Oznaka: 1962.

Vladimir Kristl, Variabli, 1962.

Vladimir Kristl
Variabli, 1962.
drvo / papir/ žica
115 x 31 cm
MG-3002

Vladimir Kristl (1921. ili 1923. – 2004.) heterogena je i polivalentna ličnost, od postsocijalističke i visoke moderne do postmoderne. Ujedno je slikar, animator, filmski redatelj i scenarist, crtač, karikaturist, pjesnik, profesor i predavač. Njegovo djelovanje u vizualnim umjetnostima proteže se od slikarstva i crteža, preko karikatura i grafičkog dizajna do animiranog, eksperimentalnog i igranog filma. Intrigantan je i veliki umjetnik provokacije (I. Zidić), koji je stekao kultni status. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1949. Među osnivačima je i slikarima EXAT-a 51 (1951. – 1956.), te izlaže na njihovoj prvoj javnoj izložbi apstrakcije (Kristl, Picelj, Rašica, Srnec) u Društvu arhitekata Hrvatske 1953. Tada je, ranih 50-ih, geometrijski najortodoksniji i pripada pionirima hrvatske apstrakcije. Potkraj 50-ih približava se enformelističkoj materičnosti slike, a 1959. predstavlja se crnim i bijelim ciklusom pozitiva i negativa u kojem slika postaje monokromni ekran i gdje, primjerice, slika samo akromatskom bijelom. Slika Varijacija (1958.) ostvarena je asketskom akromatskom trodijelnosti i namjernom nesigurnošću izvedbe (J. Denegri). Upravo Varijacija nepravilnim mrežom anticipira ciklus Varijabli iz ranih 60-ih. To je slika, (Variabli, 1962.) u proširenom značenju slike-objekta koja ukazuje na prostornu dinamičnu vertikalnu i njoj kontrapostiranu horizontalnu geometriju u izvedbi koje metodom rastera Kristl koristi jeftine (ne)slikarske materijale (žicu, konac, papir, drvo) približujući se čistoj geometriji po sebi. Na to se nadovezuje i ciklus Varijanti također iz ranih 60-ih. Autor je dvaju antologijskih filmova Zagrebačke škole crtanog filma: Šagrenska koža (1960.) i Don Kihot (1961.) gdje likove svodi na ideograme, a eksperimentira i s animacijom. Zbog pritisaka i neshvaćanja u okvirima Škole, odlazi u tadašnju Zapadnu Njemačku gdje postaje protagonist ključnih zbivanja njemačke kinematografije.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Dušan Džamonja, Metalna skulptura 22, 1962.

Dušan Džamonja
(1928. – 2009.)
Metalna skulptura 22, 1962.
željezni čavli
195 x 116 x 22 cm
MG-2444

Ovaj karizmatični kipar zauzima istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a svojim je originalnim skulpturama ostavio trag i u svjetskoj umjetnosti. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. godine. Prvi značajan uspjeh doživio je izlažući na Biennalu u Veneciji 1960. godine, što mu je otvorilo vrata svjetskih umjetničkih institucija.
Džamonjin veliki kiparski opus ima eksperimentalno i avangardno značenje jer je započeo primjenu novih kiparskih materijala (željezo, staklo, žica, crni beton) i neklasičnih postupka obrade skulptura (kovanje, zavarivanje ili povezivanje različitih materijala), ostvarivši sklad kiparske forme i sadržajne simbolike. Oblikovao je slobodne prostorne konstrukcije izvanredne geometrijske čistoće i organske vitalnosti kao što su skulpture kompaktnih ili rasječenih kugla. Radio je tzv. željezne tapiserije ili slobodne skulpture sugestivnog učinka. U monumentalnim spomenicima i zdanjima oblikovao je i projektirao apstraktne skulpture i slobodne volumene univerzalnog i bezvremenskog značenja. Apstraktna Metalna skulptura je unatoč nefigurativne modelacije s primjetnim antropomorfnim ishodištem. Samostalan simboličan oblik nameće se vlastitom ritmičkom strukturom serijske gradnje osnovnog oblikovnog elementa, konkretno, zavarivanjem željeznih čavala.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Antun Motika, Bik, 1962.

