Oznaka: 1994.

Peruško Bogdanić, Parsifal, 1994.

Peruško Bogdanić
Parsifal, 1994.
Kamen, klesanje
176 x 35,5 x 30 cm
MG-6498

Persifal umjetnika Peruška Bogdanića nastao 1994. skulptura je kompozicijski oblikovana od nanizanih čistih geometrijskih tijela. Prateći formu totema Bogdanić niže u visinu dvije kocke izduženi kvadar te završava na samome vrhu kuglom. Sažimajući formu nadovezao se na kasnomodernistički primarni, čisti oblik koji odlikuje odmicanje od narativnosti.
Hrvatski kipar Peruško Bogdanić (1949., Hvar) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976., gdje od 1995. postaje redovni profesor sve do 2007.,postaje dekanom iste institucije od 2012. do 2014. godine. Od 1996. mentor je, a od 2002. godine umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru. Bogdanić se pridružio postmodernističkom pokretu i stvorio opus uglavnom u drvu i kamenu. Kombinirajući konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima, ostvario je nove puteve kiparskim promišljanjima potkraj 20. stoljeća. Izlagao je na velikom broju samostalnih izložbi u Hvaru, Zagrebu, Ljubljani, Minneapolisu, Dubrovniku, Berlinu, Detroitu, Rovinju, Splitu, Beču, Rijeci, Klanjcu i Skopju. Također, osvojio je i brojne nagrade poput Salona mladih (Zagreb, 1982.), Trijenala hrvatskog kiparstva (Zagreb, 1991.), Bijenala kiparskog crteža (Budimpešta, 1992.) i Hrvatskog trijenala crteža (Zagreb, 1996.). Izveo je i nekoliko javnih skulptura poput onih u Sisku, Zagrebu, Labinu, Edinburghu i Poreču.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive umjetnika

Zdravko Mustać, Product of Body, 1994.

Zdravko Mustać
Product of Body, 1994.
MG-6915

Zdravko Mustać je rođen u Zadru 1961., ali je svoj umjetničk i filmski identitet, po vlastitom priznanju, stekao u Splitu, pohađavši Filmsku školu Kinokluba Split. Premda je 90-ih djelovao i u mediju video-umjetnosti, uvijek je isticao da je filmaš: “Video koristim od 90-ih, ali samo kao supstitut za film, zbog praktičnosti i dostupnosti. Kad sam radio na videu, to su bili radovi koji su filmski mišljeni i strukturirani.” Upravo je tako snimljen i video “Product of Body” (1994). Na četiri različito kolorirane pozadine (žuta, plava, crvena, zelena), u krupnom je planu snimio sam sebe kako izgovara imena gradova i naselja u SAD, Njemačkoj, Japanu i Italiji. Umjetnikova je glava prikazana sa svih strana, ali ne kontinuirano, nego parcijalno, u četiri različita kadra, a koji mogu stajati u analogiji s četiri strane svijeta. Svaka pozicija glave je naglašena drugačijom bojom i svakoj poziciji odgovara jedna zemlja: na žutoj pozadini, autor izgovara imena gradova iz SAD-a, dok imena njemačkih gradova pripadaju plavoj, japanskih crvenoj, a talijanskih zelenoj boji. Video je pak kao cjelina - uz pomoć naglašenog montažnog reza i natpisa - podijeljen na 9 dijelova, od koji je svaki posvećen jednom ‘proizvodu’: znoju, suzama, slini, pljuvačci, krvi, gnoju, urinu, spermi i izmetu. Gledatelj može primjetiti da osim povezanosti na razini filmskog jezika – odnosi između kadra, boje, položaja glave, poglavlja posvećenih tjelesnim izlučevinama itd. – mora postojati i neka veza između imena gradova i ljudskog tijela. Međutim, suprotno formalnoj organizaciji, sadržaj Mustaćevog videa je enigmatičan. Govori li “Product of Body” možda o II. svjetskom ratu i stradanju Zadra? O elementarnosti i univerzalnosti života suprotstavljenog geografskim podjelama i povijesnim zbivanjima? Jednoznačno tumačenje, naravno, ne postoji, ali u potrazi za mogućim značenjem i gledatelj i autor pronalaze određeni estetski užitak.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Vlado Zrnić, Carinarnica vremena, 1994.

Vlado Zrnić
Carinarnica vremena, 1994.
MG-6917

“Čin gledanja sastoji se od gledatelja i promatranog. Između tih dvaju entiteta je pauza, potpuno nepredvidljiva stvarnost koju doživljavam kao otvoreni dijalog sa životom”, izjavio je 2008. u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji zadarski umjetnik i filmski redatelj, Vlado Zrnić.

Nakon što je diplomirao slikarstvo na venecijanskoj akademiji 1989., Zrnić se okrenuo filmskoj i video umjetnosti, da bi već krajem 90-ih za svoj rad primio nekoliko nagrada na domaćim i inozemnim festivalima. Zrnićeve je filmove (Mirila, Dan pod suncem) kritika okarakterizirala kao ‘poetski dokumentarizam’, naglasivši važnost vizualnih nad narativnim aspektima filma.

