Oznaka: 1973

Belizar Bahorić, Napuklo vrijeme, 1973.

Belizar Bahorić
(1920. - 2002.)
Napuklo vrijeme, 1973.
bronca
47 x 20 x 47cm
MG-3315

Likovnošću se započeo baviti već na zagrebačkoj Obrtnoj školi, koju je tada vodio akademski kipar Vojta Braniš oživljavajući i reformirajući školske programe u duhu europskih trendova. God. 1940. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstva, koju zbog ratnih zbivanja napušta nakon završene prve godine studija. Aktivno je sudjelovao u NOB-u, a neko vrijeme proveo je i u zatočeništvu. Nakon rata nastavlja studij kiparstva kojeg je završio 1950. godine u klasi Antuna Augustinčića. Pod Augustičićevim utjecajem tijekom pedesetih godina 20. stoljeća njegove skulpture i reljefe obilježava figuracija i realistički izraz, posebno u scenama iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića kojima izražava tragična iskustva rata. Pod snažnim dojmom tragičnih iskustava izrađuje i crteže malih dimenzija portreta boraca, krajolike i slike ratnih razaranja. Kao većina hrvatskih umjetnika, šezdesetih godina zainteresirao se za apstraktne forme, naglašavajući konstrukciju i ritam tijela u prostoru. Apstraktnim oblicima povremeno daje asocijativna značenja, primjerice u ciklusu Erotske igre, 1978. – 1980.
Predavao je na Školi za umjetnost i obrt. Autor je više javnih spomenika, a bavio se grafikom kao i izradom nakita.
Muzejska skulptura Napuklo vrijeme iz 1973. pripada Bahorićevom razdoblju snažnog interesa za apstraktno – asocijativne forme. Stroga forma kruga nagriženih rubova te uznemirujuća raspuklina koja prodire u samo središte zbivanja otvara brojna egzistencijalna pitanja na koja je teško ili čak nemoguće naći odgovor.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ratko Petrić, The End, 1973

Ratko Petrić
(1941. – 2010.)
The End, 1973
poliester
190 x 245 x 107cm
MG-4254

Ratko Petrić diplomirao je kiparstvo 1966. u klasi Vanje Radauša te je nastavio pohađati njegovu Majstorsku radionicu što je vjerojatno utjecalo na društvenu angažiranost njegovih radova. Stoga su njegovi radovi poseban vid narativne figuracije, odnosno kako sam kaže riječ je o „angažiranoj figuraciji“. Već sedamdesetih godina počinje raditi u poliesteru djela izuzetno društveno kritična naboja kroz nadrealne tragikomične situacije (Orator, Pečat). Jedan je od osnivača i članova Grupe Biafra koja je nastojala aktualizirati pitanje suvremenog humanizma, istovremeno se polemički odnosila prema apstraktnim likovnim tendencijama. Petrić je upravo najpoznatiji po angažiranim radovima iz tog razdoblja koje karakterizira ekspresivni i naturalistički izričaj. Krajem 70.-tih godina 20. stoljeća boravi u Americi te radi niz radova inspiriranih osobnim doživljajem američkog društva. Tijekom osamdesetih radi u bronci te izrađuje crteže kojima je česta tema pitanje smrti kao rezultat vlastitog iskustva bolesti.
Pored kiparstva bavio se crtežom, karikaturom, stripom kao i grafičkim dizajnom (plakati, katalozi).
Muzejska skulptura The End iz 1973. iz Petrićevog je biafranskog razdoblja. Sastoji se od dva velika poliesterska elementa, humanoidne izobličene figure širom otvorenih usta i ogromnog naturalistički danog ispljuvka kojim se alegorijski sve završava jer je neostvariv bolji svijet.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content