Antun Motika
(1902. – 1992.)
Bik, 1962.
kristalno staklo, bojanje
39 x 48 x 18cm
MG-2751

Antun Motika jedan je od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća čije je slikarstvo u velikoj mjeri obilježilo razdoblje između dvaju ratova. Razvio je vlastitu likovnu poetiku nakon povratka sa studijskog boravka u Parizu (1930. -193.), svojevrsnu varijantu postimpresionizma koja se očitovala u slobodno tankom namazu boje, diskretnom, gotovo ornamentalnom crtežu i čestom očištu iz donjeg rakursa. Motika je završio studij slikarstva 1926. kod mitskih profesora zagrebačke Akademije, M. Vanke, V. Becića, T. Krizmana i Lj. Babića iako je počeo studirati kiparstvo kod R. Valdeca. Posebno se ističu njegovi radovi iz vremena boravka u Mostaru kada je dodatno rasvijetlio paletu i stvorio svojevrstan lirski ugođaj. Od početka 1940. sustavno je radio na atelijerskim istraživanjima koristeći različite materijale. God. 1952. izradio je ciklus crteža pod nazivom Arhajski nadrealizam kojim se založio za potpunu slobodu umjetničkog izražavanja. Tijekom 1950.-tih i 1960.-tih izrađuje ilustracija za knjige, kroz koje predočava svoje doživljaje glazbe te realizira vlastitu varijantu vizualne poezije Također se započinje baviti izradom staklenih skulptura u suradnji sa staklarnom u Rogaškoj Slatini i staklarskim radionicama u Muranu, ujedinivši vještinu modeliranja volumena i opsesiju čistoga svjetla, njegova loma i lumino-kinetičkih učinaka s primjenom slikarske fakture u vidu kolorističkih intervencija.
Motika je sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama te je dva puta izlagao na venecijanskom Bijenalu, a od 1975. bio je dopisni član JAZU.
Muzejska skulptura Bik iz 1962. izrađena je u Muranu i predstavlja duhoviti paradoks u tradicionalnom prikazu životinje koja se smatra oličenjem snage, u vidu krhkosti prozirnog kristalnog stakla sa samo nekoliko kolorističkih intervencija (rogovi i mrlje gornjeg dijela tijela).

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Stevan Luketić, Tokovi, 1962.

Stevan Luketić
(1925. – 2002.)
Tokovi, 1962.
željezo
65 x 34 x 30 cm
MG-4435

Hrvatski kipar crnogorskog podrijetla, diplomirao je 1955. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (F. Kršinić) i bio je suradnik kipara V. Bakića od 1952. do 1958. godine. Od 1987. godine bio je profesor na Kulturološkom fakultetu na Cetinju koji 1988. prerasta u Fakultet likovnih umjetnosti.
U početku je oblikovao figuralne skulpture reduciranih detalja. Ciklusom od kovana željeza i željeznih ploča od šezdesetih godina prošlog stoljeća udaljio se od predmetne stvarnosti i bio je jedan od glavnih predstavnika poetike enformela u hrvatskom kiparstvu. Luketićeva geometrija, usklađivanje elemenata i cjelokupno shvaćanje kiparstva ne obilježava smirenost, nego žestina i dinamičnost, čak i kada je skulptura izvedena od reflektirajućih kovina koje zrače elegancijom i skladom. U 1990-im godinama je ostvario ciklus skulptura od korijena masline, kojeg koristi u izvornom obliku i naglašava bojom. Strukture su glavni motiv i njegovih crteža koje je radio u kombiniranim tehnikama. Suvereno je radio javnu plastiku koja korespondira s njegovim kiparskim opusom temeljenom na dinamičnom ritmu i razvedenih ploha.
Struktura i snažni opći dojam skulpture Tokovi dobar su primjer Luketićeve estetike ekspresivnih i jezgrovitih formi.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Milena Lah, Kompozicija, 1962.

Milena Lah
(1920. – 2003.)
Kompozicija, 1962.
kamen
MG-2401

Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. godine te bila suradnica Majstorske radionice V. Radauša do 1950. godine. Od 1951. do 1955. godine usavršavala se na studijskim putovanjima u Rimu, Firenci, Milanu i Parizu. Bila je etablirana sudionica mnogobrojnih prestižnih međunarodnih kiparskih simpozija.

U ranome razdoblju radila je realističku skulpturu, potom je težila sintezi oblika i simboličnoj izražajnosti materijala. Nadahnuta hrvatskim likovnim i književnim stvaralaštvom u svojem je opusu povezala tradicijske oblike sa suvremenim kiparskim idejama.  Osobitu pozornost poklanjala je ženskim i dječjim likovima. U kasnijim ciklusima, uglavnom mitološke tematike, povezivala je geometrijske i figuralne elemente. Njezine skulpture izložene u javnom prostoru su titanski segment njezina opusa, poglavito brojna kiparska djela izvedena u teškim kamenim blokovima u kojima je s lakoćom i izvanrednom snagom uklesala nematerijalna univerzalna stanja i pojave. Služeći se gotovo svim tehnikama i materijalima, stvorila je golem opus koji čistoćom elementarnih oblika, metaforom, asocijacijama i energijom komunikacije u prostoru pripada jednom od najautentičnijih u hrvatskom kiparstvu.

Skulptura Kompozicija predstavlja asocijativni ženski torzo sveden na arhetipsku monolitnu pročišćenu formu s naglašenim otvaranjem prostora unutar uglačane kamene plohe i kružnim urezivanjima grudi kao osnovnih ženskih atributa.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Skip to content