oduzimajući dignitet artističkom stvaralaštvu.

Poseban segment u njegovom stvaralaštvu je mala plastika intimističke poetike dinamičnog sadržaja i razigranih formi u kojima oživljava vlastite percepcije bogate idejnosti i spoznatljivih asocijacija. Stvara ih entuzijastički, poput alkemičara radosti. Mobilna statueta  Pegaz  je  osuvremenjeni  prikaz mitološkog krilatog konja kao  duhovite kombinacije tijela  ove plemenite životinje  s  krilima aviona dvokrilca i kotačima na nogama, oblikovanog poput igračke u dječjoj mašti o letenju.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content