Julije Knifer, Kompozicija III., 1960.

Julije Knifer
Kompozicija III, 1960.
ulje na platnu
66,5 x 97 cm
MG-2577

Meandar je antologijski motiv u opusu jednog od najvažnijih hrvatskih slikara XX. st. Julija Knifera (1924. – 2004.) Kniferovu redukcijsku apstrakciju karakterizira izbor jednog motiva i njegovo sustavno problematiziranje. Meandar, formalno čvrsto zadan granicom slike sa jednakovrijednim crnim i bijelim plohama isključiva je Kniferova tema od 1959. Naziv meandar uspostavio je I. Zidić, a Knifer ga je usvojio. Dosljednost ponavljanja ritma meandra i kontinuiteta prostor-vremena odredila je cijeli Kniferov opus. Izraženi apsurd, paradoks i ironija približili su Knifera Gorgoni čiji je suosnivač i član od osnivanja (1959.). Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija. Diplomirao je na ALU-Zagreb 1956. (Đ. Tiljak), a poslijediplomski studij završio je kod A. Mejzdića. Prototipovi anti-slike kako meandar 60-ih naziva u Zapisima, stroge su ne-psihološke repeticije Autoportreta (1949. – 1952.). To su i Kniferovi crteži – ponavljana Stenjevca, (1952.) – u kojima se iza motiva uočava struktura meandra. Prethodnica su i minimalističke kompozicije iz 50-ih. Kompozicija III (1960.) još ne nosi naziv Meandar ali ga vizualnošću i slobodnom asocijativnošću podrazumijeva. Vidimo sublimaciju motiva kao krajnji apsolut plošnog bijelog i krajnji linijski apsolut crnog; poput pozitiva i negativa istovrijednog označavanja motiva. U sustavnom Kniferovom sistemu ujednačena, monotona ritma vidimo utjecaje: od filozofije egzistencije i apsurda, do Maljeviča i Cézannea (Z. Maković). Jedan od najdražih renesansnih umjetnika – što nije slučajno – bio mu je Piero della Francesca. Povećavajući dimenzije meandra oblikovao je i ambijentalna rješenja (Tübingen, 1975.) Od 70-ih živi i izlaže u Njemačkoj i Francuskoj, a dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“, (2002.) za životno djelo. Bio je i pasionirani ljubitelj nogometa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Boris Dogan, Vegetacija, 1960.

Boris Dogan
(1923. – 1992.)
Vegetacija, 1960.
ulje na platnu
97 x 110 cm
MG-2571

Boris Dogan jedan je od najznačajnijih modernističkih poslijeratnih slikara. Već prve njegove slike nastale pedesetih godina karakterizira psihološka suverenost i kolorističko - tonska poetika, profinjeni kolorit i diskretni grafizam. Doživljaj tih slika nerijetko je nadnaravan, irealan, fantastičan. U tom smislu logična je Doganova sklonost poetskom doživljaju stvarnosti i promišljanju zagonetnosti prirode, često uzimajući za motive svojih slika vegetaciju, tlo te život općenito i smrtnost kao neminovnu uznemirujuću činjenicu. Kasnije, krajem pedesetih pod utjecajem je enformela i koristi nove stvaralačke oblike (automatski driping, tašizam, pastozni makadam).
Dogan je nakon teškog djetinjstva i partizanskih godina, završio likovnu akademiju 1952. u klasi Ljube Babića, a bio je i suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića te je bio član heterogene Grupe Mart kojoj je na čelu bio sam Hegedušić. Studijski je boravio u europskim gradovima i Americi. Od 1988. bio je redovni član JAZU. Bavio se scenografijom, kostimografijom, ilustriranjem knjiga kao i izradom tapiserija i plakata. Priređene su mu brojne izložbe, a za monografsku izložbu u Modernoj galeriji (danas NMMU) dobio je Nagradu grada Zagreba 1982.
Doganov stav prema kojem je veza između čovjeka i prirode neraskidiva i suštinska, prisutan je i na muzejskoj slici Vegetacija iz 1960. nastaloj naštrcanim pokrovom vegetacije. Negdje u mreži isprepletenih tragova neprobojnog zelenila skriva se tajna života i smrti, vječne teme svakog misaonog bića.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Zlatko Prica, Ljudi i plodovi, 1960.

