Oznaka: 1964.

Krsto Hegedušić, Šampion, 1964.

Krsto Hegedušić
Šampion, 1964.
tempera, ulje, platno
130 x 120 cm
MG-2539

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu i u Parizu. Bio je suosnivač grupe „Zemlja“ i predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je vodio Majstorsku radionicu od 50-ih godina. Njegov opus uključuje socijalno-kritičke crteže i slike koje često sadrže elemente sarkazma, groteske i ironije.
„Šampion“ je djelo koje prikazuje kuglača u naivnom, karikaturalnom stilu, s dozom socijalne kritike i ironije. Lik je zdepast, s modno osviještenim izgledom tipičnim za socijalistički period, odjeven u majicu s logotipom DTR-a, što je karakteristično za to doba.
Hegedušićev „Šampion“ svojim prikazom ruši stereotipe o muževnosti i sportskoj izvrsnosti i otkriva socijalne i kulturne aspekte sporta, sugerirajući da svatko može biti šampion u svojoj zajednici, bez obzira na fizički izgled i atletske sposobnosti. Kuglač je prikazan s neobično velikim tijelom i jednostavnom, gotovo dječjom izražajnošću, što daje dozu humora i blage ironije. Prikazana je neidealizirana, „obična“ figura sportaša, koja se razlikuje od tipičnih herojskih i atletski građenih figura koje se često nalaze u sportskom slikarstvu.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marino Tartaglia, Triptihon (Autoportreti), I-III, 1964.

Marino Tartaglia
(1894. – 1984.)
Triptihon (Autoportreti), I-III, 1964.
ulje na drvu i platnu
107 x 200 cm
MG-2433

Marino Tartaglia (1894. – 1984.) univerzalni je slikar povijesne i visoke moderne. Njegovo slikarstvo sinteza je uzora i stilova El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, ekspresionizma, futurizma, neoklasicizma, kolorizma, lirske i redukcijske apstrakcije. Tartaglijine reference često su nečitljive, a slikarstvo utemeljeno na racionalizaciji slikarskih postupaka. Njima pomiruje zakonitosti plastičnog reda i emotivnoga pristupa slici. (T. Maroević). Tartaglijinski sfumato u korelacijama je sa E. Vidovićem. U Marginalijama razrješuje suprotnosti postulatom: „Slika mora pomiriti sve oprečnosti; biti u svom vremenu vanvremenski arheološki nalaz“.
Od 1912. studira u Firenci (Giacometti) i rimskom Instituto Superiore di Belle Arti; prijateljevao je s futuristima okupljenima oko časopisa Lacerba. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918. na Izložbi nezavisnih umjetnika s eminentnim predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini, A. Soffici). Nakon Prvog svjetskog rata (1918. – 1921.) boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1947. redoviti je profesor na ALU-u u Zagrebu, a od 1948. redoviti član JAZU-a.
Triptihon (Autoportreti) I-III evocira antologijski žareći autoportret iz 1917., potom onaj s lulom (1921.), dok treći priziva lovorike treće epohe. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1964.), a retrospektive su mu priređene 1975. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i u Galeriji Klovićevi dvori 2003. – 2004.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Seder, Semafori, 1964.

Đuro Seder
Semafori, 1964.
ulje na platnu
101 x 60 cm
MG-2638

Slika Semafori iz 1964. paradigmatski predstavlja noćnu stranu slike Đure Sedera. U ranoj je fazi umjetnik toliko zaokupljen apsurdom da u stvarnosti vidi samo ništavilo, moćnu crninu i duboku tišinu. Kritika će crne slike Đure Sedera izravno povezivati sa stavovima Gorgone, ali autor sâm tumači ih kao slijed svojih osobnih, sasvim spontanih i sasvim iskrenih umjetničkih istraživanja. Naslovni motiv semafora umjetniku je tek izlika za gradnju likovno čiste i majstorski izvedene kompozicije u kojoj se usred mračne tmine s tek nekoliko bijelih mrlji budi nada u novo i bolje.

Đuro Seder (Zagreb, 1927 - 2022.) diplomirao je kod Antuna Mejzdića 1951. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je završio i specijalku kod Marina Tartagliae, a kasnije i predavao od 1981. do 1998. Karijeru je započeo ilustracijama i grafičkim dizajnom, a od sredine 50-ih stvarao je dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona (1959 – 1966.) zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma. Sederove enformelističke nefigurativne slike u početku su bile mračne, monokromne, a od 1976. ih ispunjava ekspresionističkim gestama i naglašenim kolorizmom. Jedan je od začetnika nove slike u našoj umjetnosti 1980-ih. Nakon osebujnih neoekspresionističkih totalnih slika s gustim premazima iz 1990-ih kasnije često slika autoportrete na tragu novih divljih (od 2007.) i sakralne teme. Seder je kao izrazito kompleksna umjetnička osobnost objavljivao i poeziju.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ante Orlić, Amazonka, 1964.

