Oznaka: 1966.

Ivan Kožarić Glava, 1966.

Ivan Kožarić
Glava, 1966.
Fiberglas
23,5 x 9 x 13 cm
MG-4114

Ivan Kožarić (1921.-2020.) zadužio je hrvatsko kiparstvo svojim dugogodišnjim djelovanjem i obogaćivanjem djelima u kojima je do samog kraja na površinu iznosio ludički karakter umjetnosti. Završivši Akademiju likovne umjetnosti 1949., Kožarić je sudjelovao u radu grupe Gorgona u kojoj je razvijao svoj neoavangardni prosede.
U raspravama 60-ih godina o tome treba li umjetnost pristati uz figuraciju ili apstrakciju, Kožarić je zauzeo najlucidniji stav te se odlučio za oboje. Primjer takvog specifičnog spoja naizgled nespojivog je njegova Glava iz 1966. godine. Cilindrična i na vrhu zaobljena masa od fiberglasa na dnu jedne svoje strane ima oštro odrezani produžetak nalik na vrat. Kipar suptilnim znakovima i oblikovanjem detalja od geometrijskog oblika čini dio ljudskog tijela. To svjedoči i o stvaralačkoj snazi umjetnosti koja ljudski lik može stvoriti praktički ni od čega. Umjetnik u tom slučaju postaje božanska osoba sposobna za upravljanje materijalom u svojim rukama. U slučaju Kožarića ta je božanska osoba dječji zaigrana pa svoju umjetnost pretvara u ono što bi ona i trebala biti – igru.

Tekst: Filip Kučeković, kustos pripravnik u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdinand Kulmer, Crtež, 1966.

Ferdinand Kulmer
Crtež, 1966.
lavirani tuš/papir
MG-2581

U šestom desetljeću 20. stoljeća, Pariz je, unatoč sve većoj ulozi New Yorka kao centra umjetničkih kretanja, još uvijek imao dovoljno snage da promijeni nečiji pogled na umjetnost. Premda izvrsno informiran i obrazovan – 1939. boravi u New Yorku i upoznaje se s francuskim modernim slikarstvom – Kulmer se nakon posjeta Parizu 1955. oduševljava tašizmom, slikarstvom koje će kasnije biti globalno poznatije pod nazivom apstraktni ekspresionizam. Prije nego što prihvati apstrakciju, Kulmer slika u okviru jedne internacionalne, pluralističke umjetnosti omeđene postimpresionizmom, s jedne strane i kubizmom, s druge. Osobito je bio sklon fovističkim slikarskim prosedeima, što znači da ga je zanimalo reduciranje iluzije trodimenzionalnog prostora i slobodna upotreba boje. Kulmer se dakle bio koncentrirao na boju, površinu i slikarsku gestu, pa se okretanje apstraktnom slikarstvu nakon 2. svjetskog rata činilo logičnim izborom. Ovaj crtež pripada seriji crteža na Kulmerovoj omiljenoj vrsti papira (rižin papir), čije presudno obilježje leži u iznimnoj moći upijanja. „Crtež“ stoga određuje odnos između slučajnosti - slikar nema kontrolu nad procesom upijanja – i kontroliranog djelovanja (doziranje tuša, vrsta geste itd.).
Kulmer je rođen 1925. godine u Cap Martinu u Francuskoj. Akademiju likovnih umjetnosti najprije polazi u Budimpešti (1942-45-), a zatim u Zagrebu (1945-48.). Radio je i filmsku scenografiju i kostimografiju (primjerice, za film Vatroslava Mimice „Seljačka buna“). Najvišu nacionalnu nagradu za umjetnički rad – Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo - dobio je 1990. Umro je 1998. u Zagrebu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miljenko Stančić, Izlet u Sloveniju, 1966.

Miljenko Stančić
Izlet u Sloveniju, 1966.
ulje na platnu
65 x 81 cm
MG-6705

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977. Slika Izlet u Sloveniju (1966.) djelo je koje percipira halucinantni rad sna odražen simulacijama koje uvijek upućuju na drugo do viđenog te su ujedno i bliske iskustvenim obitavanjima "ja-forme" i udaljene od njih. Lebdeće snene fantazmagorije, gdje dječja tijela pobjeđuju gravitaciju, možebitna su snovita sjećanja na djetinjstvo (i umjetnikova brata), slikara u čijoj je „osobnoj mitologiji svjetlost sinonim slikarstva“ (I Zidić). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Arsen Roje, Time Drawing, 1966.

