Branko Lepen, Letatlin, 1984.

Branko Lepen
Letatlin, 1984.
zavarivanje, željezo
130 x 70 x 30 cm
MG-6304

Branko Lepen inspiriran konstruktivizmom i minimalizmom, koristi geometrijski sažete oblike kako bi istraživao odnose između prostora i mase te plošnog i trodimenzionalnog. Konceptualna skulptura Letatlin izrađena je od željeza te se sastoji od dva objekta postavljena na tankim pravokutnim bazama iz kojih se uzdiže više tankih ravnih šipki. Na vrhu spomenutih šipki vodoravno su postavljeni objekti oblika tuljca s križnim plošnim trakama koje ispunjavaju njegov prazan prostor.
Hrvatski kipar Branko Lepen (1957., Čakovac), diplomirao je 1983. na Fakultetu građevinskih znanosti u Zagrebu. Od 1989. do 2015. radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, dok od 2016. godine radi u kazalištu Kerempuh. Lepen stvara skulpture i reljefe od različitih materija poput željeza, aluminija i drveta, a 1999. je osvojio nagradu Trijenala hrvatskog kiparstva sa skulpturom Važna sprava. Eksperimentirao je s objektima i instalacijama koje uključuju svjetlost i pokret te nadahnut radom na scenografijama, koristi postmodernističke reference iz povijesti umjetnosti, poput neon svjetla koje je koristio Dan Flavin. Kasnije se vraća asocijativnim i linearnim formama u seriji nazvanoj Petlje (2015.-2017.), približavajući se konceptualnom pristupu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Zagrebu, Rijeci, Čakovcu, Rovinju i Splitu, te sudjelovao na izložbama hrvatske suvremene umjetnosti u Brightonu (1990.), Santiago de Chileu i Buenos Airesu (1997.). Njegove skulpture postavljene su u javnim prostorima poput Sportskog parka Mladost u Zagrebu, gdje se nalazi Veliki pauk iz 1987. godine. Dizajnirao je i scenografije, uključujući onu za izvedbu Jenufe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2012. godine.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marijana Muljević, Crveni hodnik, 1984.

Marijana Muljević
Crveni hodnik, 1984.
ulje na platnu
140 x 120 cm
MG- 4276

Slika Crveni hodnik iz 1984. Marijane Muljević primjer je koji ukazuje na prepoznatljiv stil umjetnice. Koncept autoričinih slika zasniva se na istančanom odabiru motiva koji se preklapaju te sučeljavaju s oštrim i čistim arhitektonskim elementima odmičući se od pukog reproduciranja i oponašanja realnosti, stvarajući time nadrealni ugođaj. Crveni hodnik odiše mističnom atmosferom postignutom kontrastom crvenih vrata i poda hodnika ostvarenim iskošenom perspektivom te hladnom i tajanstvenom pozadinom zidova.

Marijana Muljević, rođena je 1948. u Zagrebu. Diplomirala je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi N. Reisera. Iskazavši se kao suradnica Majstorske radionice K. Hegedušića i Lj. Ivančića u razdoblju od 1973. do 1977., nastavlja karijeru kao samostalna umjetnica. Prvu samostalnu izložbu otvara već 1975. godine u Galeriji tvornice Nikola Tesla u Zagrebu te 1978. dobiva Veliku nagradu na 13. Zagrebačkom salonu, a izlaže i na velikom broju skupnih izložbi. Slika na način nove figuracije i hiperrealizma koristeći se predloškom fotografskog snimka dok metodom dekompozicije i montaže ostvaruje višeslojnost likovnog izraza (Plava slika, 1980). U kasnijim djelima slika arhitektonske konstrukcije u kojima se metafizičko preteže nad svakodnevnim (Kuća, 1998.; Dimenzije prostora, 2000–2001.).

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Antun Motika, Komplet medalja / Biciklistica, 1984.

