Oznaka: 1959.

Aleksandar Srnec, Kompozicija T-24, 1959

Aleksandar Srnec
Kompozicija T-24, 1959
ulje na platnu
91 x 88 cm
MG-2576

Kompozicija T-24 Aleksandra Srneca primjer je radikalizirane geometrijske apstrakcije, karakteristične za umjetničku grupu EXAT 51, čiji je bio član. Djelo se temelji na dinamičnom rasporedu jednostavnih geometrijskih oblika – kvadrata, pravokutnika i linija – koji lebde na svijetloj površini, stvarajući uravnotežen, ali istovremeno ritmičan vizualni dojam. Kontrastna uporaba primarnih boja (crvene, plave, žute) i crnih elemenata naglašava dinamičnost kompozicije te odražava utjecaj konstruktivizma i suprematizma. Centralno smješteni dijagonalno orijentirani kvadrat djeluje kao stabilizirajući element u kompoziciji, dok su periferni oblici postavljeni tako da sugeriraju pokret i prostornu napetost. Srnec ovdje istražuje odnose plohe, boje i ravnoteže, koristeći minimalistička izražajna sredstva kako bi postigao čistu apstraktnu harmoniju.
Svoj umjetnički izraz gradio je kroz radikaliziranu geometrijsku apstrakciju, eksperimentirajući s kinetičkim skulpturama i lumino-kinetičkim istraživanjima. Već početkom 1950-ih konstruirao je prve mobilne kinetiče objekte slobodne kompozicije, dok se od 1962. intenzivno bavio svjetlosnim efektima u umjetnosti, razvijajući seriju luminoplastika i eksperimentirajući s čistim svjetlom. Od 1968. usmjerio se na stvaranje kinetičkih skulptura u visoko poliranim kovinama te na oblikovanje ambijentalnih instalacija. Kraće vrijeme bio je angažiran u području crtanog filma, no njegov glavni doprinos ostao je vezan uz inovativne forme apstraktne i kinetičke umjetnosti. Za svoj umjetnički opus dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1999. godine.
Aleksandar Srnec pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1943. do 1949. godine, gdje je stekao temeljnu umjetničku naobrazbu. Bio je jedan od osnivača umjetničke grupe EXAT 51, koja se zalagala za sintezu umjetnosti i arhitekture te afirmaciju geometrijske apstrakcije.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Kožarić, Unutarnje oči, 1959.

Ivan Kožarić
(1921. – 2020.)
Unutarnje oči, 1959.
lijevanje, bronca
19,5 x 19 x 16 cm
MG-4030

Hrvatski avangardni kipar diplomirao je na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1949. godine, a specijalku je završio kod prof. Antuna Augustinčića. U razdoblju 1959. - 1960. usavršavao se u Parizu. Od 1959. do 1966. bio je član nekonvencionalne grupe Gorgona koja je okupljala najznačajnija imena suvremene hrvatske umjetnosti. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u javnim prostorima među kojima su najpoznatiji spomenik A. G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu.
Od početka umjetničkog djelovanja njegov kiparski izričaj fluidno obuhvaća širok raspon izraza od ekspresivnosti, sažete forme do konceptualnih projekata. Eksperimentirao je s različitim materijalima i tehnikama te je uveo principe preoblikovanja i recikliranja različitih uporabnih predmeta, kao i vlastitih skulptura. Ostvario je niz amblemskih dijela konceptualne otvorenosti i izvornost, nerijetko s primjesom kreativnog humora.
Karakteristično gorgonaško djelo su Kožarićeve Unutarnje oči izvedene kao šupljina negativa i praznine ljudskog lica kao antivolumena nutrine glave svih članova grupe Gorgona predstavljena na apsurdan, ironičan i nihilistički način. Pozlaćene površine sugeriraju rehabilitaciju i uzvišenost običnog, izdvajanje nečega kao posvećenog, dok je u bijeloj varijanti ovoga djela ostavljena mogućnost novih varijabilnih aspekata svakidašnjice. Djelo Unutarnje oči karakteriziraju dvije premise ovog netipičnog kipara, a to su negacija kiparskog majstorstva i estetike oblika.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Julije Knifer, Kompozicjia VII, 1959.

Julije Knifer
Kompozicija VII, 1959.
ulje/platno
64,5 x 98 cm
MG-4079

Meandar je antologijski motiv opusa jednog od najvažnijih hrvatskih slikara XX. st. Julija Knifera. Čvrsto zadan granicom slike, jednakovrijednih crnih i bijelih ploha, od 1959. jedina je Kniferova tema. Redukcijsko apstrahiranje na jedan motiv, sustavno problematiziranje te dosljednost ponavljanja ritma meandra i kontinuiteta prostor-vremena odredilo je cijeli Kniferov opus. Naziv meandar uspostavio je I. Zidić, a Knifer ga je usvojio. Izraženi apsurd, paradoks i ironija približili su Knifera Gorgoni, čiji je suosnivač i član od osnivanja. Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1956. (Đ. Tiljak), a poslijediplomski studij završio je kod A. Mejzdića. Prototipovi anti-slike, kako meandar 60-ih naziva u Zapisima, strogi su i repetitivni ne-psihološki Autoportreti (1949. – 1952.), crteži Stenjevca (1952.), u kojima se iza motiva te minimalističke kompozicije iz 50-ih uočava struktura meandra. Kompozicija VII (1959.) prikazuje takvu vertikalnu, a minimalističku, trovrsnu uređenost uspravnih pravokutnika na sivo, crno i bijelo. U Kniferovu sustavu ujednačena, monotona ritma vidimo utjecaje od filozofije egzistencije i apsurda do Maljeviča i Cézannea (Z. Maković). Jedan od najdražih umjetnika – što nije slučajno – bio mu je Piero della Francesca. Povećavanjem dimenzija meandra oblikovao je i ambijentalna rješenja (Tübingen, 1975.) Od 70-ih živi i izlaže u Njemačkoj i Francuskoj, a 2002. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Bio je i pasionirani ljubitelj nogometa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb