Oznaka: 1961.

Ivo Gattin, Tamna rasporena površina, 1961.

Ivo Gattin
Tamna rasporena površina, 1961.
paljenje, smola, juta
150 x 100 cm
MG-4031

Objekt Tamna rasporena površina iz 1961. tipičan je primjer enformela jednog od glavnih predstavnika tog pravca u hrvatskoj, Ive Gattina. Jasno su vidljive ključne odrednice Gattinovog stila poput monokromije te negacija četvrtastog formata i podloge. Crna nepravilno oblikovana, monokromna, reljefna te rasporena masa, probijanjem materije prodire u sam prostor. Tamna rasporena površina u potpunosti izvršava definiciju enformela kao fenomena koji povezuje maksimalnu slobodu izričaja te sklonost otvorenoj formi.
Ivo Gattin (1926.,Split-1978., Zagreb), umjetnik poznat kao glavni predstavnik enformela u hrvatskoj, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. Nakon kratkog razdoblja kao nastavnik učiteljske škole u Čakovcu, živi u Zagrebu kao slobodni umjetnik. Od 1963. do 1967. boravi u Milanu i radi ilustracije za enciklopedije. Prvu samostalnu izložbu održao je 1956. u Zagrebu, gdje je izložio slike nadrealističke poetike i tjeskobnih osjećanja svojstvena filozofiji egzistencijalizma. Kasnije se sve više služi pijeskom, voskom i katranom, a od odbačenih predmeta oblikuje kolaže/objekte. Godine 1957. izložio je nefigurativne radove koji izviru iz prethodnog nadrealističkog ciklusa, ali nastaju pod utjecajem stranih autora koji su napustili uvriježene slikarske tehnike (J. Pollock, A. Burri, A. Tàpies). Od 1959. radikalizira svoj postupak te na platno nanosi pigmente, smolu i pijesak u maniri enformela, pa sve pali grijalicom za lemljenje. Nakon višegodišnjeg prekida stvaralačkih traženja od 1976. započinje nove cikluse kojima nastavlja negirati četvrtast format i podlogu. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1956., 1957., 1978.), Veneciji (1959.), Milanu (1964.) i Novari (1965.).

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ordan Petlevski, Raslinje,1961.

Ordan Petlevski
(1930. – 1997.)
Raslinje, 1961.
ulje na platnu
131x121cm

MG-2567Ordan Petlevski jedan je od najznačajnijih hrvatskih poslijeratnih umjetnika uopće. Rođen je u Prilepu u Makedoniji te po završenoj srednjoj školi dolazi na studij u Zagreb. Završio je Akademiju primijenjenih umjetnosti 1955. koja je djelovala vrlo kratko (1949.-1955.). U njoj su dolazili do izražaja individualni rad u radionicama i kreativno eksperimentiranje kao naslijede Bauhausa što je u konceptualnom smislu vjerojatno utjecalo na mladog slikara. U razdoblju od 1955. do 1960. bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. God. 1959. pobijedio je na Prvom bijenalu mladih umjetnika u Parizu. Neko vrijeme slika pod uplivom kubizma te se postepeno sve više odmiče od figuracije i približava apstrakciji te nadrealizmu. Posebno mu je bliska priroda pa svoj izraz nalazi u organskim oblicima u smislu organičke apstrakcije, često zaokupljen promišljanjem između pojmova „lijepog“ i egzistencionalnog.
Muzejska slika Raslinje iz 1961. godine jedna je od slika ranijeg razdoblja kada Petlevski pronalazi vlastiti izraz u kojim ga okupira razoreni svijet bioloških formi nalik na oblike vidljive kroz mikroskop. Njegova paleta u tom razdoblju pretežito je zemljanih tonova u rasponu od svjetlo smeđih do gotovo crno smeđih tonova raspadajućeg, nestajućeg vegetativnog svijeta kojemu je krajnja konsekvenca konačnost, smrt.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Postružnik, Kompozicija I, 1961.