U videu “Carinarnica vremena” iz 1994., jednom od ranih primjera Zrnićevog istraživanja pokretne slike, sve ove atribute nalazimo in nuce. Riječ je o snimci noćnog nevremena u zadarskom priobalju. Prizore morske površine i udaljenog kopna moguće je prepoznati samo zahvaljujući udarima munje, odnosno kratkim bljeskovima svjetla. Jaki kontrasti između mraka i bljeskanja munja interferiraju s tehnologijom kamere na neočekivan način. Kada je svjetlo munje izrazito jako, slika se raspada ili puni greškama (glitch), pa prizor postaje neprepoznatljiv. U umjerenim slučajevima bljeskanja, s druge strane, kamera uspijeva na kratko prikazati površinu mora, no gotovo sasvim apstraktno: vodena površina tada nije ništa drugo doli neodređena luminiscencija, fenomen koji može pripadati bilo čemu. Video zavrašava svojevrsnom katarzom. Olujno je nevrijeme, naime, dosegnulo kopno i zvuk kiše je nadjačao grmljavinu. Taj je trenutak Zrnić označio kadrom košare svjetionika i njegove lampe. Međutim, kako se kiša pojačava, a objektiv kamere biva sve prekriveniji vodom, od svjetionika na kraju videa razaznajemo još samo svijetlu mrlju koja ustrajno pulsira u mraku.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Bojan Šumonja, Rain Dogs, 1994.

Bojan Šumonja
Rain Dogs, 1994.
MG-7009

Bojan Šumonja (1960.) jedan je od najizrazitijih suvremenih hrvatskih neoekspresionističkih slikara. Studirao je kiparstvo na Venecijanskoj akademiji lijepih umjetnosti (klasa prof. Tramontina, 1984.), a do 1987. u Milanu uči grafiku dubokog tiska. Autorovo rasno slikarstvo razapeto između mitologemskog i profanog (I. Zidić, 2007.) utemeljeno je metodom citatnosti na načinima postmoderne interpretacije tradicije (figura, pejzaž, povijest slikarstava, drama, mit, vražje i božje, tragedija, alegorija), poetike stripa i filma te skorijem nasljeđu transavangarde i novih divljih. U slikarevim formativnim godinama održala su se dva Venecijanska bijenala koja verificiraju postmodernu kao cenzuru ikonoklazma moderne (B. Oliva, 1980. Transavangarda; M. Calvesi, Umjetnost u zrcalu, 1984.). Potonji apostrofira umjetnost koja se reflektira sama na sebe. Upravo dijalektikom slikarske tradicije i postmoderne reakcije reinterpretacijom umjetnika (Velázquez, Goya, Manet, Van Gogh, Picasso, Immendorf, Kiefer…) Šumonja metamorfira sliku citatima (Las Menineas, 1991., 1992., Zeleni doručak na travi 1995.). Ostvaruje i nesvjesno-mitske realizacije (Otmica Labinjonki, 1992.), kao i neoekspresionističko-nadrealne kompozicije dubinskih psiholoških značenja (Sleeper, 1996. – 1997.). Od 2000-ih započinje ciklus Ovce kojim zoomorfnom metaforom kritički opservira sustav, a to nastavlja i najnovijim slikama iskazujući brigu za izopćene. Na formalno-likovnoj razini uočljivo je postupno zgušnjavanje slike s kraja 80-ih, što je od polovice 90-ih dovedeno do vizualnog puknuća oslikavanjem tamne strane čovjeka i svijeta. Od 2000-ih postupno je pročišćena kompozicija s više nepomućenih dijelova iskazana jasnijom i mirnijom cjelinom (Ovce, 2006.). Slika Rain Dogs (1994.) zasićenom kompozicijom provocira misterij osobno-profanih, mračnih sukoba simboliziranih nadstvarnom estetikom praznog ormara, zamućenih spodoba te vražjih divljih pasa. Izlagao je na preko 200 skupnih i 90 samostalnih izložbi te je višestruko nagrađivan za svoj rad. Osnivač je Galerije Poola u Puli.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Lapuh, Konstruktivni Ras I., 1994.

Željko Lapuh
Konstruktivni Ras I, 1994.
ulje/platno, 195 x 145 cm
MG- 7029

Željko Lapuh najznačajniji je slikar postmoderne varijante metafizičkog slikarstva. Rođen je 1951. u Splitu. Diplomirao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića. Od 1976. do 1980. bio je suradnik Majstorske radionice prof. Lj. Ivančića i prof . N. Reisera. Samostalno izlaže od 1976. Sudjelovao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Austrija, Francuska, Italija, Japan, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Španjolska, Turska, Egipat, Švedska, Slovenija, Bosna i  Hercegovina, Island, Makedonija, Belgija, USA). Dobitnik je niza nagrada i priznanja od kojih izdvajamo Prvu nagradu za slikarstvo na Svjetskom biennalu hrvatske umjetnosti u Torontu 1993., te Grand Prix na 29. zagrebačkom salonu 1993. Od kasnih 80-ih u svoja djela unosi ironični humor i dimenziju straha i strave.  Željko Lapuh sebi svojstvenim postmodernim citatima (Giorgio de Chirico, Gorgio Morandi)  i vlastitim inačicama metafizičkog slikarstva nijeme, prazninom urezane lelujate skulpturalne figure i masa (Konstruktivni Ras I, 1990.) produbljuje upite muklih i pustih, posve onostranih bivanja. Iza predmetnog krije se tajna duša stvari. Prikrivena i zatočena unutar masiva i ljušture ne dopire prema empirijskoj stvarnosti. Gama slike je u svjetlu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti,Zagreb
Foto: Goran Vranić© Nacionalni muzej moderne umjetnosti,Zagreb

Skip to content