Željko Lapuh, Čuvari šutnje, 1990.

Željko Lapuh
Čuvari šutnje, 1990.
ulje na platnu
74 cm x 100 cm
MG-5923

Željko Lapuh postmoderni je slikar koji sjedinjuje tradicionalno figurativno slikarstvo s elementima metafizike u vlastitu stilsku simbiozu. Slika Čuvari šutnje, 1990. prikazuje osamljenu skulptorsko definiranu grupu lišenim individualnosti, s licem poput maski, gotovo bez ljudskih karakteristika. Pogled uvodi promatrača u mistični svijet bivanja prožet muklom tišinom. Protagonisti Lapuhovih kompozicija dominiraju u neodređenom, minimalno definiranom plastičnom pozadinom imaginarnog prostora u kojeg su postavljeni. Na ovoj slici metafizička atmosfera naglašena je upravo neutralnom pozadinom i svjetlo-tamnom paletom boja koje stvaraju habitat „mitološkim bićima“ Lapuhovog bestijarija. Monolitni geometrijski oblici konstruirani onkraj matematičkih ili prirodnih zakona čine scensku kulisu predstavljenog svijeta. Jedina naznaka karaktera, ili bolje rečeno identitet predstavljenog aktera proizlazi iz naziva slike Čuvari šutnje. Lapuh u svojem slikarstvu koristi simbolični jezik kojim promatrača uvodi u svijet s onu stranu zbilje po uzoru na talijanski umjetnički pokret pittura metafisica i njezinog začetnika Giorgia de Cirica.
Željko Lapuh (1951.) rođen je u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. u klasi prof. Šime Perića. Suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Hvaljeni od publike i kritike njegova dva ciklusa; Metamorfoze, 1989–92, i Tajna promjene, 1990–96 zaintrigirali su likovnu scenu. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Dubrovniku, Milanu, New Yorku te je tijekom svoje karijere organizirao preko trideset samostalnih i 150 skupnih izložbi.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Mladen Stilinović, Sit gladnom ne vjeruje / SMRT, 1990.

Mladen Stilinović
Sit gladnom ne vjeruje / SMRT, 1990.
emajlirani / metalni tanjur
pr=220 mm
MG-6358

Jedan od najpoznatijih predstavnika hrvatske i jugoslavenske konceptualne umjetnosti, Mladen Stilinović rođen je 1947. u Beogradu, gradu za kojeg je nakon povratka obitelji u Zagreb 1959. ostao snažno umjetnički vezan, družeći se i surađujući s umjenticima kao što su Neša Paripović, Raša Todosijević, Marina Abramović i drugi. Kao i brat Sven Stilinović, s kojim će od 1975. surađivati u Grupi šestorice autora, Mladen Stilinović je napustio srednju školu, te se samostalno posvetio naobrazbi. Isprva su ga privukli književnost i filozofija, a zatim i film. Do polovice 70-ih snima desetak eksperimentalnih filmova, ali ga interes, sasvim u skladu s osnovnim načelima konceptualne umjentosti, vodi dalje, prema istraživanju odnosa između jezika, umjetnosti i ideologije. Najprije izrađuje kolaže na kojima u neobične veze dovodi svakodnevni jezik i uporabne predmete, a zatim isti postupak primjenjuje i na području tzv. novih medija, kao što su knjiga umjetnika ili film. Stilinovićeva temeljna umjetnička preokupacija bila je posvećena ispitivanju odnosa između čovjeka i jezika. Smatrao je da je svaki jezik kontaminiran ideologijom i da je ljudska osobnost bitno određena načinom na koji čovjek uči određeni jezik. Premda u objektu “Sit gladnom ne vjeruje” koristi narodnu poslovicu, a ne primjerice jezik državnih vlasti iz socijalističkog i post-socijalističkog povijesnog razdoblja, Stilinović nema iluzija: iza jezika uvijek stoji društveno uređenje. “U većini radova upotrebljavam stvari iz svakidašnjeg života: tanjur. žlicu, novac, jaja, kolače...Oni govore o moći i ucjeni Države i o njezinim mehanizmima kojima nas manipulira, novcem, jezikom, raznim poslovima.”. Upitan jednom prilikom zašto naslovima pojedinih radova dodaje riječ “smrt”, Stilinović je izjavio da ju pridružuje samo onim sintagmama koje zvuče prijeteći. I doista, parole i poslovice kao što su “Tko radi, ne boji se gladi” ili “Tko ne radi, ne mora ni jesti.”, ne prosvijećuju, nego upozoravaju. Stilinović bi rekao da nas one formiraju i normiraju, čine dijelom određene društvene zajednice čija načela funkcioniranja, međutim, ne moramo uzimati zdravo za gotovo.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Zlatko Keser, Bez naslova, 1990.

