Oznaka: 1974.

Sven Stilinović, Kolaž, 1974.

Sven Stilinović
Kolaž, 1974.
analogna fotografija, srebrni tisak, silverprint
960 x 1770 mm
MG-6526

Najmlađeg člana Grupe šestorice autora, Svena Stilinovića (1956) u počecima umjetničkog rada snažno su privukli film i fotografija. Još kao tinejdžer snima kratke filmove, propitujući filmske konvencije: naraciju, položaj kamere, kadar. Na isti se način odnosi i prema fotografiji, dovodeći u pitanje njezinu objektivnost, odnosno tendenciju da svijet prikazuje kao samodostatan isječak stvarnosti; drugim riječima, da cjelinu ljudske percepcije žrtvuje u ime formalno zaokruženog vizualnog fragmenta. Zajedno s Fedorom Vučemilovićem i Željkom Jermanom 70-ih godina poduzima niz eksperimenata u fotografiji: narušava odnose između pozitiva i negativa, “kvari” prizore kemijskim mrljama i višestrukim eskpozicijima, izrezuje gotove fotografije i nasumično ih naknadno spaja. Kada je pak snimao u sferi tradicionalne fotografije, prikazivao bi sadržaje koji bi ukazivali na tamnu stranu civilizacije kao što su divlji otpad i ruševine. “Kolaž”, na određeni način, povezuje Stilinovićev eksperimentalni i tradicionalni pristup fotografiji. S jedne strane, višestruko mijenja fotografsku snimku, negirajući njezinu prikazivačku objektivnost. Postoji, naime, u “Kolažu” određena destruktivna aktivnost, niz autorskih postupaka koji kao da na drugačiji način iskazuju poklič Stilinovićevog prijatelja Jermana: “Krepaj fotografijo!”. S druge strane, napušteni automobil, zajedno s apliciranom žicom i zihericom, sadržajno ukazuju na Stilinovićevo otvoreno buntovništvo, koje u širim društvenim okvirima poprima oblike anarhizma. U javnosti znan i kao “divlji dječak hrvatske umjetničke scene”, ovome je umjetniku sukob s većinom umjetničkih i društvenih normi bio i okidač i pokretač djelovanja. Nakon dekonstrukcije umjetničkih konvencija, Stilinović je kritičku oštricu, svoj “J'Accuse...!” okrenuo prema društvu. Nakon što je 1984. zastavu bivše Jugoslavije napravio od žileta, društvenu je reprodukciju, kroz seriju uznemirijućih performansa, proglasio “geometrijom krvožednosti”.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Boris Demur, Liberalizacija sredstava, 1974.

Boris Demur
Liberalizacija sredstava, 1974.
kolaž, kombinirana tehnika
129 x 186 cm
MG-6992

Koristeći razne materijale poput osmrtnice, ambalaži kartona te teksta, Boris Demur 1974. postupkom kolažiranja te intervencijama s tamno plavom i zelenom bojom, izrađuje Liberalizaciju sredstava. Služeći se osmrtnicom s imenom Ante svjesno kontrolira psihički proces te izjednačava značenja riječi s činom kolažiranja, izazivajući emocije kod promatrača čineći kolaž vizualno zauvijek zapamćenim.
Konceptualni umjetnik Boris Demur (1951.-2014., Zagreb) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1975. u klasi profesora Raoula Goldonija, a iste godine upisao je grafiku u klasi profesora Alberta Kinerta. Istovremeno je pohađao Majstorsku radionicu Ljube Ivančića, koju je završio 1977. godine. Od 1975. je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), te je jedan od osnivača i član Grupe šestorice autora koja je svojim izložbama, akcijama, projektima i performansima djelovala od 1975. do 1978. godine. Demur djeluje kao slobodni umjetnik od 1994. godine i do sada je održao oko 80 samostalnih izložbi te sudjelovao na preko 200 skupnih izložbi, akcija i performansa te autorskih koncepcija u zemlji i svijetu. Predstavljao je Hrvatsku na 23. Internacionalnom bijenalu u Sao Paolu 1996. godine, za što je iste godine odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Demur je dobitnik više vrijednih nagrada i priznanja, a njegova djela se nalaze u zbirkama i stalnim postavima značajnijih muzeja i galerija, kao i brojnim privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu. Godine 2004. održana je retrospektivna izložba slikarstva i kiparstva Borisa Demura u Modernoj galeriji u Zagrebu (danas NMMU) s radovima nastalim u rasponu od 1970. do 2000. godine.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023

Željko Jerman, Akt na groblju, 1974.

