Oznaka: 1995.

Antun Babić, Stožasta glava, 1995.

Antun Babić
Stožasta glava, 1995.
terakota
32 x 25 x 30 cm
MG-7187

Stožasta glava iz 1995. tipičan je imaginarni, prostodušni i bezazleni babićevski lik modeliran u podatnoj terakoti. Robusni je volumen stožastog zamišljen kao simbol boljeg svijeta u kojem je humor oslobođen svega negativnog. Kao akter nove zbilje ostvaren je tek blago karikirajućom formom glave i naglašenim detaljima lica koji mu daju mitska i bezvremenska svojstva. Babić je odrastao uz Savu i kasnije uz Bosut. Fasciniran slavonskom prirodom i baštinom Babić je u jedinstvenom spoju blata, nježnosti i melankolije stvorio čitav ansambl terakotnih junaka, glumaca, svirača, pjevača i plesača nepretencioznih dimenzija i neodoljive blagosti.
Antun Babić (Bijeljina, BiH, 1931. – Vinkovci, 2023.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vanje Radauša 1958. Dulje od pola stoljeća Babić je paradoks ljudskog života iskazivao skulpturama, crtežima i grafikama koje reinterpretiraju fizičke datosti i negiraju uvriježene norme. Snažni, robusni, zatvoreni babićevski volumeni često su prožeti humorom, ali i tragikom ljudske egzistencije. Preferirao je glinu i linorez, a crtež je često povezivao s akvarelom. Uspješnu karijeru likovnog pedagoga započeo je u osnovnoj školi u Vinkovcima. U Osijeku je kasnije radio kao prosvjetni savjetnik i kao profesor na Pedagoškom fakultetu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Zlatan Vrkljan, Moderna galerija (triptih), 1995.

Zlatan Vrkljan
(1955.)
Moderna galerija (triptih), 1995.
ulje/platno
3 x 130 x 98 cm
MG-6444 (1-3)

Zlatan Vrkljan (1955.) postmoderni je slikar čistoga oka koji sliku tretira kao materijalnu, morfološku, ali i iluzionističku činjenicu. Vrkljanovo slikarstvo apsorbiralo je avangardu, tradiciju hrvatske i svjetske moderne te visoku modernu. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1979. u klasi Š. Perića, a do 1981. suradnik je Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera. Već prvom izložbom (Neboderi, 1978.) privukao je pažnju javnosti i kritike. Autentični je slikar koji poštuje tradiciju, ali i stvara onkraj nje poput slikarskog nomada. Polovicom 80-ih slika mitološku i alegorijsku tematiku, potom se postupno pročišćuje od kolorističkih akcenata prema monokromnoj slici (Crne slike 90-ih). Autorov je opus do danas na razmeđu figuracije i apstrakcije. Triptih Moderna galerija (1995.) akromatske game, ujedno parafraza akata Lj. Ivančića, bio je smješten na stubištu Moderne galerije (2005. -2020.), nekadašnjem predvorju palače, počast je i zaštitni znak Moderne galerije. Triptih je ostvaren dinamičnom perspektivom, monumentalnošću motiva, kao i ekspresivnom i neekspresivnom figuralnom stilizacijom. Zlatan Vrkljan je od 2014. redoviti član HAZU-a, a i redovni je profesor na ALU-u u Zagrebu. U četrdesetak godina djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Pariz, Moskva, Buenos Aires, Sarajevo, Ljubljana). Predstavnik je Hrvatske na Bijenalu u Kairu 1998. i Venecijanskom bijenalu 1999.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ana Opalić, Vesna i Marin, 1995.

Ana Opalić
Vesna i Marin, 1995.
crno-bijela fotografija
39 x 39 cm
MG-7013

Niz portreta članova obitelji i bliskih prijatelja Ana Opalić je počela snimati 1997. Fotografije prikazuje žene, muškarce, djecu i životinje u svakodnevnim životnim situacijama. Neki poziraju u interijerima svojih kuća ili radnih prostora, neki u eksterijerima u kojima se, pretpostavljamo, odvija njihov svakodnevni život – putovanje od posla do kuće i nazad, odlazak u trgovinu, šetnja u vrijeme dokolice i slično. Većina portretiranih ima ozbiljna lica, statura tijela uvijek je uspravljena i pomalo napeta, ruke, ako nisu zauzete nečim, ili su u neprirodnim položajima ili su skrivene u džepovima. Svjesni da poziraju za fotografski portret – to nam njihova intimna veza s fotografkinjom dopušta da zaključimo – čini se kao da su snimanje shvatili vrlo ozbiljno. Poziranje je stoga naglašeno i zbog toga ovi portreti podsjećaju na slikarske portrete. Slikarskim portretima, između ostalog, svojstveni su dugotrajna nepokretnost tijela – zbog toga se tijela često doimaju ukočeno, što je osobito vidljivo u predmodernom slikarstvu – i pažljiv aranžman odnosa između tijela i stvari u prostoru. Jedan veliki dio tih osobitosti prisutan je na fotografijama Ane Opalić, primjerice na fotografiji Vesna i Marin koju ovdje donosimo.

Ana Opalić je rođena 1972. godine u Dubrovniku. Diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Izlaže od 1991. godine; ostvarila je niz samostalnih izložbi te sudjelovala u brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Predstavljala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu (zajedno s Borisom Cvjetanovićem) 2003. godine. Osnivačica je web portala Suvremena hrvatska fotografija, https://croatian-photography.com/. Redateljica je i snimateljica dokumentarnih filmova.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto presnimak: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Dalibor Jelavić, Atelijer, 1995.

Dalibor Jelavić
Atelijer, 1995.
ulje, enkaustika/platno
198 x 164,5 cm
MG-6560

Dalibor Jelavić (1949. – 2019.) modernistički je i postmodernistički slikar i grafičar izrazita naboja i ekspresije. Kako njegovo rubno apstrahirano slikarstvo gotovo nikada nije izgubilo vezu sa figuralnom poetikom, postmodernist je u doba moderne i modernist u vrijeme postmoderne. Postmoderno načelo odražava se i u Jelavićevoj familijarnosti sa srodnicima putem upliva i citata ukomponiranih u vlastiti slikarski izričaj (E. Murtić, P. Picasso, J. Miro, A. Saura, A. Tàpies, P. Alechinsky). Isprva je stvarao monokromne slike i asamblaže bliske minimalnom i materijskom slikarstvu. Zatim stvara ekspresivnu figuraciju s apstrahiranim dijelovima agresivna kolorita i rukopisa. U novije vrijeme u ulju i enkaustici, ekspresivnom apstrahiranosti figurativnog bujnih gama, imaginativnih znakovlja i maštovitih kolorističkih kompozicija kreirao je markantne cikluse: Svemirski teatar (1996. – 2012.), Veliki prasak (2001. – 2006.), Rog izobilja (2014. – 2016.). Slika Atelier iz 1995., slikana gustom pastom, na takvom je razmeđu između apstraktne i figurativne ekspresije. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1977. kod N. Reisera, a 2010. – 2012. bio je dekan. Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1977. – 1979.). Jelavićeva umjetnost zrcali se u različitim likovnim tehnikama (crtež, grafika, digitalna grafika, ulje, tapiserija, emajl, keramika, plakat), kao i u stvaranju videozapisa (dokumentarni film, TV-spotovi, 3D animacija). Izlagao je na brojnim izložbama u zemlju i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u brojnim muzejima i kolekcijama. Dobitnik je Nagrade HDLU-a za životno djelo 2015

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: © iz foto - arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content