Oznaka: 1963.

Vjekoslav Rukljač, Akt, 1963.

Vjekoslav Rukljač
(1916. – 1997.)
Akt, 1963.
klesanje, alabaster
40 x 23 x 15 cm
MG-2651

Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1943. u klasi F. Kršinića te je bio profesor na ALU od 1948. do 1986. godine.
U mramoru i gipsu, u malom i velikom formatu, u rasponu od čvrstih zatvorenih volumena do formi u kojima je naglašen samo obris, radio je poetične ženske aktove i torza. Autor je mnogobrojnih portreta istaknutih ličnosti (Vladimir Nazor, 1949.; Marko Orešković, 1981.) i javnih spomenika poginulima u II. svjetskom ratu (Jesenje kraj Krapine, 1957.; Bedekovčina, 1976.).
Komorna skulptura Akt je poetični prikaz djevojke koja sijedi suptilnih naznaka fizionomije, spojenih nogu obgrljenim rukama. Zatvorena forma je reducirana do same biti sižea, omekšana glatkim tretmanom oplošja i kvalitetom unutarnjeg prigušenog sjaja alabastera. Dijagonalno zasječena ploha glave, kosa i plinta primjereno su teksturirani kao kontrast glatkoći obrade volumena, blage redukcije i stilizacije oblika.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Jagoda Buić, Od sunca, 1963.

Jagoda Buić
Od sunca, 1963.
horizontalno tkanje, vuna
285 x 104 cm
MG-2614

Tapiserija pod nazivom Od sunca iz 1963., geometrijskim kružnim formama smještenim jednim ispod drugih, skladno prati već samim dimenzijama predodređenu vertikalno postavljenu kompoziciju. Izborom više nijansi tople crvene boje postiže smirenost u oku promatrača, dok bogate teksture odaju spretnost njezine ruke.
Jagoda Buić (1930. – 2022.) rođena u Splitu. Značajna je hrvatska umjetnica najpoznatija po monumentalnim tapiserijama. O njezinoj ambicioznosti svakako ukazuje činjenica da se školovala na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, Studiju kostimografije i scenografije u Veneciji, te na Studiju filmske scenografije u Rimu. Povratkom sa studija radi kostime i scenografije za zagrebačka, splitska i osječka kazališta, te filmove od kojih su najpoznatiji Cesta duga godinu dana iz 1958. i Carevo novo ruho iz 1961. Ipak, od 1962. posvećuje se tapiseriji koja postaje glavni medij njezina umjetničkog izraza. Izlagala je i na brojnim izložbama tapiserija od Amsterdama, Madrida i New Yorka, dok se neki od njezinih radova nalaze u prestižnim zbirkama poput MoMA-e. Velik dio njezinog opusa izložen je na retrospektivnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt 2010., te 2019. na izložbi u Studiju NMMU „Josip Račić“.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Valerije Michieli, Meta, 1963.

Valerije Michieli
(1922. – 1981.)
Meta, 1963.
bronca
180 x 205 x 110 cm
MG-2866

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. (F. Kršinić), na kojoj je od 1962. do 1981. godine bio profesor. Bio je suradnik majstorskih radionica V. Radauša (1949. –1951.) i F. Kršinića (1951. –1955.).
Koncepciju punog volumena ostvario je u portretima, a potom je istraživao mogućnosti erodirane forme. Kao avangardni kipar radio je izdužene ekspresionističke figure, bliske gotici i srodnim strujanjima moderne plastike (A. Giacometti). U ciklusu zgrčenih tijela izrazio je ljudsku dramu, posebice u sadržajima iz II. svjetskog rata. U ciklusima pasâ i konjâ oblikovao je životinje u rasponu od izrazito ekspresionističkih do nefigurativnih, izvedenih na kiparski i slikarski način. Autor je memorijalnih spomenika u Pučišćima i Splitu te figure Bračanka na Bolu.
Izradio je niz brončanih skulptura ljudi i životinja izrazite naturalističke deformiranosti, pod zajedničkim nazivljem škrapa, inspiriran reljefnosti izbrazdanog, napuknutog, razjedenog, nazubljenog i istrošenog vapnenačkog bračkog kamenog krša. Njegovo djelo obilježava heroična ekspresivna muška figura, kao što je djelo Meta antropomorfizirano izobličenim zgurenim muškim aktom izduženih raširenih udova; kvrgavih tankih ruku s predimenzioniranim šakama i tijela reptilske epiderme koje je u jezgri i po površini apokaliptično kontrahirano u silovitom egzistencijalističkom kriku.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Lesiak Asket, 1963.