Zlatko Prica
(1916. – 2003.)
Ljudi i plodovi, 1960.
ulje na platnu
145 x195 cm
MG- 2541
Slika umjetnika Zlatka Price Ljudi i plodovi iz ciklusa Plodovi zemlje, nastala je 1960. Ovaj ciklus pratimo od 1959.-66. Primarni motivi bijeli su, zeleni plodovi voćki, debla, stabla i povremeno stilizirane antropomorfne asocijacije na ljudski lik. Na slici prevladava bijela, smeđa i plava boja, a kompozicija nema deskriptivni karakter. Ipak redukcijskim apstrahiranjem motiva Prica ostvaruje intenzivnu, vizionarsku komponentu slike.
Zlatko Prica rođen je 1916. u Pečuhu. Značajan je slikar intimnih, lirskih motiva i redukcijske figuracije, kao i apstrakcije. Prije upisa na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Prica ima podršku Krste Hegedušića, dok mu je na Akademiji veliki uzor Omer Mujadžić. Diplomirao je 1940. godine pod mentorstvom Ljube Babića. Prvu samostalnu izložbu održao je 1941. u Umjetničkom paviljonu, dok je iste godine deportiran u logor kraj Koprivnice gdje crtežima dokumentira logorske prizore. Nakon pristupa partizanima 1943., s Edom Murtićem, ilustrirao je grafičko-literarnu mapu poeme I. G. Kovačića "Jama". U ranim 50-ima putuje u Pariz, Indiju i Brazil, što mu proširuje vidike. Indijska kultura utjecala je na njegov grafizam i dvodimenzionalnu plošnost kompozicija koju postiže markantnim bojama, dok su njegove stilsko-stvaralačke faze imenovane prema ciklusima. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1981.), a od 1988. redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 2002. otvorena je Galerija Zlatko i Zdenka Prica u Samoboru u čast umjetnika i njegove supruge.
Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Oton Postružnik, Truli panj, 1960.

Oton Postružnik
Truli panj, 1960.
ulje/platno
98 x 146 cm
MG-2652

Oton Postružnik (1900. – 1978.) je socijalno-kritički angažirani slikar (grafičar, kipar) u prijeratnom razdoblju i jedan od najizrazitijih predstavnika lirske apstrakcije. Od 1915. pohađa privatnu umjetničku školu Ljube Babića. Sudjelovao je 1917. u protumađarskim demonstracijama. Održavši tada vatreni govor, upozoren je od vlasti. Godine 1920. napušta Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu te odlazi na školovanje u Prag (V. Bukovac). Vrativši se, nastavlja studij na novoosnovanom ALU-u u Zagrebu gdje je diplomirao kod Lj. Babića (1924.). Jedan je od prvih studenata koji kod H. Juhna radi u keramici. Iste godine otvara privatnu slikarsku školu s I. Tabakovićem s kojim u Salonu Ullrich izlaže ciklus crteža Groteske blizak Novoj stvarnosti. Tim ciklusom najavljuje kritičko-socijalne odrednice grupe Zemlja (1929. – 1935.) čiji je osnivač i član. Odlazi na usavršavanje u Pariz od 1925. do 1926. (A. Lhote, M. Kisling), što je moglo utjecati na njegov monumentalni slikarski volumen (Klek, 1929.). Često boravi u Dalmaciji stvarajući osebujni kolorizam utemeljen na žarkim i otvorenim bojama te snažnome i slobodnome rukopisu. Od 50-ih reducira figuralni predložak na plošni znak, čistu boju i kompozicijska žarenja svjetlosti. Slika Truli panj (1960.) znakovna je redukcija predmetnog koja počiva na razmeđima i međuzavisnostima između organičke i lirske apstrakcije te ublažena enformela. Od 1958. do 1970. profesor je na ALU-u u Zagrebu, a 1964. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content