Zlatko Keser
Bez naslova, 1990.
199 x 144 cm
olovka, ugljen, flomaster, kolaž, papir
MG-7069

Zlatko Keser (1942.) pripada drugoj generaciji hrvatskih apstraktnih slikara. Diplomirao je 1967. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, te je kratko pohađao svojevrsnu poslijediplomsku izobrazbu kroz suradnju s Krstom Hegedušićem. Keserov samostalni umjetnički put počinje krajem 60-ih, u trenutku, dakle, u kojem se apstraktno slikarstvo, bilo da je riječ o njegovim ekspresivnim ili geometrijskim vidovima, povlači u drugi plan, prepuštajući inovaciju konceptuanoj umjetnosti i njezinim novim medijima: performansu, događanju, videu, umjetničkoj instalaciji itd.
Premda generacijski bliži umjetnicima konceptualne orijentacije, Keser se okrenuo poslijeratnom slikarstvu, pa u njegovom radu možemo prepoznati utjecaje enformela, art brute-a i apstraktnog ekspresionizma. U toj je tradiciji, američkoj, koliko i europskoj, Keser tražio samo one poticaje koji su mu dopuštali da bude spontan i slobodan. I dok spontanost možemo prepoznati u morfologiji svake njegove slike ili crteža – linija i boja nisu ništa drugo doli funkcija energične geste - Keserovu je slobodu najlakše prepoznati u njegovoj samotnoj poziciji unutar povijesnog razvoja hrvatske umjetnosti. Teško ga je povezati s prvom generacijom apstraktnih slikara (Edo Murtić, Oton Gliha, Šime Perić i drugi), jer Keser negira kompozijski sklad slike. Za njega, čini se, postoji samo proces slikanja, a sama slika je od sekundarne važnosti. S druge strane, teško ga je povezati s apstraktnim slikarima njegove generacije (Nikola Koydl, Ivo Friščić i drugi), jer oni napuštaju nasljeđe ekspresionističke apstrakcije i priklanjaju se duhu vremena, oličenom u pop-artu. No Keser nije samo usamljen, on je i divlji slikar i kao takav čudna je, ali homologna pratnja pobunjenoj kulturi 60-ih godina.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vlado Martek, Više, malo, dosta, 1990.

Vlado Martek
Više, malo, dosta, 1990.
kombinirana tehnika (olovka, tempera, staklo, papir)
MG-6326

U svijet likovne umjetnosti Martek je ušao kao pjesnik i član „Grupe šestorice autora“, neformalne zagrebačke grupe prijatelja čiji je rad 70-ih godina obilježila konceptualna umjetnost. Nezadovoljan komunikacijskim potencijalom poezije, Martek se 1969. okreće vizualnim istraživanjima: ispisuje pjesme na velikim formatima papira; izrađuje tzv. poetske objekte načinjene od knjiga, čavala, gline, zrcala, grafitnih olovki itd. pa po ispisuje kratke tekstove; kreira seriju tekstova-crteža koju naziva liromape. S prestankom rada Grupe šestorice autora, Martek svoja istraživanja sve tješnje veže uz tradicionalnu poeziju, s jedne strane, i tradicionalne žanrove crteža i slike, s druge. Slikama se – crtežima, kolažima, akrilima na papiru, ali i fotografijama - kako kaže, okrenuo kada je pritisak emotivnog iskustva bio preveliki da bi ga se ignoriralo i kada je pomislio da, za razliku od riječi, slika lakše komunicira s ljudima. Tako od 1975. do 2005. stvara više stotina crteža koje zove piktogramima. "Stvorio sam dvadesetak svojih simbola, motiva. (...) Embrion je bio slovo B, na primjer, ne zato što sliči grafički, nego zato što je po važnosti za mene na drugom mjestu. Prvo je kućica, osnovni element, arhetip sigurnosti.", kaže Martek. Svojstvo je piktograma da stoji na pola puta između riječi i slike, a to svojstvo obilježava i ovaj crtež. Na njemu su svi motivi svedeni na znak. Prizor je crtan veliki kistom i očito je nastao brzo; nema dorade, nema greške; sve što je u tom trenutku zaokupljalo autora moralo se što prije utjeloviti u crtežu, a on takav kakav jest – piktogram, rebus, ikona? – poziva na dijalog. Moji crteži „su rječiti, a istovremeno to i nisu (…) Najviše volim kad ih se doživi kao poeziju koja je crtana.", kaže Martek.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Peruško Bogdanić, Prvi heretik, 1990.

Peruško Bogdanić
(1949.)
Prvi heretik, 1990.
drvo, kamen
v 205 cm
MG-6264

Završio je kiparstvo 1976. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vjekoslava Rukljača, na kojoj je predavao od 1995. i bio njen dekan od 2012. do 2014. godine. Od 1996. godine aktivno sudjeluje u vođenju Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru.
Priključio se postmodernističkim kretanjima te je ostvario kiparski opus primarnih i čistih oblika, uglavnom u drvu i kamenu. Inspiriran je mitološkim i povijesnim konotacijama svedenim na simboličke premise. Njegove organske forme uravnotežene teksture su asocijativna konstruktivistička djela jednostavnih oblika i lirskih percepcija.

Peruško Bogdanić je  visoko estetski sintetizirao vrijednosti tradicionalnog kiparskog medija s kasnomodernističkim promišljanjima te je izgradio originalnu kiparsku vrijednost. Autor je više javnih skulptura koje se nalaze u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorska prepoznatljivost uočljiva je na minimalistički izvedenoj skulpturi Prvi heretik. Djelo asocijativnog totemskog oblika sačinjava visoki, uspravljeni i blago svinuti obrađeni trupac s užljebljenjima sa suprotstavljenim podrobno stiliziranim kamenim vrhom koji razlomljeno i nakoso zadire u prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content