Oznaka: 1991.

Vatroslav Kuliš, Sedamsto tisuća m2 mora, 1991.

Vatroslav Kuliš
(1951.)
Sedamsto tisuća m2 mora, 1991.
ulje na platnu
200 x 300 cm
MG-6279
Vatroslav Kuliš (1951.) najizrazitiji je postmoderni hrvatski kolorist koji nastavlja tekovine akcijskoga slikarstva i apstraktnog ekspresionizma. U početku naklonjen figuraciji, od 80-ih koloristički apstrahira sliku zasićenom obojenosti i slikarskom gestom koje postaju njegov znak raspoznavanja. Kuliševo slikarstvo prvobitno je emocionalna apstrakcija koja izvire iz akcijskoga slikarstva i kontroliranog automatskog nadrealizma. Kompozicijom vlada koloristički plamsaj, nesputani slikarski postupak i dinamična ispunjenost platna. Slika Sedamsto tisuća m2 mora takav je kolorističko raskošni i apsorbirajući, masivni slikarski monument.
Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1976. u klasi Š. Perića. Bio je likovni urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža (1978. – 2002.). Opus mu je označen ciklusima: Rani radovi (1978. – 1991.), Valovi (1990. – 1993.), Slike-kolaži / Objekti kolaži (1991. – 1994.), Kornati (1996. – 2001.), Voodoo Gutenberg (1996. –2001.), Kuti (1996. – 1998.), Metamorfoze mora (1999. – 2002.), Nizovi (2000. – 2001.), Riffovi (2002. –2006.), Herbarium pictorium (2006. – 2007.) i dalje.
Uz apstrakciju slika portrete i sakralne kompozicije, a bavio se i grafikom, grafičkim dizajnom, scenografijom i izradom mozaika. Izlagao je na više od 170 samostalnih i 140 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i privatnim zbirkama. Godine 2010. izdana je Kuliševa monografija iz pera I. Zidića, a 2020. priređena mu je retrospektiva u Modernoj galeriji u koncepciji M. Bešlića. Višestruko je nagrađivan za svoj rad.
Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Pavo Urban, Granatiranje Dubrovnika / Kamena prašina nad Gradom, 1991.

Pavo Urban
(1968.-1991.)
Granatiranje Dubrovnika / Kamena prašina nad Gradom, 1991.
crno-bijela fotografija, 5 x 340 x 390 mm
MG-7127

Ovih pet fotografija posljednjih je pet fotografija koje je snimio mladi dubrovački fotograf Pavo Urban, prije svoje tragične smrti 6. prosinca 1991. Urban je tog jutra, na početku topničkog napada na Dubrovnik, snimio 12 fotografija. Na posljednjih pet vidimo crkvu Sv. Vlaha, daskama zaštićen Orlandov stup i prašinu koju su prouzročili udari granata. Krajnje desna fotografija - kasnije nazvana „Prašina nad Gradom“ - snimljena je samo nekoliko trenutaka prije nego što će fotografa usmrtiti geler granate.
U povijesti fotografije ne nedostaje snimaka koji prikazuju rat, pogibiju i smrt, ali malo je snimaka koji su istodobno prikazivali stradanje ispred fotografskog objektiva i ukazivali na stradanje iza njega.
Posljednja Urbanova fotografija jedna je od takvih. Ona, s jedne strane, prikazuje do tada nezamisliv užas – razaranje grada koji je na svjetskoj listi kulturne baštine - i s druge, označava posljednje trenutke fotografovog života. Urban je imao 23 godine kada je poginuo u Domovinskom ratu, kojim je Hrvatska osigurala samostalnost nakon raspada socijalističke Jugoslavije. Par mjeseci prije na zagrebačkoj je Akademiji dramskih umjetnosti upisao filmsko snimanje, ali se vratio braniti rodni grad. Iz kasnijih svjedočanstava, saznalo se da su ga, primjerice, osobito privlačile ratne fotografije Roberta Cape, pa ne treba čuditi njegova odluka da se uključi u obranu grada i da tog jutra, odmah nakon prve granate, zgrabi fotoaparat, napusti sigurnost skloništa i počne snimati.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Reprodukcija: Iz postava Zbirke NMMU : Pavo Urban, Granatiranje Dubrovnika / Kamena prašina nad Gradom, 1991. Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb

Goran Štimac, Porodična fotografija, 1991.

Goran Štimac
(1959.)
Porodična fotografija, 1991.
drvo
dio 1: 184 x 36 x 35 cm
dio 2: 80 x 20 x 130 cm
dio 3: 162 x 13 x 127 cm
dio 4: 92 x 40 x 55 cm
dio 5: 86 x 42 x 37 cm
MG-6265

Diplomirao je 1986. godine likovne umjetnosti - odjel kiparstva na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, a 1988. godine diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Marije Ujević. Na Visokoj školi za dizajn u Beču specijalizirao je 1993. godine. Sudionik je domaćih i međunarodnih likovnih kolonija i Izlagao je na stotinjak  skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Uz mnogobrojne samostalne izložbe, dobitnik je više likovnih priznanja. Jedna od njih je i Otkupna nagrada Moderne galerije za djelo Porodična fotografija izloženog u sklopu 4. Trienala hrvatskog kiparstva 1991. godine.

Kreativnost i znatiželja Gorana Štimca neopterećeni tradicionalnim kiparskim postulatima rezultirali su raznorodnim eksperimentima u iznalaženju autentičnog likovnog izričaja. Sugestivno i simbolično djelo Porodična fotografija koncipirano je kao grupa od pet elemenata sastavljenih od grubo tesanih drvenih greda, dasaka i letvi jednostavne i čvrste modelacije. Arhetipske forme opredmećenog dječjeg crteža infantilne figuracije i razigranih objekata vraćaju nas u obiteljsko okruženje djetinjstva.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vlasta Delimar, Bez naziva, 1991.