Arsen Roje
(1937.-2007.)
Time Drawing, 1966.
crtež, tuš, tuš u boji / papir
MG-8426

Robert Altman, američki filmski redatelj, 1970. snimio je oskarom nagrađeni film M.A.S.H. koji prikazuje svakodnevicu američkih liječnika u pozadini američko-korejskog bojišta. Plakat filma dizajnirao je Arsen Roje, Splićanin koji je 1966. otišao prvo u Pariz, a zatim u New York i koji je sve donedavno bio nepoznat domaćoj umjetničkoj sredini. Prije odlaska, Roje je bio upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1956., ali je brzo došao u sukob s tom pedagoškom sredinom. „Nije mu se sviđala krutost, ni umjetnički akademizam, ni realizam, ni ništa što je u to vrijeme bilo na cijeni u umjetnosti.“, kaže danas njegova supruga. Rojeovi crteži prvi su primjeri pop-arta u Hrvatskoj, pa i jugoslavenskoj umjetnosti. Vrve referencama na popularnu američku kulturu, no ono što će mu priskrbiti pažnju i osigurati uspjeh u svijetu filma nisu toliko motivi – sportski automobili, revolveri, ženske usne, popularna tipografija itd. -  koliko način na koji ih dovodi u vezu, odnosno komponira. Vidljivo je to podjednako i na primjeru koji ovdje donosimo i na primjeru nagrađenog plakata za film M.A.S.H., na kojem je Roje tri motiva, vojnički šljem, gole ženske noge i ljudsku šaku, povezao u čovjekoliku figuru. Na crtežu „Time Drawing“, pak, Roje ne teži amalgamiranju motiva, već ih tretira neovisno jednog od drugog. Njihova se međusobna veza, također, čini slučajnom, pa se čini da se svaki na svoj način bori za pažnju gledatelja. Na samom dnu prizora, Roje je napisao placart, neologizam koji se poigrava sa značenjem nekoliko riječi iz engleskog i hrvatskog jezika. Placard je u engleskom jeziku bilo koja i bilo kakva obavijest u javnom prostoru, dok  plakat u hrvatskom jeziku znači, također, obavijest u javnom prostoru, ali obavijest koja je isključivo otisnuta i umnožena na papiru. Rojeov bi neologizam tako u oba jezika mogli shvatiti kao oznaku za umijeće javne komunikacije putem grafičke umjetnosti.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Sabolić, Portret Ive Šebalja, 1966.

Ivan Sabolić
(1921. – 1986.)
Portret Ive Šebalja, 1966.
posrebrena bronca
40 x 28 x 16 cm
MG-2662

Diplomirao je Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1944. (F. Kršinić), a specijalizirao  je kiparstvo kod A. Augustinčića 1966. godine. Bio je redoviti profesor i dekan ALU u Zagrebu, a od 1975. godine voditelj Majstorske radionice.
Za Sabolića je tradicionalni teritorij figuracije bio dovoljno širok, dubok i plodan da u njemu istražuje cijeli život, iznjedrivši u ljudskoj figuri, aktu i portretu svoje najbolje radove. Oblikovao je  u širokom rasponu od rodinovske dramatičnosti napetih površina do sažetog izraza bliskog apstrakciji. Od pedesetih godina formira vlastiti stil figuracije sintetizirajući univerzalne teme s lokalnim obilježjima, prvenstveno uočljiv na ženskim figurama kao što je Ženski akt iz 1951. godine. U kasnijim djelima angažirane tematike njegov izričaj postaje dinamičniji zahvaljujući izražajnijem tretmanu površine i uvođenju pokreta. U spomeničkoj skulpturi radi realistične figuralne kompozicije.
Najznačajniji dio kiparova opusa su portreti nastali šezdesetih godina. Antologijski portret slikara Ive Šebalja primjer je Sabolićevog umijeća da sažetim izražajnim sredstvima i zatvorenim volumenom istakne psihološke značajke modela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Branko Ružić, Korablja, 1966.

Branko Ružić
(1919 – 1997)
Korablja, 1966.
drvo
43 x 39.5 x 92 cm
MG-2530

Diplomirao je kiparstvo 1944. (F. Kršinić) i slikarstvo 1948. godine (M. Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao od 1961. do 1985. godine.
Zauzeo je istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu, stvorivši kiparska djela istodobno arhetipska i suvremena. Uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave egzistencijalističkog značenja. Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga doživljava, svojim unutarnjim okom, primjenjujući pritom sažetu formu u  kojoj s minimumom oblikovanja postiže maksimalan doživljaj određene teme, često pri tom koristeći motive svojih prepoznatljivih skulptura.

Umjetnik je svoju zamisao o zajedništvu ljudi ostvario u Korablji (Noinoj arki). U oblom trupcu, režući u tijelu drva, s obje strane, licem u lice, realizira nagnute, geometrijski rezane figure, ostvarivši dinamičnu kiparsku kompoziciju. Šuplji unutrašnji prostor trupca, tamna je nematerijalna sjena – unutrašnji oblik sučeljenih figura koje ujedno zatvaraju i otvaraju prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content