Ivan Lesiak
Asket, 1963.
metal / iskucavanje (reljef)
80 x 164
MG-2628

Zagrebački đak Ivan Lesiak (1929.–2008.) osobito je poznat po svojim figurativnim reljefima u metalu, koje je izrađivao u duhu poetskog simbolizma, nadrealizma i fantastike te po izrazu direktne i grube ekspresivnosti s druge strane. Značajan je moment njegove umjetničke biografije pripadnost grupi Biafra (1970.–1978.), koja je problematizirala pitanja suvremenog humanizma u njegovu kulturnom i društvenom kontekstu, ali i odnos prema suvremenim trendovima u likovnim umjetnostima, naročito apstrakciji, zagovarajući angažiranost i ekspresivnu figuraciju obilježenu naturalizmom i izobličenjima. Uobičajena strategija grupe bila je organizacija izložbi i akcija na ulicama i otvorenim prostorima gradova u Hrvatskoj i inozemstvu. Na ovom su tragu i Lesiakovi crteži i grafički listovi, kritički intonirani prema potrošačkom društvu i suvremenoj civilizaciji.
Lesiakov Asket iz 1963. godine, nastao u razdoblju koje je prethodilo Biafri, primjer je profinjenog minimalizma umjetnikova poetskog simbolizma. Pažljivo probranim likovnim sredstvima pročišćene i naglašeno simetrične, statične kompozicije Lesiak dočarava snažnu alegoriju uspravnog isposničkog muškog lika, protagonista siromašnog, kontemplativnog ambijenta.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Krsto Hegedušić, Čekanje (Kiša), 1963.

Krsto Hegedušić
Čekanje (Kiša), 1963.
tempera, ulje/platno
130 x 114 cm
MG-2443

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) izniman je hrvatski slikar izrazite kritičke oštrice. Njegov opus na razmeđu je nasljeđa flamanske renesanse (P. Breughel), primitivna, naivna i takozvana našeg izraza te angažirana realizma – naturalizma pod uplivom nove objektivnosti (G. Grosz). Usvajao je i iskustva ekspresionizma, kubizma, fovizma i nadrealizma što je sve pridonijelo originalnome kritičkom supstratu. Završio je Kraljevsku umjetničku akademiju u Zagrebu 1926. (Lj. Babić, T. Krizman; specijalka V. Becić) te nastavio studij u Parizu 1926. – 1928. S L. Junekom idejni je začetnik grupe Zemlja te organizator izložaba (1929. – 1935.) sve do policijske zabrane. U Hlebinama je od 1930. poučavao seljake slikarstvu (I. Generalić., F. Mraz) i izlagao ih na izložbi Zemlje (1931.). Godine 1932. izdao je zbirku socijalno-kritičkih crteža Podravski motivi sa predgovorom M. Krleže. Zbog svojih socijalističkih uvjerenja bio je višekratno zatvaran. Od 1937. predavao je na ALU-u u Zagrebu, a od 50-ih vodi Majstorsku radionicu. Ilustrirao je Krležine Balade Petrice Kerempuha (1946.). U poslijeratno vrijeme sintetizirao je izraz slikajući tjeskobne i otuđene urbane motive.  Na slici Čekanje (Kiša, 1963.) Krsto Hegedušić sintetiziranim izrazom slika tjeskobni i alijenirani prizor stilizirano naturalističkih spodoba, izmoždenih fizionomija koje, prema nebu uperenih pogleda i ruku kao da mole, čekaju kišu koja je poput traga svjetla u sivilu prizora iza njih napokon pala, ne umanjujući nelagodu prizora. Potaknuo je osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike HAZU. Izradio je svečani zastor HNK-a Zagreb (Anno Domini 1573.) 1969., a 1970. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz fotoarhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oskar Herman, Pejzaž s tri stabla, 1963.

