Oznaka: 1977.

Tonka Petrić, Žena koja se šminka, 1977.

Tonka Petrić
Žena koja se šminka, 1977.
akrilik na platnu
100 x 90 cm
MG-3935

Tonka Petrić (1929. – 1996.) bila je hrvatska slikarica poznata po svojim ekspresivnim crtežima i bogatom, osebujnom koloritu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1957. godine. U svojim radovima često se bavila figuralnim kompozicijama koje su bliske dječjoj mašti, dok su njezini crteži i grafike prožeti grotesknim i ironičnim pristupom. Poznata je po tome što je djela temeljila na introspektivnim promišljanjima i sjećanjima stvarajući svijet pun znakovitosti i simbolike.
Svojim osebujnim stilom Petrić je stvorila figuru žene koja se šminka s naglašenim crtama lica i tijela, koristeći plošni ekspresivni crtež i bogate boje. U pozadini je neutralna, mutna boja koja ističe fatamorganični prikaz žene. Djelo istražuje intimne trenutke i rituale svakodnevnog života, prikazujući ženu u trenutku osobne njege i refleksije. Petrić koristi ekspresivne poteze kista i suptilne prijelaze boja kako bi dočarala osjećaj kontemplacije i mirnog trenutka.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavomir Drinković, Ab ovo, 1977.

Slavomir Drinković
Ab ovo, 1977.
polirani švedski granit, čelik
12,5 x 23,5 x 23,5 cm
MG-6299

Slavomir Drinković poznat je kao kipar skulptura krajnje jednostavnih oblika, napetih površina i odnosa, najčešće u tradicionalnim kiparskim materijalima i njihovim kombinacijama. Jedna od ključnih tema u njegovom opusu je procjep, pa je tako poznavanje metode zabijanja klinova kako bi se dobio potez i usmjerenje željene pukotine ili raspuknuća, jedna je od ključnih Drinkovićevih oblikovnih metoda. Skulptura Ab ovo iz 1977. prikazuje crno jaje od granita kao početak svega, koje se raspuknuto po sredini nepovratno rastvara pokazujući drugo lice bogate strukture. Nazivom skulpture Drinković se referira na izraz koji je preuzet iz Horacijevog djela De arte poetica u kojem hvali Homera što je Ilijadu započeo s opsadom Troje, a ne ab ovo, tj. s rođenjem lijepe Helene koja se prema mitu rodila iz jajeta.
Slavomir Drinković (1951., Jelsa – 2016., Zagreb) hrvatski je kipar koji je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. godine pod mentorstvom Valerija Michielija. U razdoblju od 1977. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića i Ivana Sabolića. Od 1995. radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao docent na Katedri kiparstva dok profesorsku poziciju preuzima 2001. Voditelj je i Ljetnog studija kiparstva u kamenu ALU u okviru kojeg je realiziran projekt Veselje. Brojne Drinkovićeve skulpture postavljene su u javnim prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih bi valjalo istaknuti skulpturu Marka Marulića u Berlinu 2000. i spomen-obilježja masovnih grobnica iz Domovinskog rata u Vukovaru 1998. Drinković se također bavio oblikovanjem interijera i namještaja te je radio kao kazališni scenograf.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đurđica Zanoški Gudlin, Gospođa, 1977.