Ante Orlić
(1933. – 2004.)
Amazonka, 1964.
bronca
167 x 43 x 59 cm
MG-8145

Diplomirao je kiparstvo 1958. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Frana Kršinića, a specijalizirao u majstorskoj radionici Vanje Radauša (1960. - 1964.). Bio je član Hrvatskoga društva likovnih umjetnika od 1961. godine te je cijeli radni vijek radio kao samostalni umjetnik. Samostalno izlaže od 1966. godine kao i na niz skupnih izložbi u domovini i svijetu.
Većinom oblikuje u bronci kao dominantnom kiparevom materijalu. Radi portretna djela intimističkog i reprezentativnog karaktera sebi svojstvenim rukopisom voluminozno sumarnih oblika s realističnim naglascima, uočljivim i na njegovom medaljerskom opusu. Crkvena djela pročišćenog tradicionalnog leksika veliki su dio Orlićeva kiparskog stvaralaštva. U radovima na javnim prostorima često poseže za geometrijskom stilizacijom respektirajući urbane rastere. Gestualni crtački i slikarski opus prati njegove kiparske izazove.
Orlićeva umjetnička preokupacija su stilizirane ženske figure izvedene kao prostorne konstrukcije u neotkrivenim pozama i gestama tjelesne i duhovne opuštenosti. Figura Amazonke je na pravokutnoj plitici zaobljenih kutova, raširenih nogu sa stopalima prema naprijed i gornjim dijelom tijela zaokrenutim na lijevo. Fizionomija je s osnovnim akcentima očiju, nosa i usana, a elipsu glave naglašava skupljena kosa na potiljku. Torzo je samo s lijevom visoko rezanom nadlakticom i desnom ispupčenom dojkom. Izduženi deformirani stojeći akt rudimentarnih atribucija sugestivno prikazuje osakaćenu stoičku ženu ratnicu, ujedno ranjivu i snažnu.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023

Oton Gliha, Gromače 10-64, 1964.

Oton Gliha
Gromače 10-64, 1964.
ulje na platnu
130 x 130 cm
MG-3934

Otona Gliha (1914. – 1999.) klasik je hrvatske gestualne apstrakcije bliske slikarskoj materiji enformela. Slikar je pisma, slikar zemlje i slikar kulture (I. Zidić). To su autorova iskonska počela nikada dokraja elaborirane usporednosti između staroslavenske glagoljice uklesane u kamen i tipskoga, posvojena primorskog suhozida – gromača. Njima se od prahistorije i antičkih vremena rukama stočara i poljodjelaca omeđivao prostor, označavale međe obradive zemlje, kao i područja za ispašu stoke. Iz toga je proizašao postupni proces Glihina razrađivanja i apstrahiranja motiva unutar slike i vlastite stilistike. Diplomirao je 1937. na ALU-u u Zagrebu (Lj. Babić, O. Mujadžić, M. Tartaglia). Iz iskustva Cézannea i fovizma izrastaju polovicom 40-ih krajolici novog obojenog sklada i životopisnosti. Od 1954. započinje sažimanje motiva koji preobražava apstrahirane likovne elemente prvih Gromača. Gromače 10-64 (1964.) u intenzivnom su tvarno kolorističnom odnosu prema iskonskome motivu. Vidimo ekran ustreptale magme ostvaren bražđenjem te upijanjem i žarenjem akromatskih i u manjoj količini obojenih segmenata kompozicije koji utkani u bijelo gradbeno tkivo stvaraju kontraste i preklapanja između linije i plohe, kao i njihove gustoće poput slikarskoga tvorbenog pozitiva i negativa. Gliha motiv gromača imenuje kao urbanističko-arhitekturalnu-skulpturalnu ljepotu. Autor je i bogatog crtačkog te skromnijeg grafičkog opusa, zidnih slika, kamenih mozaika, kao i svečanog zastora HNK-a (Barske gromače, 1981.) Ivana pl. Zajca u Rijeci. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja od kojih izdvajamo Nagradu „Vladmir Nazor“ (1976.) za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Miljenko Stančić, Čekaonica, 1964.

Miljenko Stančić
Čekaonica, 1964.
ulje/platno, 97 x 116,5 cm
MG-2630

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977. U razdoblju od 1954. do 1957. Stančić ostvaruje takozvanu treću fazu vlastitoga opusa u kojoj crta i slika uglavnom Varaždin. Iz te faze je i slika Varaždinska ulica (1955.). Slika "Čekaonica" (1964.) pokazuje nadrealnu, surovu, zgužvanu masu otuđenih figura prikazanih u mrkim bojama na sivome fondu unutar apstrahirana ambijenta, a koja se u statičnoj dinamici giba prostorom alijenacije određenim bezličnim kulisama. Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Oton Gliha, Gromače, 1964.

 

Oton Gliha
Gromače, 1964.
flomaster/papir
MG-2548

„A sve je počelo 1954. godine, kada mi se jednog dana taj krčki pejzaž izbrazdan gromačama pričinio kao neka stara ploča klesane glagoljice. Može ta moja asocijacija izgledati čudna, čak smiješna, ali za mene je ona jednog trenutka bila fatalna i pomogla mi razmrsiti sva ona uzbuđenja koja sam godinama nosio u sebi promatrajući tu čudnu geometriju, arhitekturu i skulpturu koju je čovjek nesvjesno stvarao u borbi s kamenom. Oslobađajući od kamena škrtu zemlju, istim ju je kamenom opet zarobljavao, ograđujući je gromačama. I tako su nastale te pačetvorine, trokuti i krugovi, taj fantastični kovitlac ritma linija i ploha.“, tim je riječima Oton Gliha 1958. opisao svoj slikarski rad.

Gliha je rođen 1914. u Črnomelju u Sloveniji. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu polazi od 1933. do 1937., a 1938. kao stipendist odlazi na jednogodišnji boravak u Pariz. Nakon II. svjetskog rata, putuje po Bosni i Hercegovini i 1952. po Italiji; slike koje slika u tom razdoblju još uvijek ničim ne ukazuju na ciklus koji će ga proslaviti i koji će Gliha, jednom kada ga osmisli, slikati do kraja života. Prvom samostalnom izložbom 1954. u Zagrebu, međutim, Gliha daje naslutiti da će ga slikanje krajolika uskoro odvesti u čistu apstrakciju. Crtež koji donosimo primjer je jedne od ranih upotreba flomastera u hrvatskoj umjetnosti. O flomasteru kao sredstvu, Gliha kaže: „Proučavajući godinama sklopove gromača na otoku Krku, služio sam se isključivo flomasterom. Osjećao sam da mi upravo on omogućuje fiksaciju mnoštva točaka različitih oblika i veličina kao neke simbole kamenja u naslagama tih suhozida. Točka je istovremeno stala graditi pravce i plohe te počela živjeti svojim samostalnim životom.“

Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, Gliha je dobio 1976., a umro je 1999. u Zagrebu.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Vaništa, Kompozicija III, 1964.

Josip Vaništa
Kompozicija III, 1964.
ulje/platno
100 x 130 cm
MG – 2575

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Takvom minimalizmu pripada i Kompozicija III (1964.), ostvarena u tonskoj dualnosti. Plohu presijeca horizontalna plošna linija za koju Vaništa navodi da je jedini ostatak sadržaja, teme u slikarstvu bez iluzionizma. Minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Nives Kavurić Kurtović, Slika 2,  1964.

Nives Kavurić Kurtović
(1938. – 2016.)
Slika 2,  1964.
kombinirana tehnika
75 x 37 cm
MG-5993

Nives Kavurić Kurtović jedna je od najznačajnijih hrvatskih slikarica. Godine 1957. upisuje ALU u Zagrebu gdje 1962. diplomira grafiku i slikarstvo u klasi prof. Frane Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića. Samostalno izlaže od 1963. godine, dvadeset godina kasnije postaje profesoricom na zagrebačkoj ALU. Godine 1997. postaje članicom HAZU-a i time postaje prvom akademkinjom u Hrvatskoj. Početke slikarskog rada obilježava tzv. crna faza po utjecajem filozofije egzistencijalizma i izraza enformela. Guste nanose uljane boje prate raspadajući antropomorfni oblici crtežom. Prožimanje crtačkog kao „najljudskije mogućnosti“ (N. Kavurić Kurtović) i slikarskog pratit će je čitav njezin opus utemeljen na intimističkim ekspresijama pretočenim u nadrealne elemente poput fragmentiranih dijelova tijela, deformacija oblika, materičnosti polja boje i linija te ukomponiranih dijelova teksta, stvarajući time prizore snažne osobne simbolike.

Poput mehanizama nesvjesnog, Slika 2 povezuje različite tehnike intervencija na platnu (kombinirana tehnika), a dadaističkom organikom niže umu „nespojive“ segmente. Zazornim dijelovima ljudskoga, dječjeg „tijela“ razlomljenog plohama i potezima boja kontrapunktira pokušaj reda pomoću crno-bijeliog popločenja teksta. Tekst je proizvoljan pa ga kao komunikacijski znak simboličkog naboja suprotstavlja njegovoj uobičajenoj svrsi prijenosa poruke. Slika je ujedno i borba snažnog kolorističkog simbolizma: dijalektičkog jedinstva crvenog i crnog. Crvene linije koje čitamo vertikalno – gornja oštrih uglova, donja obla –  svojom kolorističkom dominacijom uokviruju fragmente u intimno-nadrealnu cjelinu i istovremeno cijelom prikazu daju tektoničnost. Njihovu živost u donjoj trećini prizora smiruje horizontala jedine neprekinute crne linije.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb