Oznaka: 1986.

Vlasta Delimar, Bez naziva, 1986.

Vlasta Delimar
Bez naziva, 1986.
kombinirana tehnika
200 x 140 cm
MG-6360

S vremenom je feministička umjetnost evoluirala od neočekivanog „fenomena“ do jedne od ključnih odrednica suvremene umjetničke produkcije. Eksplicitno feministički umjetnički diskurs Vlaste Delimar (1956.) preispituje konstrukciju ženskog identiteta koji autorica istovremeno doživljava i kao kolektivni i kao osobni. Delimar se počela baviti performansom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao pridružena članica Grupe šestorice umjetnika. U okvirima postkonceptualističkih traganja provokativnim performansima istražuje teme vezane za žensko tijelo i položaj žene u društvu te muško-ženske odnose. Body artom, odnosno vlastitim tijelom, prekoračuje stereotipne društvene kodove te preko umjetničkog samopromišljanja i autoreprezentacije interpretira devijantne društvene pojave. Uporabom novih medija i likovnih akcenata, uključivši razne rekvizite, likove, radnje i ambijente, propituje ulogu i poziciju žene u društvu na simboličko-ekspresivnoj razini.
Unatoč autobiografskom pristupu, za Vlastu Delimar karakteristično je cikličko istraživanje odnosa, komunikacijskih mehanizama te inzistiranje na pomirenju i približavanju samosvijesti o našim rodnim i spolnim razlikama koje, dakako, postoje. Fotografija joj služi kao primarni medij, omogućivši izravnu dokumentaciju i (samo)prezentaciju, kojim manipulira kroz intervencije poput bojanja, rezanja, ili u ovom slučaju kolažiranja na svilenoj tkanini. Svojevrsnim konfrontacijskim pristupom, snažnim frontalnim izlaganjem remeti tradicionalnu dinamiku moći između promatrača i promatranog, posebice izazivajući pojam objektivizacije žene i ženskog tijela.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Zvonimir Lončarić, Žena u plavim čarapama, 1986.

Zvonimir Lončarić
(1927. – 2004.)
Žena u plavim čarapama, 1986.
poliester, boja
195 x 70 x 140 cm
MG-4471

Kipar, grafičar, kazališni i filmski scenograf, diplomirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1956. godine (K. Angeli Radovani, E. Tomašević). Od 1958. radio je za Zagreb film kao crtač i scenograf i autor je četiri filma. Ostvario je respektabilni grafičkki opus, te se bavio keramikom i kazališnom scenografijom i izradom maštovitih serija dječjih igračaka. Radio je figuralnu skulpturu, najčešće u drvu i poliesteru obojenu živim bojama. Sintetizirajući kiparska iskustva tradicije i jezik suvremene umjetnosti, ostvario je izvorno djelo u kojem su elementi fantastičnoga i nadrealnoga prožeti specifičnim humorom, što se očituje i na njegovim duhovitim mobilnim kipovima u javnim prostorima.
Lončarićeva animirana produkcija odražava se i na njegovom kiparskom izričaju kojeg odlikuju nekonvencionalne jednostavne elementarne forme naglašenog volumena i kolorita. Napuhnuta predimenzionirana uspravljena figura polugole žene raširenih ruku, naglašene erotičnosti, crne valovite duge kose u plavim čarapama i crvenim cipelama pripada galeriji njegovih šarenih simplificiranih i predimenzioniranih skulptura lutaka.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Kipke, Metro – ja sam gospodar četrdesetih, a moje su osamdesete, 1986.

