Oznaka: 1965.

Frano Kršinić, Meditacija, 1965.

Frano Kršinić
(1897. -1982.)
Meditacija, 1965.
klesanje, mramor
28 x 38 x 16 cm
MG-2613

Akademik i akademski kipar Frano Kršinić, bio je praški je student, zagrebački profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i njen dugogodišnji rektor. Svojom lirskom dušom bio je uronjen u rodni kraj, a s umjetničkim i pedagoškim radom ostvarenim u Zagrebu. Suptilnu oblikovnu formu zapečatio je umjetničkim djelovanjem s više od pola stoljeća u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Kršinić je na inovativan način obnovio staru mediteransku tradiciju rada u kamenu, sjedinjujući visoku zanatsku kulturu oblikovanja neposrednim shvaćanjem suštine stvari u kojemu dominira lirična osjetilnost, lakoća diskretnih pokreta i blagost opće atmosfere djela. Njegova su djela istinski bezuvjetna i konsolidirana cjelina zaokruženih sintetskih oblika i visoko su artistički oživotvorena u punoj kiparskoj čistoći modelacije.
Kršinić je pjesnik ženskoga tijela, kipar okrenut lirizmu i motivima svoga djetinjstva (otoku i moru). Vrhunac kreativnosti dostigao je u jedinstvenim ženskim brončanim, kamenim i mramornim aktovima, koji odišu uvijek nekom novom svježinom, ljupkošću i životom.
Kršinićeva skulptura je sanjarski zanesena, bezvremeno tiha i u sebe zatvorena poput u mramoru oblikovanog ženskog akt „Meditacija“ iz 1965. godine. Alegorija meditacije je djelo intimne naravi, raskošne nagosti i tople punine mladenačkog tijela. Mirne modelacije i samo nagovještenih crta lica umjetnik kao da ostvaruje san koji tek što poprima konture realnosti. Njegova intimistička djela nadahnuta su lirskim doživljajem i obilježena su autentičnim akcentom. Kršinić je u svojim djelima ženstvenost uzdigao do razine simbola. Poetika mladoga ženskog tijela oblikovana je u besprijekornoj sintezi plastičnosti. Ljepota u njima zrači ritmičnošću i skladom, spokojem i harmonijom. Razrađujući motive žena, dosegnuo je metafizička načela bivstvovanja u kojemu se razrješava prastara antiteza tijela i duha. Njegovi ženski aktovi klesani suptilno u mramoru, najbolja su djela te vrste u našoj umjetnosti po svojoj čistoj ljepoti oblika i površine.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Krsto Hegedušić, Pater noster, 1965.

Krsto Hegedušić
Pater noster, 1965.
tempera na platnu; kombinirana tehnika 120 x 140 cm
MG-3330

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) izniman je hrvatski slikar izrazite kritičke oštrice. Njegov opus na razmeđu je nasljeđa flamanske renesanse (P. Breughel), primitivna, naivna i takozvana našeg izraza te angažirana realizma – naturalizma pod uplivom nove objektivnosti (G. Grosz). Usvajao je i iskustva ekspresionizma, kubizma, fovizma i nadrealizma što je sve pridonijelo originalnome kritičkom supstratu. Završio je Kraljevsku umjetničku akademiju u Zagrebu 1926. (Lj. Babić, T. Krizman; specijalka V. Becić) te nastavio studij u Parizu 1926. – 1928. S L. Junekom idejni je začetnik grupe Zemlja te organizator izložaba (1929. – 1935.) sve do policijske zabrane. U Hlebinama je od 1930. poučavao seljake slikarstvu (I. Generalić., F. Mraz) i izlagao ih na izložbi Zemlje (1931.). Godine 1932. izdao je zbirku socijalno-kritičkih crteža Podravski motivi sa predgovorom M. Krleže. Zbog svojih socijalističkih uvjerenja bio je višekratno zatvaran. Od 1937. predavao je na ALU-u u Zagrebu, a od 50-ih vodi Majstorsku radionicu. Ilustrirao je Krležine Balade Petrice Kerempuha (1946.). U poslijeratno vrijeme sintetizirao je izraz slikajući tjeskobne i otuđene urbane motive. Slika Pater Noster (1965.) upućuje na beznadno umnožavanje istovjetnoga urbanog identiteta, kloniranih jedinki na pokretnoj traci – stepenicama moderniteta. Potaknuo je osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike HAZU. Izradio je svečani zastor HNK-a Zagreb (Anno Domini 1573.) 1969., a 1970. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Kožarić, Oblik prostora XVIII, 1965.