Željko Jerman
Akt na groblju, 1974.
fotografija, kombinirana tehnika, 1405 x 1095 mm
MG-6466

Prije nego što je postao član „Grupe šestorice autora“ – skupine konceptualnih umjetnika koju su uz Jermana činili slikar Boris Demur, fotografi Sven Stilinović i Fedor Vučemilović, pjesnik Vlado Martek i filmski eksperimentator Mladen Stilinović - Jerman se okušao u brojnim oblicima fotografskog posla. Najprije je, nakon što je napustio gimnaziju, stekao dodatno obrazovanje na području amaterske fotografije. Zatim je otvorio fotografsku radnju Blow Up, ali se to vrlo brzo pokazalo financijski neodrživim. Potom se u periodu od 1972. do 1973. posvećuje erotskoj fotografiji, objavljujući fotografije ženskih aktova u erotskoj reviji „Eva i Adam“. Početkom 70-ih, također, sve češće izlaže, profilirajući svoj specifičan odnos prema fotografiji.
Jerman, naime, fokus stavlja na tehnička svojstva fotografije, na kemijske i radne postupke koji dovode do njezine pojave. Odbijajući kreirati fotografski prizor po pravilima tadašnje, kako autorske, tako i amaterske ili novinske fotografije, Jerman svjesno izrađuje „loše“, „ružne“ fotografije. Umjesto umješnog kadriranja, harmoničnih kompozicija, poetičnih motiva ili dramatičnih dokumenata stvarnosti, on 1973. razvijačem na površini fotografskog papira ispisuje „Krepaj fotografijo!“, da bi postupke negacije tradicionalne fotografije uskoro proširio grebanjem, deranjem i paljenjem.
Premda sama tema „Akt na groblju“ ne izlazi van okvira umjetničke fotografije – riječ je o alegoriji prolaznosti – Jerman je specifičnim tretmanom fotografskog papira i neuobičajenim razvijanjem negativa uspio jedan erotski prizor pretvoriti u fotografiju koja proširuje naše shvaćanje fotografije i obogaćuje naše iskustvo umjetnosti.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjera Lalin, Melpomena, 1974.

Vjera Lalin
Melpomena
1974.
olovka, tuš, pastel na papiru
MG-3391

U grčkoj mitologiji Melpomena je jedna od devet muza koje su bile zadužene za zaštitu pjesništva i umjetnosti. Tragično pjesništvo, to jest ono što danas poznajemo kao žanr kazališne tragedije bilo je područje o kojem se brinula Melpomena. Od antike pa sve do modernih vremena, kada se njezino prikazivanje bitno smanjilo, Melpomenini atributi - predmeti po kojima ju razlikujemo od drugih muza – bili su tragička maska i bršljanov vijenac na glavi. Zanimljivo je da je tragička maska koju u ruci drži Melpomena zapravo muško bradato lice čija su usta iskrivljena u bolnoj grimasi. Mirnoća koja izbija iz položaja tijela i izraza lica same Melpomene u jakom je kontrastu s prizorom iskrivljenog muškog lica na maski, pa taj drevni prizor danas može nositi neka sasvim druga značenja, recimo feministička.

Na crtežu Vjere Lalin, Zagrepčanke koja je u rodnom gradu 1974. završila likovnu akademiju, ništa od te antičke tradicije nije citirano. Sama Melpomena koja je stoljećima prikazivana kao istinska zaštitnica i boginja – na antičkim prizorima ona stoji uspravno i dostojanstveno, a lice joj je mirno -  ovdje je prikazana kao polugola žena. Štoviše, na crtežu Vjere Lalin, Melpomena ne samo da nema bršljanov vijenac na glavi, nego je prikazana kao ćelava. Budući da su prikazane dvije vrlo slične polugole žene, promatrač ne može biti siguran koja od njih točno predstavlja zaštitnicu tragičnog pjesništva, ali je prizor toliko neobičan da to nije osobito važno. Da li je u pitanju kritika upućena nemoći umjetnosti da izrazi tragediju suvremenog života, ili je riječ o ironiziranju norme koja nalaže da se u likovnim umjetnostima sve mora prikazati na neki način skladno i dopadljivo, čak i u situacijama koje su daleko i od ljepote i sklada, to do kraja točno ne možemo znati. Bilo kako bilo, riječ je o iznimnom crtežu koji se referira na tradiciju, ali odskače od svih prikazivačkih standarda.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Josip Diminić, Uzajamni prihvat, 1974.

Josip Diminić
(1937. – 2019.)
Uzajamni prihvat, 1974.
fiberglas, boja
58,5 x 55 x 21, 5 cm
MG-3359

Slikarstvo je završio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1963. godine (M. Tartaglia). Od 1984. pa do umirovljenja 2008. godine bio je profesor kiparstva na Odsjeku za likovnu umjetnost Filozofskog fakulteta u Rijeci, kasnije Akademije primijenjene umjetnosti, čiji je i suosnivač. Suosnivač je mnogih hrvatskih likovnih manifestacija i izložaba kao što su Mediteranski kiparski simpozij u Labinu i Međunarodna kiparska škola u Vrsaru.
Najprepoznatljiviji je po svojim koloriranim organičkim i antropomorfnim skulpturama, podjednako uspješno pretočenim u medije crteža i grafike. U drvu, kamenu, bronci i obojenoj plastici oblikovao je stiliziranu asocijativnu, često erotičnu skulpturu. Od 1980. priklonio se figuraciji i radi keramoskulpture tematski vezane uz ptice antropomorfnih oblika kao simbola slobode. Izveo je spomenike i parkovne skulpture u Labinu, Rijeci, Karlovcu. Objavio je više grafičkih mapa.
Samosvojni apstraktni izraz karakteristično sažetih kiparskih oblika svedenih na iskonske organske simbole metaforičnog je značenja. Oblikuje skulpturu nerijetko s erotskim asocijacijama koje često akcentira bojom. Apstraktna skulptura Uzajamni prihvat izrađena je od fiberglasa kao podatnog kiparskog materijala svojstvenom ovom umjetniku.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb