Goran Fruk, Bez naziva, 1989.

Goran Fruk
Bez naziva, 1989.
kombinirana tehnika na platnu
250 x 179,5 cm
MG-6356

Goran Fruk kreiranjem osobnog stvaralačkog ambijenta koji se temelji na duhovnom i intelektualnom propitivanju svijeta u sebi i oko sebe, apstraktnom slikom Bez naziva iz 1989. kao da dočarava prodiranje svjetlosti u tami. Propitivanjem umjetnosti i njezinih mogućnosti, umjetnik korištenjem krajnjih tonova, najsvjetlije bijele i najtamnije crne, potiče promatrača na samostalnu interpretaciju propitivanjem vlastitog uma.
Goran Fruk (1959.-1993., Zagreb) multimedijski umjetnik, slikar, pjesnik te strastveni alpinist, nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1982. Na Akademiji je brzo prepoznat kao izuzetno nadaren slikar te upečatljiva pojava u hrvatskoj likovnoj umjetnosti osamdesetih. Njegov stvaralački opus obuhvaća razdoblje od 1986. do iznenadne smrti 1993. Tijekom studentskih dana surađivao je s kolegama s Akademije na izvedbi raznih akcija, scensko glazbenih projekata, happeninga i performansa koji su značajno obilježili umjetničku scenu tog razdoblja. Između ostalog, najznačajnijim za Frukovo djelovanje smatraju se tri izvedbe Defenestracije I,II,III. koje su izvedene od 1986. do 1988. U sklopu tog projekta, iz obiteljskog doma i ateljea s prozora petog kata na zagrebačkom Cvjetnom trgu, organizirao je s kolegama s Akademije, happening "izbacivanja" slika i civilizacijskih otpadaka kroz prozor na prostor javne površine u tri čina. Frukovo slikarsko sazrijevanje dovelo ga je do pomaka granica tretiranja slikarske površine te do samog ukidanja okvira slike. U vrlo kratkom stvaralačkom razdoblju, postigao je intrigantan opus te svojim umjetničkim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Photo: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Branko Ružić, Lorca II, 1989.

Branko Ružić
Lorca II, 1989.
gvaš / papir
MG-6427

Branko Ružić je dugo tražio svoj umjetnički put. U gimnazijskim danima pokazuje iznimni talent, pa zajedno s prijateljem Slavkom Kopačem crta i slika po vinkovačkoj okolini. Nakon gimnazije, prvo upisuje strojarstvo, koje napušta zbog studija arhitekture. Zatim napušta i arhitekturu, pa upisuje povijest umjetnosti, a zatim i povijest književnosti. Konačno, 1944. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završio je slikarstvo, ali će svoj umjetnički rad posvetiti skulpturi. Inspirirao se prethistorijskom i narodnom umjetnošću, dječjim crtežima, Stonehengeom i posavskom drvenom arhitekturom. Svi se ti izvori mogu prepoznati u njegovim skulpturama, koje odaju dojam rudimentarnosti i nedovršenosti.

Crtež „Lorca II“ ima nešto od tih značajki: velike, sumarno naznačene plohe dominiraju crtežom i oblikuju ljudsku figuru. Ružić se u pokušaju da prikaže strijeljanje španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorce poslužio teksturom papira. Papir nije prazan, nego je riječ o stranicama dnevnih novina, što prizoru ne pridaje samo vizualnu, nego i značenjsku vrijednost. Površine prekrivene crnim i bijelim pigmentom, Ružić tretira kao još jedan sloj specifične teksture. I na kraju, kao i u skulpturama, prikaz ljudske figure je krajnje pojednostavljen: tijelo je znak, a ne realistički prikaz. Unatoč tome, moguće je prepoznati klonulo tijelo pjesnika.

Branko Ružić je dugo tražio svoj umjetnički put. U gimnazijskim danima pokazuje iznimni talent, pa zajedno s prijateljem Slavkom Kopačem crta i slika po vinkovačkoj okolini. Nakon gimnazije, prvo upisuje strojarstvo, koje napušta zbog studija arhitekture. Zatim napušta i arhitekturu, pa upisuje povijest umjetnosti, a zatim i povijest književnosti. Konačno, 1944. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završio je slikarstvo, ali će svoj umjetnički rad posvetiti skulpturi. Inspirirao se prethistorijskom i narodnom umjetnošću, dječjim crtežima, Stonehengeom i posavskom drvenom arhitekturom. Svi se ti izvori mogu prepoznati u njegovim skulpturama, koje odaju dojam rudimentarnosti i nedovršenosti.
Crtež „Lorca II“ ima nešto od tih značajki: velike, sumarno naznačene plohe dominiraju crtežom i oblikuju ljudsku figuru. Ružić se u pokušaju da prikaže strijeljanje španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorce poslužio teksturom papira. Papir nije prazan, nego je riječ o stranicama dnevnih novina, što prizoru ne pridaje samo vizualnu, nego i značenjsku vrijednost. Površine prekrivene crnim i bijelim pigmentom, Ružić tretira kao još jedan sloj specifične teksture. I na kraju, kao i u skulpturama, prikaz ljudske figure je krajnje pojednostavljen: tijelo je znak, a ne realistički prikaz. Unatoč tome, moguće je prepoznati klonulo tijelo pjesnika.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ljubo De Karina, Plava vertikala, 1989.

Ljubo De Karina
Plava vertikala, 1989.
drvo
v=201 cm
MG-7354

Diplomirao je kiparstvo na Akademiju likovnih umjetnosti  u Ljubljani 1972. godine. Po završetku studija usavršavao se u majstorskoj radionici Vanje Radauša te Antuna Augustinčića. Status slobodnog umjetnika stječe 1973. godine i od tada se bavi isključivo kiparstvom. Živi i radi u Brseču. Vjeran temeljnim kiparskim postulatima, odnosima materijala, mase i prostora, stvara u drvu, kamenu i metalu, a po svojoj likovnoj poetici njegova kiparska djela na otvorenom  u posebnom su suglasju s javnim prostorima u Hrvatskoj  i svijetu. De Karinina osebujnost sjedinjuje klesara i graditelja, vizionara i ezoteričara. Sjedinjuje racionalno i iracionalno, geometrijsko i organsko. Izvorišta su mu u graditeljskom naslijeđu zavičaja, neolitskoj kulturi i etnografskoj baštini. Polazi od lokalnog naslijeđa koje apostrofira postmoderna reflektirajući snažnu povezanost čovjeka i prirode te povratak iskonu. U potrazi za arhetipskim, oblike postupno pretvara u duhovne simbole. Megalitičke strukture, oslonjene na kulturno i graditeljsko nasljeđe zavičaja, uzdiže do univerzalnoga znaka. Ciklusi Prodori i Kamen na kamen bliski su minimal artu, ali su oblici poetizirani jer zadržavaju reminiscencije na lokalnu arhitekturu i neolitsko naslijeđe. U Obloženim oblicima i Vertikalama uočljive su karakteristike enformela po načinu rada i tretiranju površine.
Skulptura Plava vertikala oblikovana je od uspravljene prirodno blago nakošene i savijene daske s plitkim užljebljenjima, gornjih i donjih metalnih rubova. Uzduž plavo obojane površine  je zmijolika perforacija koja prati valovite vanjske zakrivljene rubove. Skulptura je ukliještena po sredini niske kamene baze rudimentarne obrade. Djelo na najbolji način utjelovljuje cjelokupne umjetničke premise autora skladom duhovnog i materijalnog, iskonske forme i suvremenog izričaja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Zlatko Bourek, Parada, 1989.

Zlatko Bourek
Parada, 1989.
ulje, akril/platno kaširano na karton
190 x 200 cm
MG- 7437

Zlatko Bourek  (1929. – 2018.) Homo ludens je hrvatske slikarske i kiparske figuracije. Uspješno se bavio karikaturom, ilustracijama,  crtanjem, scenografijom, režijom animiranih filmova, kostimografijom te režijom kazališnih predstava i igranih filmova. U slikarstvu koje stvara od 1963., metodom tijeka svijesti stvara nekonvencionalna djela fantastičkog realizma i nadrealizma prožeta groteskom, ironijom, humorom, folklornim elementima nerijetko i erotikom. Takva koloristička fantazmagorijska vizija je i slika Parada (1989.) izvedena s  mnoštvom figura, predmeta i njihovih hibrida, utkanih u slikarski kaleidoskop sublimiranih nagona. Bourekovo likovno znanje počiva na poznavanju tradicijske plastike, japanskog teatra lutaka, njemačkoga ekspresionizma i nove objektivnosti. Diplomirao je kiparstvo, slikarstvo te posebnu obradu metala na Akademiji za primijenjenu umjetnost 1955. (K. A. Radovani). Od 1954. kontinuirano se bavi crtanim filmom i jedan je od osnivača Zagrebačke škole crtanoga filma te predstavnik njezine slikarske struje. Od 1960. radi crtane filmove temeljene na vlastitim scenarijima (Kovačev šegert, 1961., I videl sem daljine meglene i kalne 1964., Bećarac, 1966., Mačka 1971.)  Od 1988. je stalni član kazališta Hans Wurst Nachfaren u Berlinu, gdje je postavio četiri Čehovljeve jednočinke, Shakespearovu Ukroćenu goropadnicu i farsu Rigoletto. Godine 1977. u Dubrovniku režira lutkarsku farsu Orlando maleroso. Predstavom Hamlet u izvedbi kazališta ITD doživjela golem uspjeh i gostuje na najvećim svjetskim kazališnim festivalima. Višekratno je nagrađivan za svoj rad, a od 2010. redoviti je član HAZU.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti  © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kažimir Hraste, L, 1989.

Kažimir Hraste
L, 1989.
drvo
97.5 x 38 x 21.5 cm
MG-6390

Završio je kiparstvo na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1978. (V. Michieli) i poslijediplomski studij u Ljubljani 1984. (D. Tršar). Stručno se usavršavao 1990. godine u Rimu. Redoviti je profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji i profesor crtanja i oblikovanja na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Hraste je kipar velikoga opusa, a u njegovim javnim spomenicima i skulpturama prevladavaju crkvene i povijesne teme i ličnosti. Autor je mnogih idejnih i likovnih rješenja prigodnog zlatnog i srebrnog novca Hrvatske narodne banke. Portretnu skulpturu karakterizira majstorska sumarna psihološka karakterizacija likova. Radi apstraktne kompozicije najčešće u drvu a potom metalu i pleksiglasu metodom dodavanja izražajne znakovitosti i asocijativnosti.
Skulptura slobodne forme i krhke strukture L građena je u neokubističkoj maniri i promišlja konstruktivnost i strukturu materijala pod raznim kutovima. Sastavljena je od više suprotstavljenih drvenih segmenata koji se s poigravaju s gravitacijom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content