Vlasta Delimar
(1956.)
Bez naziva, 1991.
instalacija, 310 x 190 x 180 cm
MG-6351

Školu primijenjenih umjetnosti završila je u Zagrebu 1977. godine. Performansom se počela baviti sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao pridružena članica Grupe šestorice umjetnika.

U okvirima postkonceptualističkih traganja provokativnim performansima istražuje teme vezane za žensko tijelo i položaj žene u društvu te muško-ženske odnose (Vezana za drvo, 1985; Šetnja kao lady Godiva, 2001). Body artom,  odnosno vlastitim tijelom, prekoračuje stereotipne društvene kodove te preko umjetničkog samopromišljanja i autoprezentacije, često u  suradnji s drugim umjetnicima i s upotrebom novih  medija i likovnih akcenata, uključivši razne rekvizite, likove, radnje i ambijente interpretira devijantne društvene pojave, prvenstveno propitujući samosvojno i neuljepšano ulogu i poziciju žene u svom tom okruženju na  simboličko – ekspresivnoj razini.

Scenografski postavljena likovna instalacija prizora majčinstva Vlaste Delimar je s dominantnom crno-bijelom fotografijom nage umjetnice i kćeri koje sijede pogleda upućenih prema kameri, odnosno promatraču.  Žena je prekriženih nogu i dijagonalno postavljene ruke preko međunožja i ima ovalni talisman oko vrata, a djevojčica je s crvenom ružom pred međunožjem. Izvan fotografske pozadine je plitica s pšenicom do njih i crna pozadina s ritmički postavljenim krhotinama ogledala, a  kompozicija je uokvirena crnim nabranim tilom poput vela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Boris Demur, Requiem in Croatia, 1991.

Boris Demur
Requiem in Croatia, 1991.
akrilik na platnu
400 x 400 cm
MG-6519

Boris Demur (1951. – 2014.) neoavangardni je slikar i postkonceptualni umjetnik. Suosnivač je i član Grupe šestorice autora (Zagreb, 1975. – 1981.). Diplomirao je slikarstvo 1975. (R. Goldoni) i grafiku 1977. (A. Kinert), a od 1975. do 1977. suradnik je majstorske radionice Lj. Ivančića. Demur je egzistencijalni umjetnik koji poistovjećuje umjetnost i realnost. Od 70-ih u slikarstvu ostvaruje ekspresionističku apstrakciju. Potom stvara ekspresionistički enformel kombinacijom (ne)slikarskih materijala te tehnikama kolaža, dekolaža, asamblaža i frotaža.

Sredinom 70-ih realizira primarno, analitičko, elementarno i procesualno slikarstvo u kojem je umjetničko djelo samo umjetničko djelo, a slika faktička činjenica. Od 1983. vraća slici motiv i tjelesnu gestu arhetipom spirale koju slika do kraja života. Slika bijele spirale na crnoj podlozi Requiem in Croatia (1991.) odraz je teorije kaosa u kojoj svaki nepredvidljivi proces ima svoj uzorak i pravilnost. Križ je identifikacijski izraz umjetnikove intimne religioznosti sa neizbježnim korelacijama prema hrvatskoj ratnoj stvarnosti. Kasnije uvodi dvostruke spirale yin-yanga kao simbola cjelovitosti života. U preko četrdeset godina umjetničkog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 1996. hrvatski je predstavnik na Bijenalu u Sao Paulu. Iste godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Modernoj galeriji 2004. priređena mu je Retrospektiva I (Zdenko Rus).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Lapuh, Skupljač svjetla, 1991.

Željko Lapuh
Skupljač svjetla, 1991.
ulje na platnu
195 x 145 cm
MG-6897

Željko Lapuh postmoderni je slikar koji sjedinjuje figurativno (tradicionalno) slikarstvo s elementima nadrealizma (avangarda) u vlastitu stilsku simbiozu. Slika Sakupljač svjetla prikazuje osamljeni skulptorski definiran lik lišen individualnosti, s licem poput maske bez ljudskih karakteristika.  „Pogled“ mu je upućen prema promatraču kojeg priziva i uvodi  u svoj mistični svijet. Protagonisti Lapuhovih kompozicija dominiraju neodređenim, imaginarnim krajobrazom u kojeg su postavljeni. Na ovoj slici nadrealna, metafizička atmosfera naglašena je neutralnom crnom pozadinom i tamnom paletom boja koje stvaraju habitat „mitološkom biću“ Lapuhovog bestijarija. Monolitni geometrijski oblici konstruirani onkraj matematičkih ili prirodnih zakona čine scensku kulisu predstavljenog svijeta. Jedina naznaka karaktera, ili bolje rečeno identitet predstavljenog aktera proizlazi iz naziva slike Sakupljač svjetla. Lapuh u svojem slikarstvu koristi simbolični jezik kojim promatrača uvodi u svijet s onu stranu zbilje po uzoru na talijanski umjetnički pokret pittura metafisica i njezinog začetnika Giorgia de Cirica.

Željko Lapuh (1951.) rođen je u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. u klasi prof. Šime Perića. Suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Hvaljeni od publike i kritike njegova dva ciklusa; Metamorfoze, 1989–92, i Tajna promjene, 1990–96 zaintrigirali su likovnu scenu. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Dubrovniku, Milanu, New Yorku te je tijekom svoje karijere organizirao preko trideset samostalnih i 150 skupnih izložbi.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content