Đurđica Zanoški Gudlin
Gospođa, 1977.
poliester, boja
158,5 x 29 x 48 cm
MG-3988

Poliesterska "Gospođa" Đurđice Zanoški Gudlin iz 1977. dirljivo je tužna i sama. Stara je dama očigledno izgubljena usred drame suvremenog društva. Figura u prirodnoj veličini i svakodnevnoj spontanoj gesti naočigled propada u grotesknoj stvarnosti kojoj zapravo ne pripada. Kao kritički osvrt na vrijeme i svijet u kojem živi umjetnica ističe ljudski lik iscrpljen do paradoksa. U tijelu Gospođe koje se destruira i sasvim izvjesno nestaje Đurđica Zanoški Gudlin sažima kritičnost i žestoku ekspresivnost likovne grupe Biafra s čije je posljednje izložbe 1978. skulptura i otkupljena za zbirku NMMU.
Đurđica Zanoški Gudlin (Prosenik, 1950.) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 1975. u klasi Valerija Michielija, a već se godinu ranije priključila likovnoj grupi Biafra, skupu talenata koji su se novom figuracijom suprotstavili svim postojećim likovnim, kulturnim i društvenim konvencijama. Kipari Stjepan Gračan, Branko Bunić i Ratko Petrić spontano su se okupili 1970., a naziv Biafra kao simbol rata i gladi u toj afričkoj državi preuzeli su od devastiranog krila studentskog doma u centru Zagreba u kojem su kao skvoteri živjeli, radili i izlagali. Do razlaza 1978. Biafra je održala 15 zajedničkih izložbi, a kasnije su im se osim Đurđice Zanoški Gudlin priključili i S. Jančić, I. Lesiak, V. Jakelić, R. Janjić Jobo, Z. Kauzlarić Atač, R. Labaš i E. R. Tanay. Osim u poliesteru Đurđica Zanoški Gudlin kipari i u drvu i u terakoti, a bavi se i izradom nakita.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Zlatko Kauzlarić Atač, Nasamo, 1977.

Zlatko Kauzlarić Atač
Nasamo, 1977.
ulje/platno
130 x 110 cm
MG-3943

Zlatko Kauzlarić Atač (1945.) hrvatski je angažirano-figurativni slikar koji potvrđuje tezu o postojanosti figurativnog (Z. Rus) i u vrijeme visoke moderne nesklone figuraciji. Istaknuti je član Biafre, umjetničke grupe koja djeluje u Zagrebu (1970. – 1978.) protiveći se apstrakciji jer lišava čovjeka središnje uloge u umjetnosti. Od 1974. priređuju izložbe i akcije na ulicama. Za Atača je karakteristična socijalna ekspresivnost, a tematika su problemi zbilje. Bavi se pitanjem humanizma u modernom društvu, birokracijom, politikom i kulturom. Karakteristična je njegova ekspresivna i snažna figuracija te naturalistički postupci. Slika Nasamo iz 1977. motivom političara u pritajenom razgovoru prikazanih donjim rakursom i uprizorenih ispod monokroma prekinuta horizontalnom razdjelnicom koja dijeli format, ali ne i obojenu podlogu, izražava žestoku kritiku tadašnjeg sustava. Originalan je i slikarski postupak apstraktne i konkretne partije predstave unutar formata koja gestualnom mimikom aktera figuralnog dijela slike razotkriva političko licemjerje. Od 70-ih se bavi scenografijom i kostimografijom u zagrebačkom HNK-u i drugim kazališnim kućama u zemlji i inozemstvu. U slikarstvu kasnije razmekšava stil, koristi rafinirani impast boje u upečatljivim portretima, a od 80-ih crta i slika erotizirane ženske aktove, okrećući se potom svome tijelu i intimi. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1968. (M. Stančić). Bio je suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića (1968. – 1974.). Predavao je na ALU-u, gdje je od 1996. redoviti profesor te dekan (2002. – 2006.). Od 1989. predaje i na studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je višestruko nagrađivan za likovno-umjetnički i kazališni rad.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Dean Jokanović Toumin, Nova slika XIX, 1977.

