Mladen Galić, Objekt 92-13-B, 1970

Mladen Galić
Objekt 92-13-B, 1970
plastika i ulje na drvu
63 x 87 cm
MG-8219

Mladen Galić (1934.) klasik je i jedan od prvih predstavnika hrvatskog minimalizma i ambijentalne umjetnosti. Stvara vlastite varijante redukcijske i geometrijske apstrakcije. Uz to bavio se objektima, kolažima, organičkim formama mekše apstrakcije, skulpturom i grafikom – uopćeno, svim vidovima grafičkog dizajna – što je utjecalo i na Zagrebačku grafičku školu. Medijska raznolikost i heterogenost oformljena u periodu poslije enformela nije dovela do vizualne raspršenosti cjelovita opusa, već do koherentnosti, elegantne skladnosti oblika i struktura u koje je ukotvljen visoko-oblikovni autorski izraz uspostavljen i kontinuirano razvijan od razdoblja kasne moderne 60-ih do danas. Studirao je na ALU-u u Zagrebu od 1956. do 1959., a potom kasnih 60-ih boravi u Parizu. U početku (1965.) reducira slikarsku gestu na plastičku činjenicu. Žestoko popraćena izložba „Hit parada“ (GSC, 1967.) sa M. Šutejom, A. Kuduzom i LJ. Šibenik, označava prijelaz sa slike-objekta u ambijentalnu umjetnost i simbolski anticipira kasniju ambijentalnu urbanu akciju Mogućnosti za 71. Nakon objekata u drvu i plastici, od 70-ih radi neonske ambijente svjetlosnih izvora. Takav polikromni objekt od drva i plastike je i Objekt 92-13-B iz 1970. Slika je ujedno i slika i objekt koji geometrijskim fraktalanim silnicama savijene geometrije izrasta u realni trodimenzionalni prostor. Dualni dodirni uzorak (bijelo, plavo) povijeno izbija u prostornu perspektivu. Objektni dijelovi u kontrapunktu su prema trodijelnoj obojenosti površine (crveno, 2 X bijelo, plavo) te na psihološko-optičkoj osovini stvaraju izrazito dinamičan, gotovo pokretljivi plastično-vizualni sklop.
Kasnih se 70-ih ciklusom Prostornih činjenica vraća geometrijskom dualnom načelu akromatskog crnog na akromatskom bijelom poput Prostorne činjenice XX. Iz 1979.
Izlagao je samostalno od 1961. i skupno na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Višestruko je nagrađivan za svoji rad, a 2018. priređena mu je retrospektivna izložba u Modernoj galeriji (J. Denegri).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Milena Lah Mjesec, mjesečina, galebi I. – IV., 1970.

Milena Lah
Mjesec, mjesečina, galebi I. -IV. , 1970.
tempera na papiru
65 x 52 cm
MG-8520, MG-8521, MG-8522, MG-8523

U kiparstvu Milene Lah (1920. - 2003.), motiv galeba je predstavljao i formalnu i sadržajnu razdjelnicu. Diplomiravši 1949. na zagrebačkoj Akademiji za likovnu umjetnost, ova je kiparica prvih 15 godina rada provela radeći u granicama realističkog kiparstva, da bi se u prvoj polovici 60-ih odlučnije posvetila oblikovnim eksperimentima. Pod utjecajem Henry Moorea, Lah se oslobodila oponašanja stvarnosti, pa već krajem 60-ih ostvaruje skulpture čije su forme sastavljene isključivo od dinamičnih i ritmičnih izmjena konkavnih i konveksnih oblika (Let galeba, 1969., Galeb, 1968. itd.). Izmjenu konkavnog i konveksnog možemo pratiti i na slikama, a koje Lah slika upravo u to vrijeme. Premda je na formanoj razini odustala od realizma, Lah je na simboličkoj razini – kroz naslove svojih radova i izložaba – zadržala vezu između svoje skulpture i prirodnih, odnosno kulturnih fenomena. Na početku karijere, to je najprije bilo etničko nasljeđe istarskog poluotoka (lokalne legende) ili srednjovjekovno nasljeđa Bosne i Hercegovine (bogumili, stećci), da bi se fokus tijekom 60-ih prebacio na prirodne pojave (galeb, Mjesec), te na kraju na motive koji pokušavaju spojiti mitologiju i znanstvenu fantastiku. Slike pred nama pripadaju razdoblju kiparičine djelatnosti u kojem ona, još uvijek fascinirana svakodnevnim životom – letom galeba, noćnom mjesečinom – starim senzacijama pokušava udahnuti novi život. U tome velikim dijelom i uspijeva, ostvarivši valovitu kompoziciju u kojoj u neobičan odnos dovodi crnu, bijelu, zlatnu i različite tonove plave boje. Umjetnost Milene Lah obilježava, također, i rad u prirodnom ambijentu: sudjelovala je na dvadesetak kiparskih simpozija u Hrvatskoj i inozemstvu, pa ne iznenađuje podatak da se njene skulpture nalaze u brojim javnim prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

 

Zvonimir Lončarić, Filip mlađi, 1970.

Zvonimir Lončarić
(1927. – 2004.)
Filip mlađi, 1970.
poliester, boja
MG-2984

Kipar, grafičar, kazališni i filmski scenograf, diplomirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1956. godine (K. Angeli Radovani, E. Tomašević). Od 1958. radio je za Zagreb film kao crtač i scenograf i autor je četiri filma. Autor je respektabilnog grafičkog opusa. Bavio se keramikom i kazališnom scenografijom te izradom maštovitih serija dječjih igračaka. Radio je figuralnu skulpturu, najčešće u drvu i poliesteru obojenu živim bojama. Sintetizirajući kiparska iskustva tradicije i jezik suvremene umjetnosti, ostvario je izvorno djelo u kojem su elementi fantastičnoga i nadrealnoga prožeti specifičnim humorom, što se očituje i na njegovim duhovitim mobilnim kipovima u javnim prostorima. Lončarićeva animirana produkcija odražava se i na njegovom kiparskom izričaju kojeg odlikuju nekonvencionalne jednostavne elementarne forme naglašenog volumena i kolorita.  Napuhnuti viseći lik Filipa mlađeg pripada galeriji njegovih šarenih simplificiranih i predimenzioniranih skulptura lutaka.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content