Oznaka: 1968.

Milena Lah, U čast gospe od Laurane, 1968.

Milena Lah
(1920. – 2003.)
U čast gospe od Laurane, 1968.
lijevanje, bronca
64 x 40 x 40 cm
MG-6703

Diplomirala je kiparstvo na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. godine te bila suradnica Majstorske radionice V. Radauša do 1950. godine. Od 1951. do 1955. godine usavršavala se na studijskim putovanjima u Rimu, Firenci, Milanu i Parizu. Bila je etablirana sudionica mnogobrojnih prestižnih međunarodnih kiparskih simpozija. U ranome razdoblju radila je realističku skulpturu, potom je težila sintezi oblika i simboličnoj izražajnosti materijala. Nadahnuta hrvatskim likovnim i književnim stvaralaštvom u svojem je opusu povezala tradicijske oblike sa suvremenim kiparskim idejama. Osobitu pozornost poklanjala je ženskim i dječjim likovima. U kasnijim ciklusima, uglavnom mitološke tematike, povezivala je geometrijske i figuralne elemente. Služeći se gotovo svim tehnikama i materijalima, stvorila je golem opus koji čistoćom elementarnih oblika, metaforom, asocijacijama i energijom komunikacije u prostoru pripada jednom od najautentičnijih u hrvatskom kiparstvu.
Djelo posvećeno gospi od Laurane je izvedeno kao apstraktna portretna glava riješena kao trodijelna kružno-zvučna forma s ekspandirajućim pločastim okruglim diskovima (reminiscencija na kosu urešenu na renesansni način). Vrat je dug, široke baze. Dno je ovalnog tlocrta. Visoko uglačani zlatni sjaj površine daje joj uzvišeni sakralni dignitet.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljerka Šibenik, Altuglas I, 1968.

Ljerka Šibenik
Altuglas I, 1968.
objekt, altuglas
77, 5 x 89 x 8 cm
MG-4164

Ljerka Šibenik istražuje stvaranje kompleksnih struktura i ambijenata, znatiželjno propitujući odnose prostorne vrijednosti, boje, oblika te odnosa objekta i prostora. Stvaranjem luminokinetičkih objekata fokusira se na prirodnost izvan tvrde geometrijske ortodoksije, dok put od dvodimenzionalnoga do trodimenzionalnoga dinamično prolazi točkama razdora koje kolaju prostorom. Optičko kinetička umjetnost, u čijoj je maniri 1968. nastao objekt Altuglas I, umjetnica znakovito naziva prema termoplastičnom materijalu od kojeg je sam objekt izrađen.
Hrvatska umjetnica Ljerka Šibenik (1935., Zagreb) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1962. godine, nakon čega pohađa Majstorsku radionicu K. Hegedušića od 1962. do 1964. godine. Od 1975. do 2003., bila je voditeljica Galerije Nova, te potpuno se posvetivši toj ulazi u tom razdoblju ne izlaže svoje radove. Kao voditeljica Galerije Nove fokusirala se na predstavljanje mladih umjetnike avangardnih usmjerenja i autora starijega naraštaja čiji se rad veže uz inovacije u umjetničkom kontekstu. Kao pripadnica drugoga naraštaja hrvatskih avangardnih umjetnika, istraživala je stvaranje kompleksnih struktura i ambijenata, što se vidi u njenom radu Crni objekt 2 iz 1968. godine. Istovremeno, stvarala je intenzivno obojene objekte minimalistički koncipiranih oblika.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Skulptura 36, 1968.

Vanja Radauš
Skulptura 36, 1968.
bronca / lijevanje
71 x 54 x 22 cm
MG-2657

Hrvatski akademik Vanja Radauš (1906.–1975.) školovan je u Zagrebu i Parizu te je tijekom razdoblja od 1932. do 1934. godine bio član društveno angažirane grupe Zemlja, koja je djelovala od 1929. do 1935. godine kada je rad udruženja zakonski zabranjen. Bavio se pedagoškim radom na Državnoj obrtnoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je osebujna umjetnička ličnost. Njegova specifična skulptura obilježena je izrazitom ekspresivnošću i nadrealističkim obilježjima bizarnog svijeta motiva iz mašte.
Krajem 1960-ih godina Vanja Radauš između ostaloga istražuje apstraktnu formu takozvanih 'čistih oblika'. Tada nastaju kolaži na tragu Exata i Novih tendencija, a u Skulpturi 36 primjerice iščitavamo ondulatne forme bakićevske apstrakcije u kombinaciji s grubom, hrapavom teksturom Dušana Džamonje. Stilski i izražajno potpuno odvojen od ostatka njegova opusa i prepoznatljiva rukopisa, ovom je segmentu Radauševa stvaralaštva tadašnja likovna kritika pronašla niz nedostataka.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Stanko Jančić, Na plaži, 1968.

Stanko Jančić
(1932. – 2018.)
Na plaži, 1968.
poliester, boja, drvo
37 x 213 x 64 cm
MG-3908

Diplomirao je 1956. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je do 1970. bio suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Bio je član likovne skupine Biafra od 1970. do 1975. godine. Od 1980. bio je profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Svojim analitičkim, metafizičkim, i intimističkim pristupima skulpturi, proširio je shvaćanje kiparstva i zauzeo posebno mjesto u hrvatskoj modernoj umjetnosti.
U duhu Biafre donosi prikaze stvarnih ljudi u ciklusu Ljudi s ulice (1968. - 1974.). Potom zaokupljen temeljnim kiparskim problemima, odnosom volumena i prostora te naročito pokretom, radi malu plastiku, multiplicirane, stilizirane figure često bliske futurističkom izrazu. U čestoj temi ženskog akta tijelo je sveo na pročišćene osnovne multiplikativne strukture volumena, prostora i pokreta (Ciklus Čaj u pet, 2000., donacija u NMMU).
Nakon prvih ekspresionističkih djela, dramatično pokrenute površine počinje oblikovati hiperrealističke likove u obojenom poliesteru, bliske pop-artu i novoj figuraciji. Šezdesetih godina Jančić, kritizirajući suvremeni trenutak, u naše kiparstvo uvodi svakodnevne teme s ženskim likovima, gdje se žensko tijelo prikazuje kao konzumeristički objekt, namjerno podcrtavajući njihovu erotičnost kako bi dobio suprotan efekt - kritički odnos prema rušenju digniteta žene. Ležeći ženski akt Na plaži prva je iz serije hiperrealističkih ženskih likova - lutaka naglašenih erotskih svojstava, predmet požude i komercijalizirane erotike.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Reprodukcija: iz postava NMMU u Providurovoj palači u Zadru / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo Ivančić, Portret F.K., 1968.

Ljubo Ivančić
Portret F.K., 1968.
ulje, kombinirana tehnika/lesonit
53 x 36 cm
MG-4050

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalna slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa su (auto)portreti i aktovi. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prepletom tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva metoda prikazivanja neproporcionalnih izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Takav je dimenzijama mali a ekspresijom maksimalan, posve deformiran Portret F.K. (1968). To je aluzivnim oblikovanjem, isušenošću, upijenošću i uvučenošću groteskne fizionomije prikazan portret otežale izobličene spodobe – ogoljene metafore antologijskog praškog pisca fantastične ekspresije Franza Kafke. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content