Dean Jokanović Toumin
Nova slika XIX, 1977.
ulje, kreda/platno
120 x 120 cm
MG-4245

Dean Jokanović Toumin (1946.) pronicljivi je slikar nomad udomljen – i u Zagrebu i u Milanu – koji proširuje pojmove slike minuciozno planirajući projekte u kojima inzistira na doživljaju između izvedbe i percepcije djela (parafraza, B. Perica). Stasao je u doba visoke modrene 70-ih na razmeđu između analitičnosti i čiste plastičnosti medija s obilježjima svojevrsne primarne geometrije. To vrijeme kulturnih previranja koja određuju odjeci EXTA-51, Novih tendencija i studentskih prosvjeda iz 68, formativno utječe i na Toumina. U postmoderni osim odmaka prema strasti slikanja i osjetilnosti slike na rubu asocijativnosti u 80-ima (Bezgranično (with love), 1987.), zaokupljaju ga sve do današnjih dana ambijentalne i slikarske instalacije, kao i odnosi slikovnosti i prostornosti (Linija kao dimenzija prostora, 2006.). Diplomirao je na ALU-Zagreb (Lj. Ivančić, R. Goldoni) 1970., a na učenje gledanja poticao ga je prof. Đ. Tiljak koji je ukazivao i na Poussina i na rusku avangardu. Internacionalne korake započinje 70-ih u Milanu.
Nova slika XIX, 1977. iz istoimenog ciklusa na akromatskoj crnoj površini odašilje minimalističku primarnu geometriju sazdanu od formata platna te kredom obojene vertikale, horizontalne i dijagonale uklopljenih u mentalni, psihološki i rafinirano-estetski vizualni sklop. Jokanoviće vizualizacije, jednostavno, dobro izgledaju. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Milano, New York, Cardiff, Ljubljana, Barcelona…), a umjetničke projekte realizirao je pod okriljem Bijenala u Sao Paulu, Fondacije Juan Mirô, Venecijanskoga bijenala (projekt i izložba A Casa/At Home, 1993.) i drugdje. Višestruko je nagrađivan za svoj rad. Profesor je na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Seder, Mrtva priroda, 1977.

Đuro Seder
Mrtva priroda, 1977.
tempera/papir
MG-3969

Đuro Seder spada u generaciju hrvatskih umjetnika od kojih se, na određeni način, očekivalo da nakon II. svjetskog rata obnove modernističke umjetničke principe. Očekivanje je bilo osnaženo  službenim brisanjem socijalističkog realizma iz kulturne politike zemlje, što se dogodilo negdje upravo u vrijeme kada mladi Seder završava zagrebačku likovnu akademiju (prva polovica 50-ih godina). Obnova se umjetničkog modernizma odvija na dva traka. Na jednom se traku obnavljaju ideje Bauhausa, a na drugom se slijede principi apstraktnog ekspresionizma i tada aktualne filozofije egzistencijalizma. Postavši 1959. član „Gorgone“, Seder je svoj umjetnički put tražio u apstraktnim i monokromnim slikama, slikama koje su se zadovoljavale ukazivanjem na vlastitu materijalnost: okvir, nanos pigmenta, platno i slično. Pod utjecajem egzistencijalizma, a kasnije zahvaljujući i kontaktima članova grupe s Yvesom Kleinom, Seder je znao reći da je na slikama iz tog perioda nastojao prikazati prazninu, ne samo kao metaforu ljudskog života, nego kao konkretno osobno osjećanje.

„Mrtva priroda“ stoji negdje između Sederove gorgonaške faze i faze koja joj čini suprotnost, a u kojoj se priklonio ekspresivnom slikarstvu s naznakama ljudske figure, pejzaža i slično. Raznobojni kolorit, pastozni namazi boje i jaka stilizacija motiva postale su tako glavne odlike njegovog slikarstva od početka 80- ih godina do danas. Na ovoj se „Mrtvoj prirodi“ još uvijek ne razaznaju realistički motivi, još nema jakih, kontrastnih boja, potez rukom je naglašen, ali smiren velikim plohama boje. Jasno je da je Seder odustao od prikazivanja praznine, ali da još traži sadržaj kojim bi je ispunio.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Goran Trbuljak, Paleta Save Šumanovića, 1977.

Goran Trbuljak
(1948.)
Paleta Save Šumanovića, 1977.
kombinirana tehnika, 480 x 480 mm
MG-3937

Goran Trbuljak, jedan od najpoznatijih hrvatskih predstavnika konceptualne umjetnosti, rođen je 1948. u Varaždinu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu 1972. Cjelokupni umjetnički rad Gorana Trbuljaka posvećen je kritici umjetničkog sistema, bilo da su predmet njegove lucidne ironije stereotipne predodžbe o životu i radu umjetnika/ce, muzejska institucija, tržište umjetnina ili nešto treće. Umjetnički rad Paleta Save Šumanovića duhovit je komentar klasifikacije umjetnosti, ali i jedan od malobrojnih muzejskih predmeta u vlasništvu Moderne galerije koji pokriva događanja iz razdoblja konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj.

Umjetnički se rad sastoji od četiri prizora, četiri male „slike“. Svaku „sliku“ čini reprodukcija crnobijele fotografije koja prikazuje slikarsku paletu, drveni podložak na kojem slikar miješa boje prilikom slikanja. Na svaku je reprodukciju Trbuljak nanijeo nekoliko tonova boje u tehnici tempere. Tako se četiri Trbuljakove „slike“ sastoje od reprodukcije jedne crnobijele fotografije i nekoliko poteza kistom koji svakoj reprodukciji dodaju ne samo boju, nego i status originalnog umjetničkog predmeta. U žargonu tradicionalnih kritičara i povjesničara umjetnosti, riječ „paleta“ nije označavala samo drveni podložak, nego je prije svega figurirala kao supstitut za niz fenomena koji idu od opisa tonskih vrijednosti boje na slici (tamna i svijetla paleta), do oznake slikarskih stilova (Picassova plava faza, primjerice). Kako Trbuljak nije slikar, nego konceptualni umjetnik i filmski snimatelj, našao je način da se, s jedne strane, solidarizira s kolegom umjetnikom Šumanovićem, ali i da ironično kritizira način govora o umjetnosti i metodu njezine klasifikacije, s druge strane.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti© Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti

 

 

 

 

Aleksandar Srnec, Objekt 300877, 1977.

Aleksandar Srnec
(1924. – 2010.)
Objekt 300877, 1977.
aluminij, krom, elektromotor
42 x 33 x 33 cm
MG-3998

Hrvatski kipar, slikar, grafičar i dizajner pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1943. do 1949. godine. Bavio se i animiranim filmom.
Jedan je od ključnih protagonista likovne apstrakcije, progresivnog dizajna i suvremenih vizualnih komunikacija u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata. Suosnivač je grupe EXAT 51 i aktivni je sudionik Novih tendencija – europskog pokreta sa snažnom hrvatskom recepcijom.

Svoj likovni izraz ostvario je u radikaliziranoj geometrijskoj apstrakciji. Početkom 1950-ih konstruirao je prve slobodno komponirane mobilne kinetičke objekte, potom je oko 1956. započeo eksperimente s pokretnim skulpturama i reljefima. Od 1962. posvetio se lumino-kinetičkim istraživanjima, a od 1968. problematici cjelovita ambijenta i izradi kinetičkih skulptura u visoko poliranim kovinama. Eksperimentirao je i s čistim svjetlom.

Prostorno – dinamički svjetlosni Objekt 300877 visoko je poliranih konkavnih površina, koji u svojoj konstrukciji pomoću elektromotora postiže kretanje i dinamične promjene. Vrtnjom objekta nastaju optički efekti koji stvaraju osjećaj dematerijalizacije objekta i prostora. Površine reflektiraju slike odraza vanjskog prostora kao i rasap crvene i zelene boje kojom su, sa unutrašnje strane kao dijelovi konstrukcije obojene savinute aluminijske trake.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frano Šimunović, Napuštanje tame, 1977.