Oskar Herman
Pejzaž s tri stabla, 1963.
ulje/platno
85 x 135 cm
MG-2531

Iako najmanje istican, Oskar Herman (1886. – 1974.) najdugovječniji je pripadnik minhenskog kruga – jednog od mitskih početaka hrvatske moderne. U Münchenu je polazio slikarsku školu A. Ažbe (1904.), te do 1910. Akademiju (klasa – H. Habermann). Presudan utjecaj na njega imao je koloristički simbolizam H. von Mareesa. Kopira ga, ali i prerađuje statičnost kompozicije, odvojene likove, monumentalnost forme i horizontalne slikarske partije. Prvotni realizam, dakle, rano preobražava u arhajski simbolizam. Poslije 1. svj. rata ostvaruje izrazitu sintezu kolorističkog ekspresionizma koji je u korelacijama sa povijesnim ekspresionizmom, ali pretpostavlja i budući (neo)ekspresionizam.
Nakon rata ponovno je u Münchenu, gdje zapaženo izlaže na samostalnim i skupnim izložbama minhenske nove secesije. Godine 1933. eskalacijom nacizma vraća se u Zagreb gdje u Umjetničkom paviljonu priređuje samostalnu izložbu. U razdoblju 1942. – 1944. zatočen je u izbjegličkom logoru Ferramonti-Tarsia na jugu Italije, a 1944. vraća se u Hrvatsku, u partizane. Bio je kustos Moderne galerije (1945. – 1949.). U slikarstvu postupno razvija samostalnu varijantu kolorističkog ekspresionizma s motivima pejzaža, figura, i figuralnim te dramatičnim uprizorenjima koje razrađuje do kraja života. Slika Pejzaž sa tri stabla (1963.) je simbolsko-ekspresionistički krajolik ostvaren metodom kolorističke perspektive i upotpunjujuće žareće i hladne game.
Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1965.)

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kosta Angeli Radovani, Dunja IV, 1963.

Kosta Angeli Radovani
Dunja IV, 1963.
bronca
53.2 x 52 x 59 cm
MG-2453

Studirao je kiparstvo na akademiji Brera u Milanu 1934. –1938. i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1939. godine. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1941. - 1945. godine pohađao je specijalke za kiparstvo kod F. Kršinića i grafiku kod T. Krizmana. Od 1950. do 1955. godine bio je profesor na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, a od 1978. do 1990. godine predavao je kiparstvo na Akademiji u Sarajevu.
Bavio se spomeničkom plastikom, crtežima i grafikom. Kao kipar bio je zaokupljen ljudskim likom, a opus mu obilježavaju jedinstveno oblikovani portreti i aktovi. U medaljerstvu originalno sažima specifičnosti i karaktere izražajnih lica kao jedinu formu i sadržaj medalje kao što je portret Don Frane Bulića s rektorskog lanca kojeg je izradio 1968. godine. Modelirao je brojne aktove, portrete i figuralne kompozicije arhaičnih statičnih forma s naglaskom na masi. Organičke i mehaničke dijelove figura slagao je u antropomorfne asocijativne oblike.
U njegovu opusu posebno mjesto imaju Dunje, kojih je izveo 20-ak u potrazi za arhetipskom snagom kiparskog oblika. To su ženski aktovi punih zrelih oblina. Dunja kao voće koje se ostavlja da dozrije za Radovanija je bila personifikacija ženskog tijela kao prapočela i trajanja. Dunja IV je sumarno modeliran sjedeći ženski akt u krupnom i zatvorenom volumenu.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Skip to content