Željko Kipke
Metro – ja sam gospodar četrdesetih, a moje su osamdesete, 1986.
ulje/platno, 258 x 236 cm
MG-4428

Željko Kipke (1953.) jedan je od najintrigantnijih hrvatskih postmodernih umjetnika. Slikar je, filmski autor, teoretičar te pisac. U tim područjima ostvario je enigmatske, znakovite i provokativne uratke. Naziva se slikarom novog eona tvrdeći da je istovremeno dekorater i slovoslagar, arhitekt i antiarhitekt. Kipkeovo slikarstvo ne izrasta iz čistih likovnih pobuda. To je slikarstvo simboličkih značenja onkraj predočenog (J. Denegri). Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1976. (Lj. Ivančić). Bio je suradnik Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera (1976. – 1981.) Slikarski opus proteže se od primarnog i analitičkog slikarstva do ekspresivne slike te postmodernog nadrealizma s referencijama na film, avangardu, hermetične simbole, znakove, rebuse i djela drugih autora. Objavljuje teorijske tekstove i kritike o likovnoj umjetnosti i filmu te o vlastitome radu (Vodič kroz subterraneus, 1992.). Piše i prozu (Čuvajte se imitacija, 1993.). Stvara eksperimentalne filmove (Nevidljive galerije, 2009.; Bulevar 9 života, 2012.). Slika Metro – ja sam gospodar četrdesetih, a moje su osamdesete, 1986., pripada integralnom slikarstvu novoga eona koju autor izvodi od sredine 80-ih (Theatrum mundi, 1986.) do kraja 90-ih. Riječ je o zagonetnom, hermetičnom, možebitno ezoteričnom simbolizmu koji parafrazom varijabli M. Duchampa i K. Maljeviča ujedno priziva usporednost s misticizmom A. Crowleya ukotvljenog u naziv djela. Magija i snaga slike prizivaju svojevrsnu tajanstvenu referenciju. Izlagao je na izložbi Artists' Space u New Yorku 1989., a sudjeluje i na izložbi H. Szeemanna Blood & Honey / Future's in the Balkans u Klosterneuburgu (Beč) 2003. Djela mu se nalaze u mnogim zbirkama (MUMOK, Beč; FRACK kolekcija, Toulouse; Zbirka P. Stuyvesanta, Amsterdam). Predstavlja Hrvatsku na Kairskom bijenalu 1995. i Venecijanskom bijenalu 1993. na kojemu je izbornik hrvatskog paviljona 2007.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Edita Schubert, Trapez (I-IV), 1986.

Edita Schubert
Trapez (I-IV), 1986.
akril/papir
(4 x) 74,2 x 66 cm
MG-6708 (IV)

Edita Schubert (1947. – 2001.) umjetnica je čiji opus obilježava stalna transgresija (prelaženje) granica medija i rada (L. Kovač). Diplomirala je slikarstvo 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (M. Stančić), a od 1973. zaposlena je u Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Početkom 70-ih stvara hiperrealističke radove na platnu svakodnevnih motiva. Ubrzo krajem 70-ih iskoračuje iz okvira slike skulpturama-objektima načinjenim od skromnih, organskih materijala – lišća, granja, stabljika. Transavangardom 80-ih slikarskim se radovima neuobičajenog formata vraća mediju slike, a sredinom 80-ih nastaju neogeometrijski radovi oslonjeni na konstruktivistički pristup koji evocira hrvatske poslijeratne neokonstruktivističke prakse, u nas najbolje ostvarene radovima članova EXAT-a 51. Svojim trapezima i potom katedralama (1986. – 1987.) činom slikanja pokušava prekoračiti ograničenje samog medija slike. Trapez (I-IV), 1986., naizgled je čvrsto uokvirena slika nereprezentacijske naravi u duhu geometrijske apstrakcije, no trapezoidni okvir prozor je u beskonačni prostor slike. Iako je kompozicija svedena na geometrijske, apstraktne oblike primarnih boja (crvena, plava) i crnom, njihovi odnosi i planovi uvlače u dubinu nemjerljivoga (L. Kovač). Začetak transgresije same geometrije dovest će do kasnijih radova, poput onih na zidovima izložbenih prostora (MSU i Galerija PM, 1995.), kojima produkt slikanja nije slika, nego nova prostorna situacija (L. Kovač). Od druge polovice 90-ih, dosljednost stalnoj transgresiji umjetnica zadržava u okretu prema instalacijama autobiografskih elemenata (Ambijent, 1996.; Uklapanje, Autobiografija, 1997.).
Umjetničini radovi čuvaju se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Gradskom muzeju u Virovitici te Galeriji umjetnina u Splitu.
Velika retrospektiva priređena je u Klovićevim dvorima 2015. godine.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Skip to content