Oznaka: 1969.

Ivan Picelj Naru 2, 1969.

Ivan Picelj
Naru 2, 1969.
drvo, metal, boja
89 x 4 x 88 cm
MG-4461

Ivan Picelj (1924. – 2011.) studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti od 1943. do 1946. godine, a kasnije postaje jednim od osnivača grupe EXAT 51 koja se zalaže za apstraktnu umjetnost i tako hrvatsku umjetnost uključuje u najsuvremenije tokove svjetske produkcije. Kasnije sudjeluje i u pokretanju Novih tendencija, unutar kojih se bavi pitanjima percepcije umjetničkog djela stvarajući ritmična i vibrantna djela kojima pomiče granice onoga što se može opaziti.
Takva je i njegova forma Naru 2 sastavljena od sto konkavnih kvadrata raspoređenih u veći kvadrat s izmjenom zelene i narančaste boje kao i orijentacijom svakog pojedinog konkavnog kvadrata. Nastaje objekt koji propituje granice različitih umjetničkih medija. Preuzimajući formu slike i njezino smještanje na zid, Naru 2 inzistira na svojoj plošnosti, ali budući da je sastavljen od niza manjih formi koje se protežu u prostoru i izlaze iz ravnine prema promatraču moguće je razmatrati i njihovi skulptorsku vrijednost. Također, osim statičnost kakva se očekuje od djela likovne umjetnosti, Piceljev rad poziva promatrača na kretanje od kojega se slika pred njim mijenja kao posljedica različitog pada svjetla po ritmički raspoređenim kvadratima. Picelj time postavlja temelj za novo razgraničenje umjetničkih medija koje vodi do napuštanja strogih okvira u koje se oni često pokušavaju postaviti.

Tekst: Filip Kučeković, kustos pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo Ivančić, Figura, 1969.

Ljubo Ivančić
Figura, 1969.
ulje na lesonitu
130 x 200 cm
MG-2826

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalna slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa su (auto)portreti i aktovi. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prepletom tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva metoda prikazivanja neproporcionalnih izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a. Figura iz 1969. pripada prepoznatljivoj izvedbenosti Ivančićevih aktova. Odražava polarnost između providnim volumenom tijela – određenim ponajviše konturom – predočene naturalističke egzistencije ženskog bića i uglavnom akromatske materijske podloge prožete isijavanjima i krajnjom apsorpcijom. Ivančićevi aktovi nisu lijepi. Oni su istiniti. Egzistencijalna su nagost po sebi.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Željko Hegedušić, Zastava, vrag i deklaracija, 1969.

Željko Hegedušić
Zastava, vrag i deklaracija, 1969.
tuš/papir
MG-3898

Hegedušić je rođen 1906. u Tuzli u Bosni i Hercegovini, ali će zagrebačka, a kasnije i pariška umjetnička sredina biti presudna za njegov umjetnički razvoj. Kao član grupe Zemlja, Hegedušić je u periodu od 1930. do 1941. ostvario nekoliko antologijskih radova koje možemo povezati s Novom objektivnošću, umjetničkim pokretom koji je uz pomoć ironije i groteske pokušao izraziti kritiku europskog društva između dva svjetska rata. Kada je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1935. zabranila rad grupe Zemlja, društveno kritična umjetnost je gotovo potpuno nestala iz kulture. Potreba da se društvena stvarnost prikazuje, da se o njoj, pa barem i u prenesenom značenju, govori ipak je ostala i mnogi će hrvatski likovni kritičari kasnije ovu zabranu 'realnog' povezivati s nadrealističkim tendencijama u umjetnosti. Jedan od umjetnika kroz čiji se rad može pratiti ova pojava je Željko Hegedušić. Nakon II. svjetskog rata, njegovo stvaralaštvo više neće imati karakter društvene kritike, iako će, osobito u kasnijim fazama razvoja socijalističkog društva, za kritikom i te kako biti potrebe (tu će funkciju u hrvatskoj preuzeti umjetnici okupljeni oko konceptualnih umjetničkih tendencija). Premda se naslov crteža - „Zastava, vrag i deklaracija“ - ambivalentno poigrava značenjima, teško je u njemu vidjeti otvorenu kritiku tadašnjih društvenih prilika. Treba ipak podsjetiti da u to vrijeme riječ „deklaracija“ u javnom mnijenju najčešće asocira na tzv. Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, koja se uzima za simbolični početak hrvatskog nacionalnog buđenja u jugoslavenskoj federaciji. U tom smislu, ni pitanje 'koja zastava?' nije potpuno besmisleno, tim više što crtež ne prikazuje nikakvu zastavu eksplicitno. Bilo kako bilo, Hegedušić je aluzije na društveno-političku situaciju prikrio, uvio u jedan imaginarij, koji, s jedne strane, priziva predmoderno slikarstvo, a s druge neizostavnu nadrealističku temu, erotiku.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Zlatko Kauzlarić Atač, Bezimeni, 1969.

Zlatko Kauzlarić Atač
(1945.)
Bezimeni, 1969.
ulje/platno
130 x 130 cm
MG-6852

Zlatko Kauzlarić Atač (1945.) hrvatski je angažirano-figurativni slikar koji potvrđuje tezu o postojanosti figurativnog (Z. Rus) i u vrijeme visoke moderne nesklone figuraciji. Istaknuti je član Biafre, umjetničke grupe koja djeluje u Zagrebu (1970. – 1978.) protiveći se apstrakciji jer lišava čovjeka središnje uloge u umjetnosti. Od 1974. priređuju izložbe i akcije na ulicama. Za Atača je karakteristična socijalna ekspresivnost, a tematika su problemi zbilje. Bavi se pitanjem humanizma u modernom društvu, birokracijom, politikom i kulturom. Karakteristična je njegova ekspresivna i snažna figuracija te naturalistički postupci. Slika Bezimeni iz 1969. motivom beskućnika izražava žestoku kritiku sustava. Originalan je i slikarski postupak transfera fotografije na platno što foto-emulzijom stvara dojam sivila i foto-naturalizma. Umeci tkanine enformelističkog su porijekla. Od 70-ih se bavi scenografijom i kostimografijom u zagrebačkom HNK-u i drugim kazališnim kućama u zemlji i inozemstvu. U slikarstvu kasnije razmekšava stil, koristi rafinirani impast boje u upečatljivim portretima, a od 80-ih crta i slika erotizirane ženske aktove, okrećući se potom svome tijelu i intimi. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1968. (M. Stančić). Bio je suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića (1968. – 1974.). Predavao je na ALU-u, gdje je od 1996. redoviti profesor te dekan (2002. – 2006.). Od 1989. predaje i na studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je višestruko nagrađivan za likovno-umjetnički i kazališni rad.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Skip to content