Ivan Kožarić
(1921. - 2020.)
Oblik prostora XVIII, 1965.
bronca
MG-2626

Hrvatski avangardni kipar diplomirao je na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1949. godine, a specijalku je završio kod prof. Antuna Augustinčića. U razdoblju 1959. – 1960. usavršavao se u Parizu. Od 1959. do 1966. bio je član nekonvencionalne grupe Gorgona koja je okupljala najznačajnija imena suvremene hrvatske umjetnosti. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u javnim prostorima među kojima su najpoznatiji spomenik A. G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu. Od početka umjetničkog djelovanja njegov kiparski izričaj fluidno obuhvaća širok raspon izraza od ekspresivnosti, sažete forme do konceptualnih projekata. Eksperimentira s različitim materijalima i tehnikama te uvodi principe preoblikovanja i recikliranja različitih uporabnih predmeta, kao i vlastitih skulptura. Ostvario je niz amblemskih djela konceptualne otvorenosti i izvornost, nerijetko s primjesom kreativnog humora. Od 1961. do 1969. godine s posebnim osjećajem za prostorne vrijednosti radi apstraktni ciklus Oblici prostora. Dominira uspravni, nepravilni kvadar, mekih zaobljenih ploha i obrisa u kojem unutarnji prostorni oblici – izdubljene dublje i pliće forme, sugeriraju duhovne tragove, metafizička svojstva i otvorenost interpretacije.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ante Kuduz, Kadar, 1965.

Ante Kuduz
Kadar, 1965.
tuš/papir
MG-2627

Na prvi pogled, crtež Ante Kuduza može izgledati kao tabla avangardnog stripa ili filmski sinopsis: niz jednakih kvadratnih formata organiziran je tako da sugerira linearnu progresiju koja promatrača može podsjetit na vizualnu priču. Svaki je kvadrat ispunjen različitim grafičkim oblicima, pa niti jedan kvadrat nije isti. U svakom od njih, umjetnik tankim perom i crnim tušem crta specifičan prizor, koji, iako potpuno samosvojan, stoji u nekom suodnosu prema svim drugim kvadratima, ne samo s onima s kojima neposredno graniči. Naslov crteža još je jedan element koji nas podsjeća na svijet filma i moramo ga shvatiti metaforički, jer u filmu kadar ne označava samo pravokutni okvir nekog prizora nego i dužinu snimanja, vrijeme rada kamere između dva montažna reza. Umjetnik, stoga, želi naglasiti dinamički aspekt crteža, potaknuti vremensku iluziju u mediju koji nema treću dimenziju.
U umjetnikovom opusu, „Kadar“ koji donosimo dio je serije istoimenih crteža i grafičkih listova koji nastaju u periodu od 1965. do 1972. godine. Kuduz će mijenjati formate papirne podloge, tehnologiju izrade umjetničkog rada (ručno ili mehanički), oblike koje kvadrati svojim suodnosima tvore – pojavit će se uz pravokutne i kružni prizori – u jednom trenutku u prizore će uvest i boju, ali kvadrat, odnosno kadar će kao osnovna jedinica prizora ostati u osnovi nepromijenjen.
Ante Kuduz rođen je 1935.; diplomirao je na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti 1961. na kojoj je kasnije radio kao profesor. Uz Miroslava Šuteja, Ivana Picelja, Mladena Galića, Ljerku Šibenik i druge predstavnik je tzv. zagrebačke serigrafijske škole. Za svoj rad na području grafičke umjetnosti bio je višestruko nagrađivan. Umro je u Zagrebu 2011.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Belizar Bahorić, Suprotnosti, 1965.

Belizar Bahorić
(1920. – 2002.)
Suprotnosti, 1965.
bronca
MG-2573

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1940. do 1950. godine (specijalka A. Augustinčić i F. Kršinić). Od 1950. godine bio je nastavnik, a od 1962. do 1976. godine direktor Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu.
U Bahorićevu kiparskom radu očituje se nekoliko razvojnih faza. Vlastitu sudbinu, zatvore, logore i Narodnooslobodilačku borbu, Bahorić je kroz likovnu tematiku i kiparsko oblikovanje interpretirao kao izazov ljudskoj snazi i traumu i realizirao u realističkim reljefima i skulpturama s tematikom rata, stradanja i otpora. Postepeno napušta figurativnu tradiciju i od šezdesetih godina usmjerava se na izražajnost materijala u simboličkim oblicima s obilježjima apstrakcije. Sedamdesetih godina zaokupljen je simboličkim i metaforičkim asocijacijama koje iznimno zaokruženo i znakovno jednostavno izvodi iz različitih metala u malim formatima. U svom komornom kiparskom opusu nastojao je raznovrsnim postupcima obrade oplemeniti materijal i otkriti njegovu posebnu izražajnu vrijednost. Izveo je više javnih spomenika i crteža s temom ratnog stradanja.
U apstraktnoj skulpturi Suprotnosti dominiraju pravokutna konstrukcija i ritam masa, naglašeni pogledom u unutarnji prostor otvoren izrezom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miroslav Šutej, Ultra A, 1965.

Miroslav Šutej
Ultra A, 1965.
polikolor/drvo
220 x 121,5 x 20 cm
MG-2592

Miroslav Šutej (1936. – 2005.) jedan je od najmaštovitijih hrvatskih slikara, grafičara te ambijentalnih umjetnika visoke moderne i postmoderne. Slika-objekt Ultra A (1965.) pripada op-artu, modernističkom pravcu optičko-hipnotičkih svojstava temeljenih na varci oka. Crno-bijela elegancija građena je na multipliciranju i ispupčenju karakterističnog Šutejeva znaka principom umnažanja pozitiva i negativa. Slika je spoj znanosti i umjetnosti karakterističan za pozitivističko-modernistički pokret Nove tendencije (Zagreb, 1961. – 1973.). Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1961. (M. Detoni), a 1961. – 1963. suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića. Od 1966. Šutej ostvaruje izrazitiju trodimenzionalnu materijalizaciju slika-objekata. Djela složene a čiste koncepcije učinio je pomičnim i taktilnim sugerirajući rast, širenje i uvlačenje u predmet. Uvodi i boju koja vizualizacijama pridaje pojačanu dinamiku. Radovi mu postaju neka vrsta predmeta za umjetničku igru, a mobilnost sa slike-objekta prenosi u područje grafike i crteža. Nakon polovine 70-ih stvara folklorne i cikluse erotike, a od 80-ih ostvaruje sliko-crteže, kolaže i kombinirane tehnike izrazita kolorizma. Radi i ambijentalne i video instalacije (Prekrivene oči, 2004.). Miroslav Šutej je homo ludens koji se stvarajući igra i uspostavlja igru kao temeljni element vlastite umjetnosti. Koliko je igra ozbiljna i koliko određuje čovjeka u umjetničkoj dimenziji, zrcali se u cijelom Šutejevu opusu koji ocrtava autorov credo: Sve je igra, igra je sve (prema, D. Grubić).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content