Antun Motika
(1902. – 1992.)
Komplet medalja / Biciklistica, 1984.
bronca
pr=72,8 mm
MG-4487/10

Studirao je kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (R. Valdec), kasnije prelazi na slikarstvo (M. Vanka, V. Becić, Lj. Babić) i diplomira je 1926. godine. Dva poslijediplomska semestra pohađao je u klasi Lj. Babića (1926. – 1927.). Godine 1929. – 1931. crta karikature za zagrebački satirički list Koprive. Godine 1929. – 1940. živi i radi u Mostaru kao profesor crtanja. Stipendijski boravi 1930. i 1935. u Parizu. Prve samostalne izložbe priređuje u Zagrebu 1933. i 1935. Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje do umirovljenja 1961. radi na Školi primijenjene umjetnosti.

Od posebnog je kulturološkoga značaja njegova izložba Arhajski nadrealizam (1952.), koja je izazvala burne reakcije među hrvatskim kritičarima, a općenito se smatra najsmionijim odbacivanjem dogmatskih okvira socijalističkoga realizma. Motika je iskazao autonomnu umjetničku praksu stvorivši preduvjete za novu oblikovnu sintaksu, koja će od 1950-tih godina  doći do izražaja u njegovim crtežima, projektima i eksperimentima, kolažima, slikama i skulpturama.

Motive s mnogobrojnih studija i crteža prenosio je u brončane medalje. Serija od 25 medaljerskih djela nalazi se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti koja potvrđuju osebujnost ovog samozatajnog, svestranog i ekskluzivnog hrvatskog umjetnika sa snoviđenjima pretočenim u fantastični svijet asocijativne figuracije. Na medalji Biciklistica likovnim fragmentima žene s prepoznatljivim atributima i dva kotača gradi ispresijecanim plohama i suptilnim vibracijama svijetla dinamičnu scenu deformirane perspektive.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdinand Kulmer, Pegazov vrt, 1984.

Ferdinand Kulmer
(1925.-1998.)
Pegazov vrt, 1984.
akrilik/ platno, 195 x 390 cm
MG-4270

Ferdinand Kulmer (1925. – 1998.) modernistički je i postmodernistički slikar koji se Merkurovom lakoćom preobražavao iz stila u stil. Potomak je plemićke obitelji Kulmer – štajerskih baruna koji u 18. st. dolaze u Hrvatsku. Najutjecajniji bio je pravnik i političar Franjo Kulmer (19. st.) Poredba Tonka Maroevića pogađa bît slikareve egzistencije o tome kako je Picasso najprije slikao pa kupovao dvorce, a u Ferdinanda Kulmera bilo je obratno. U ratno i poratno doba studirao je slikarstvo: od 1942. u Budimpešti, do 1948. Zagrebu (Lj. Babić, O. Mujadžić), a bio je i suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Raspon stilskih varijabli u tri desetljeća stvaralaštva impresivan je, prezentan i prelijeva se u svojevrstan hibrid; od (post)fovističke figuracije i Picassa, apstraktnoga razdoblja (od 1957.) enformela, tašizma, monokromije s elementima akcijskoga slikarstva i kaligrafije, sve do postmoderne nove figuracije u 80-ima. U 60-ima blizak je gestualnome enformelu na tragu H. Hartunga i P. Soulagesa, a u 70-ima japanskoj kaligrafiji. Kulmerov Pegazov vrt (1984.) otkriva autora koji se „krilcima na svojim cipelama uzdizao s ovozemaljskoga prostora, zanemarujući realitet, kauzalitet“ (I. Zidić). Kulmer je na žutom fondu ostvario fantazmagorijski prizor nerealne i mitske ljepote. Mistični bestijarij: krilati Pegaz – donosilac munja u vrtu muza, očiju poput noćnoga sisavca, natkriva gotovo pola dinamične kompozicije. Zagonetna hibridna bića uskovitlana vrta odražavaju energiju mita i sna, nesvjesnih sila noći, te ukazuju koliko nas kao ljudsku, ali i animalnu vrstu nesvjesno određuje.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kamilo Tompa, Publika, 1984.