Frano Šimunović
(1908-1995)
Napuštanje tame, 1977.
ulje/platno
110 x 164 cm
MG-3976

Frano Šimunović (1908. – 1995.) slikarski je klasik prijeratne moderne i gestualna slikarstva visoke moderne. Sin je književnika Dinka Šimunovića (1873. – 1933.). U ranijoj fazi (1932. – 1946.) izrazito je socijalno-kritički osviješten (Gostionica Sloboda, 1936.; Cirkus 1941.). Studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu do 1934. (Lj. Babić, J. Kljaković). Polovicom 30-ih usavršava se u Madridu kopirajući i F. Goyu i D. Velasqueza. Lutajući po madridskim predgrađima crtanjem produbljuje socijalno-ekspresivne afinitete. Crta prizore iz periferije velegrada, bogalje i prosjake – najniže na društvenoj ljestvici – naglašavajući grubu ironiju, dramatičnost i grotesku života. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1935. izlaže radove iz Španjolske. Slika i vedute zagrebačke periferije i pejzaže Zagore intenzivnih boja pod utjecajem Van Gogha. Za vrijeme rata crta i slika zbjegove i logore, ali također Goyom nadahnuta uprizorenja cirkusa. Nakon rata stvara mitski i surovi pejzaž Dalmatinske zagore; kamene ograde, međe, gomile iskazane u polaritetu između tamne, zemljane palete i bijelih prožetosti i isijavanja. To postaje njegova trajna preokupacija. Na slici Napuštanje tame (1977.), taj zemni krajolik postaje onostran i kozmički, nadzemaljski pejzaž. Svjetlosnim raspršivanjem motiva približava se gestualnoj i organičkoj apstrakciji. Bavio se i ilustracijom (Grimmove bajke i pripovijetke D. Šimunovića). Dio svoga i opusa supruge Ksenije Kantoci darovao je 1992. Modernoj galeriji. Od 1963. član je HAZU-a, a Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1972.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Dean Jokanović Toumin Nova slika XIX, 1977.

Dean Jokanović Toumin
Nova slika XIX, 1977.
ulje, kreda/platno
120 x 120 cm
MG-4245

Dean Jokanović Toumin (1946.) pronicljivi je slikar nomad udomljen – i u Zagrebu i u Milanu – koji proširuje pojmove slike minuciozno planirajući projekte u kojima inzistira na doživljaju između izvedbe i percepcije djela (parafraza, B. Perica). Stasao je u doba visoke modrene 70-ih  na razmeđu između analitičnosti i čiste plastičnosti medija s obilježjima svojevrsne primarne geometrije. To vrijeme kulturnih previranja koja određuju odjeci EXTA-51, Novih tendencija i studentskih prosvjeda iz 68, formativno utječe i na Toumina. U postmoderni osim odmaka prema strasti slikanja i osjetilnosti slike na rubu asocijativnosti u 80-ima (Bezgranično (with love), 1987.), zaokupljaju ga sve do današnjih dana ambijentalne i slikarske instalacije, kao i odnosi slikovnosti i prostornosti (Linija kao dimenzija prostora, 2006.). Diplomirao je na ALU-Zagreb (Lj. Ivančić, R. Goldoni) 1970., a na učenje gledanja poticao ga je prof. Đ. Tiljak koji je ukazivao i na Poussina i na rusku avangardu. Internacionalne korake započinje 70-ih u Milanu.
Nova slika XIX, 1977. iz istoimenog ciklusa na akromatskoj  crnoj površini odašilje minimalističku primarnu geometriju sazdanu od formata platna te kredom obojene vertikale, horizontalne i dijagonale uklopljenih u mentalni, psihološki i rafinirano-estetski vizualni sklop. Jokanoviće vizualizacije, jednostavno, dobro izgledaju. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Milano, New York, Cardiff, Ljubljana, Barcelona…), a umjetničke projekte realizirao je pod okriljem Bijenala u Sao Paulu, Fondacije Juan Mirô, Venecijanskoga bijenala (projekt i izložba  A Casa/At Home, 1993.) i drugdje. Višestruko je nagrađivan za svoj rad. Profesor je na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Skip to content