Oton Postružnik
Kompozicija I, 1961.
ulje na platnu
130,5 x 162,5 cm
MG-6971

Oton Postružnik (1900. – 1978.) je socijalno-kritički angažirani slikar (grafičar, kipar) u prijeratnom i jedan od najizrazitijih predstavnika lirske apstrakcije u poslijeratnom razdoblju. Od 1915. pohađa privatnu umjetničku školu Ljube Babića. Sudjelovao je 1917. u protumađarskim demonstracijama. Održavši tada vatreni govor, upozoren je od vlasti. Godine 1920. napušta Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu te odlazi na školovanje u Prag (V. Bukovac). Vrativši se, nastavlja studij na novoosnovanom ALU-u u Zagrebu gdje je diplomirao kod Lj. Babića (1924.). Jedan je od prvih studenata koji kod H. Juhna radi u keramici. Iste godine otvara privatnu slikarsku školu s I. Tabakovićem s kojim u Salonu Ullrich izlaže ciklus crteža Groteske blizak Neue Sachlichkeit (Novoj stvarnosti). Tim ciklusom najavljuje kritičko-socijalne odrednice grupe Zemlja (1929. – 1935.) čiji je osnivač i član. Odlazi na usavršavanje u Pariz od 1925. do 1926. (A. Lhote, M. Kisling), što je moglo utjecati na njegov monumentalni slikarski volumen (Klek, 1929.). Često boravi u Dalmaciji stvarajući osebujni kolorizam utemeljen na žarkim i otvorenim bojama te snažnome i slobodnome rukopisu. Od 50-ih reducira figuralni predložak na plošni znak, čistu boju i kompozicijska žarenja svjetlosti. Slika Kompozicija I (1961.) paradigmatska vizualizacija za razumijevanje Postružnikove redukcije i apstrahiranja pejzažnog prikaza te svođenja motiva na plutajuća prirodna obličja u razmeđima i korelacijama između organičke i lirske apstrakcije te olabavljena enformela. To je tvarna lirika umjerenih obojenja i organskih formi utemeljenih na kontrapunktima između biomorfno reducirane plutajuće antigravitacijske zasićene i osebujne reljefne matrice i fonda razrijeđene plošne površine prošarane mrljama, točkama i varijabilnim gradbenim tragovima koji umanjeni improviziraju i ponavljaju centralni motiv. Od 1958. do 1970. profesor je na ALU-u u Zagrebu, a 1964. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Stipe Sikirica Mladi konj, 1961.

Stipe Sikirica
Mladi konj, 1961.
lijevana bronca
136 x 31 x 120 cm
MG-2758

Hrvatski kipar Stipe Sikirica (1933.) diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je učio i kasnije se specijalizirao kod Vanje Radauša, postavši na koncu i sam njezinim profesorom. Jedan je od utemeljitelja i profesora Akademije u Širokom Brijegu. Za Sikiricu je tipična forma izduženih, stiliziranih ljudskih figura i animalističkih motiva, prvenstveno konjâ. Izbor ovih tema u uskoj je vezi s umjetnikovim snažnim osjećanjem njegova sinjskog zavičaja i etnosa alkarske tradicije. Sikirica je autor brojnih javnih spomenika diljem Hrvatske.
Sikiričin Mladi konj iz 1961. godine plijeni dojmom vitalnosti i snage mlade životinje, oblikovane za Sikiricu tipičnim izduženim, stiliziranim formama propete glave i mirna, stabilna stajaćeg stava. Glatka čistoća i minimalizam oblih skulptorskih oblika prizivaju viziju konjâ iz gotičkog svijeta slike Paola Uccella (1397.–1475.). Naizgled statična i simetrična kompozicija vri dinamizmom životnih sila što priziva arhajske forme djelujući prema univerzalističkim, arhetipskim obrascima.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Marijan Jevšovar, Crno s bijelim, 1961.

Marijan Jevšovar
(1922. – 1988.)
Crno s bijelim, 1961.
ulje na platnu
73 x 93 cm
MG-6831

Marijan Jevšovar (1922. – 1988.) od svih članova Gorgone (1959. – 1966.), čiji je i suosnivač, najbliži je redukcijskoj inačici enformela. Duhovno srodstvo, monotonija, apsurd i gorgonska intelektualna klima postanja svojevrsni su ekvivalenti njegovu slikarstvu. Slika je duhovna, mentalna, materijalna, osjetilna (taktilna) i antiiluzionistička činjenica. Antislikarstvo M. Jevšovara ostvareno je na drukčijim počelima od neekspresivnog izraza J. Knifera. To je negacija oblika i završnog rezultata – slike – naglašavanjem procesa i postupka slikanja dovedenog do stanja degradacije. „Moje slikanje je negacija oblika i prljanje površine platna“ (M. Jevšovar), što je sinonim za gađenje, onečišćavanje i oskvrnuće slike.
Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1946. (M. Tartaglia) kod kojeg je i specijalizirao slikarstvo. Tijekom dvogodišnja boravka u Parizu (1954. – 1956.) izraziti dojam na njega ostavlja J. Dubuffet. U početku slika pejzaže, mrtve prirode, figuraciju i autoportrete, a pod utjecajem M. Tartaglije i L. Juneka ranih 60-ih konačno ostvaruje sliku kao totalnu plohu monokromnog učinka. Akromatskom crnom, bijelom i sivom stvara samodostatnu površinu oslobođenu značenja i estetike dospijevajući do „ništa-umjetnosti, nulte točke hrvatskoga apstraktnoga slikarstva“ (I. Zidić). Nakon 1971. proširuje registar boja sačuvavši usvojen izraz.
Slika Crno s bijelim iz 1960. je dualna. Autor ne suprotstavlja crno i bijelo, već ih povezuje adicijom kontrasta. Zbog dugotrajnog procesa stvaranja ostavio je relativno mali opus. Bavio se i grafičkim oblikovanjem. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 1995.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Eugen Feller, Žuta površina III, 1961.

Eugen Feller
Žuta površina III, 1961.
kombinirana tehnika /platno, 86 x 75 cm
MG-6989

Eugen Feller (1942.) uz Ivu Gattina najdosljedniji je i najistančaniji predstavnik hrvatskoga radikalnog enformela. Samouk, eksperimentiranjem neslikarskim materijalima, nespornim procesima stvaranja te odbacivanjem organizirane formacije materije i forme stvara sliku u kategoriji njezine fizičke činjeničnosti. Iako je Fellerov enformel antiintelektualni proces dokrajčen materijskom i faktičkom istinitošću slike, on je danas u doba neprekidne krize kao i u doba kad je nastao izrazito aktualan, poput značenjske supstitucije tjelesnosti, patnje i svekolikog otuđenja.
Umjetnički djeluje od 1957. a izlaže od 1959. Ispočetka gustim nanosima gipsa stvara svoj najpoznatiji ciklus od osam slika – Malampije – slikarske fakte reljefne taktilnosti i monokromne sročenosti, prvi put prikazane na samostalnoj izložbi 1962. u Studiju G u organizaciji Gorgone. Naziv ciklusa preuzima iz literature predstavnice francuskog „novog romana” Nathalie Sarraute „Portret nepoznatog“: Ona je sigurno voljela to: njihovo dobro veliko dno Malampija (prema J. Denegri). Daljnja autoričina uporaba termina podrazumijeva svojevrsni objektivni naturalizam. Osobine Fellerovih Malampija srodnije su duhovnim raspoloženjima novog romana nego filozofiji egzistencijalizma (J. Denegri), a u likovnoj umjetnosti označavaju svojevrsno antislikarstvo drukčijih utemeljenja od Kniferovih. Žuta površina III iz 1961. enformelističko je samodostatno djelo kojim je dvjema tipova monokromnih namaza: plitkim i reljefnim dosegnuta procesualnost slikanja i opredmećenje fizičke činjeničnosti slike.
U sljedećoj fazi stvara minimalističke objekte u obojenom drvu i sitotiske u boji, a 80-ih se približio primarnoj apstrakciji. Od 2000-ih stvara geometrijske strukture i njima često izravno intervenira u prostor. Od 1969. živi u Italiji, a 2016. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Text: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Šime Perić, Kompozicija IV, 1961.

Šime Perić
Kompozicija IV, 1961.
ulje/lesonit, 170 x 122 cm
MG-4500

Šime Perić (1920. – 2019.) figurativno-apstraktni je fantazist i klasik hrvatskog slikarstva. Opus mu se 50-ih godina razvija od impresijske kolorističke figuracije do apstrakcije utemeljene na akciji i tašizmu. Nakon mrkog, slikarskog enformela 60-ih, 70-ih godina ostvaruje slike profinjenih a intenzivnih kolorističkih izričaja. Napuštanjem četverokuta platna, slike ponekad izvodi u obliku tonda, prizivajući kružnom formom arhetipsku sliku otoka. Od 80-ih uspješno se bavi i skulpturom. Semestar 1949. u Parizu važan je za učenje i autorovo slikarsko te intelektualno proširenje obzorja. Studirao je fresko slikarstvo na École des beaux-arts u Parizu. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1952., a suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Na ALU-u u Zagrebu profesor je od 1969. do 1984.
Mrlja i njezina transformacija u kolorističke centrifugalne i centripetalne kretnje jedan su od temelja Perićeva opusa. Kompozicija IV iz 1961. kronološka je i morfološka odrednica hrvatskog enformela. Slika je iskazana gradacijom nakupina bezoblične, materične magme. Na razmeđu je činjeničnosti, fizičke materijalnosti slike i osjećanja nemira te egzistencijalne zebnje koju izražava.
Šime Perić dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1989., a 2003. objavljena je Perićeva monografija autora T. Maroevića i M. Šolman. Godine 2007. prema Perićevim nacrtima realizirana je 12. dionica „Bijele ceste“ u parku Dubova kod Labina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Seder, Kompozicija, 1961.

Đuro Seder
(1927. - 2022.)
Kompozicija, 1961.
ulje/platno
110 x 135 cm
MG-4095

Đuro Seder (1927.) višeznačna je, univerzalna slikarska ličnost. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Antun Mejzdić, 1951.; specijalka – Marino Tartaglia, 1953.). Bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom, a sredinom 50-ih stvara dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao član i osnivač umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.) koju čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. U Sederovu opusu svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne nemogućnosti slike (autorov esej, 1971.) u obliku neikoničkoga enformela (Kompozicija, 1961.), do također crne i mrko-zelene ekspresivne figuracije s kraja 1970-ih koja postupno anticipira mogućnosti slike (autorov esej, 1981.) i novu sliku (1981.), čiji je jedan od začetnika. Iz Kompozicije (1961.) izvire logička činjenica: slika je neopisna kompozicija koja ne upućuje ni na što izvan svoje materijalnosti. Slika je naizgled potpuno monokromna, egzistencijalno-enformelistička, slojevita mračna vizualizacija iz koje žare mjestimična crvena prosijavanja. Lišena je referiranja na stvarnost osim vlastite ogoljenosti, te na procese slikanja. Nakon toga, 1990-ih, Seder razvija dionicu osebujnog neoekspresionizma totalne slike i totalnoga slikarstva kao i ironičnih, autoironičnih i zdravo-humornih, ponekad i radosnih autoportreta na tragu novih divljih (od 2007.), te novih duhovno-sakralnih slika.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Oton Postružnik, List, 1961.

Oton Postružnik
List, 1961.
ulje/platno, 130,5 x  97 cm
MG-6970

Oton Postružnik (1900. – 1978.) je socijalno-kritički angažirani slikar (grafičar, kipar) u prijeratnom i jedan od najizrazitijih predstavnika lirske apstrakcije u poslijeratnom razdoblju. Od 1915. pohađa privatnu umjetničku školu Ljube Babića. Sudjelovao je 1917. u protumađarskim demonstracijama. Održavši tada vatreni govor, upozoren je od vlasti. Godine 1920. napušta Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu te odlazi na školovanje u Prag (V. Bukovac). Vrativši se, nastavlja studij na novoosnovanom ALU-u u Zagrebu gdje je diplomirao kod Lj. Babića (1924.). Jedan je od prvih studenata koji kod H. Juhna radi u keramici. Iste godine otvara privatnu slikarsku školu s I. Tabakovićem s kojim u Salonu Ullrich izlaže ciklus crteža Groteske blizak Novoj stvarnosti. Tim ciklusom najavljuje kritičko-socijalne odrednice grupe Zemlja (1929. – 1935.) čiji je osnivač i član. Odlazi na usavršavanje u Pariz od 1925. do 1926. (A. Lhote, M. Kisling), što je moglo utjecati na njegov monumentalni slikarski volumen (Klek, 1929.). Često boravi u Dalmaciji stvarajući osebujni kolorizam utemeljen na žarkim i otvorenim bojama te snažnome i slobodnome rukopisu. Od 50-ih reducira figuralni predložak na plošni znak, čistu boju i kompozicijska žarenja svjetlosti. Slika List I (1961.) znakovna je redukcija pejzažnog, odnosno prirodnog koja počiva na razmeđima i međuzavisnostima između organičke i lirske apstrakcije te ublažena enformela. To materijska lirika razmjernog obojenja temeljena na organskim plohama prošaranim linijskim površinama, točkama i mrljama. Od 1958. do 1970. profesor je na ALU-u u Zagrebu, a 1964. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Šime Perić, Kompozicija III, 1961.

Šime Perić
Kompozicija III, 1961.
ulje/lesonit, 170 x 122 cm
MG-4305

Šime Perić (1920. – 2019.) figurativno-apstraktni je fantazist i klasik hrvatskog slikarstva. Opus mu se 50-ih godina razvija od impresijske kolorističke figuracije do apstrakcije utemeljene na akciji i tašizmu. Nakon mrkog, slikarskog enformela 60-ih, 70-ih godina ostvaruje slike profinjenih a intenzivnih kolorističkih izričaja. Napuštanjem četverokuta platna, slike ponekad izvodi u obliku tonda, prizivajući kružnom formom arhetipsku sliku otoka. Od 80-ih uspješno se bavi i skulpturom. Semestar 1949. u Parizu važan je za učenje i autorovo slikarsko te intelektualno proširenje obzorja. Studirao je fresko slikarstvo na École des beaux-arts u Parizu. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1952., a suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Na ALU-u u Zagrebu profesor je od 1969. do 1984.
Mrlja i njezina transformacija u kolorističke centrifugalne i centripetalne kretnje jedan su od temelja Perićeva opusa. Kompozicija III iz 1961. kronološka je i morfološka odrednica hrvatskog enformela. Slika je iskazana gradacijom nakupina bezoblične, materične magme. Na razmeđu je činjeničnosti, fizičke materijalnosti slike i osjećanja nemira te egzistencijalne zebnje koju izražava.
Šime Perić dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1989., a 2003. objavljena je Perićeva monografija autora T. Maroevića i M. Šolman. Godine 2007. prema Perićevim nacrtima realizirana je 12. dionica „Bijele ceste“ u parku Dubova kod Labina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content