Kamilo Tompa
(1903. – 1989.)
Publika, 1984.
tuš/papir, 475 x 620 mm
MG-4993

Kamilo Tompa je vjerojatno najveći kroničar društvenih i kulturnih zbivanja među hrvatskim umjetnicima. Stotine crteža prikazuju kazališnu ili koncertnu publiku, glumce u akciji, muzejske izložbe, pogrebe kolega, koncerte, glazbenike, predavanja i slično. Najveći broj njegovih crteža povezan je sa zagrebačkim kulturnim životom druge polovice 20. stoljeća. Crtež „Publika“ pokazuje ne samo osobitost Tompinog stila nego i poetiku rada u kojoj je moguće tražiti autorovu motivaciju i slično. Primjerice, kako Tompa ne pridaje figurama karakter, kako se čini da želi zabilježiti samo njihovu nazočnost u vremenu i prostoru, to bi se cijeli Tompin crtački opus mogao povezati s književnom formom dnevnika. Svaki dnevnik svoju vrijednost ne duguje izuzetnim događajima, nego disciplini bilježenja običnih doživljaja, puki protok vremena. Broj ljudi na ovom crtežu jedva se može prebrojati; da nema muške brade i ženske duge kose, jedva bi im raspoznali spol, ali zato je jasno da se dogodila još jedna kazališna ili koncertna izvedba na kojoj je bio i autor crteža. Drugim riječima, Tompa ovim crtežom kao da hoće reći: „Bila je predstava (koncert, tribina) i ja sam bio tamo“. I to (mu) je sasvim dovoljno.

Kamilo Tompa (1903 – 1989) je 1928. diplomirao na zagrebačkoj likovnoj akademiji u klasi Ljube Babića i Vladimira Becića. Studirao je povijest umjetnosti u Parizu. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu i voditelj odsjeka za scenografiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Isprva je, osobito u crtežima, bio blizak socijalnom programu skupine Zemlja, potom je stilski bio na rubu figuracije i apstrakcije.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ante Rašić, Buđenje, 1984.

Ante Rašić
(1953.)
Buđenje, 1984.
lim, žica
280 x 195 cm x 150 cm
MG-4274

Diplomirao je slikarstvo 1977. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (N. Reiser). Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića u Zagrebu (1977.–1978.) i kiparskoga atelijera M. Charpentiera u Parizu (1978.–1979.). Jedan je od utemeljitelja prve Trajne radne zajednice samostalnih umjetnika - ArTresor  (1986.)  i suosnivač časopisa za arhitekturu i kulturu Oris (1998.). Bio je dugogodišnji umjetnički direktor uglednog dizajnerskog Studija Rašić, baveći se grafičkim,  industrijskim i prostornim oblikovanjem. Od 1995. godine je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Ostvario je širok opus u okvirima primarne, procesualne i konceptualne umjetnosti koristeći  nekonvencionalne kiparske postupke i tehnike originalne interpretacije. Njegova ranija djela bliska su idejama siromašne, optičke i kinetičke umjetnosti, potom radi konstruktivistička djela i ambijentalne instalacije dinamičnih ritmova i asocijacija, prožetim egzistencijalističkim promišljanjima.
Skulptura Buđenje izvedena je iz više grubih i nemarno rezanih geometrijskih elemenata naglašene fakture oblika i  uočljivih sklopova. Na jednom kraju nepravilno rezanog lima u obliku vrška strijele ili putokaza je pravokutnik kao zatvoreni teret, a na drugom je kao protuteža uspravljeni stijeg koji stremi u visinu s lelujavom zastavicom na vrhu.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Stanko Vrtarić © Stanko Vrtarić

Skip to content