Oznaka: 1957.

Ivo Gattin, Crna struktura sa tri ogrebotine, 1957.

Ivo Gattin
Crna struktura sa tri ogrebotine, 1957.
pijesak, smola, paljenje / platno, 93 x 73 cm
MG-3902

Ivo Gattin (1926. – 1978.) prvi je i najdosljedniji predstavnik hrvatskog enformela. Radikalnost i eksperimentiranje neslikarskim materijalima (pigment, vosak, pijesak, smola, žica) i tvorbenim procesima (premazivanje, paljenje, probijanje, grebanje, kidanje, udaranje, dekolažiranje) njegova je karakterna osobina (I. Zidić). To su ključne metode Gattinova materijalnog i fizičkog, nesadržajnog izraza. Studirao je i diplomirao na ALU-u u Zagrebu (1946. – 1951.). Prvotno stvara u duhu nadrealizma (izložba 1956., Zagreb) iz kojeg u najintenzivnijem enformelističkom periodu (1956. – 1963.) kontroliranim automatizmom i nepredvidljivosti izrasta bezoblična materija. Gattinova izložba 1957. u Zagrebu bila je šok i pobudila upit: Je li to doista umjetnost? Od 1963. do 1970. živi u Milanu i bavi se ilustracijom. Crteže i grafike ostvaruje frotiranjem (trljanjem), paljenjem i trganjem. Nakon prekida 1967. ponovno djeluje od 1976. Ključne odrednice Gattinova enformela su monokromija i otkloni od pravokutnog formata; preobražava ga u amorfne tvorevine koje probijanjem materije prodiru u prostor. Crna struktura sa tri ogrebotine iz 1957. grubi je crni monokromni vizualni supstrat koji još poštuje format, kao i ekran materije sa tri reljefne linije koje ističu procesualnost tvorbe i fizičke činjeničnosti slike. U semantičkom kôdu to je egzistencijalni odraz zebnje usred hladnoratovske podjele. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1956., 1957., 1978.), Veneciji (1959.), Milanu (1964.) i Novari (1965.). Problemsku izložbu priredila je Branka Stipančić u GSU-u u Zagrebu 1992.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Ksenija Kantoci, Glava ovna, 1957.

Ksenija Kantoci
(1909. – 1995.)
Glava ovna, 1957.
drvo
19 x 20 x 21,5 cm
MG-5936

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1937. godine, a usavršavala se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Ostvarila je bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Radila je stilizirane portrete, apstraktne figure žena i glave domaćih životinja u bronci, kamenu, terakoti i poglavito u drvu. Sadržajno ih upotpunjuju crteži izvedeni u specifičnim tehnikama. U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena kao što je portret supruga – hrvatskog slikara Frane Šimunovića, 1955.– 1956. godine. Postupak reduciranja mase doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, čime se jasno  izdvaja unutar hrvatskog kiparstva.
U Glavi ovna volumen je sumarno oblikovan. Narativni detalji reducirani su na pojedinosti koje bitno određuju značaj i formu životinjske glave.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Tifusar, 1957.

Vanja Radauš
(1906 – 1975)
Tifusar, 1957.
bronca
56 x 56.5 x 27 cm
MG-2301

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. Boravio je u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od  1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga udruženju Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine i čija će programska načela ostati njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima.  Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Moderne Galerije. Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943.), skulptorskim tretmanom površine naglašene izražajnosti i asocijativnosti, zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu.
Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj, Slikar i predmeti, 1957.

Slavko Šohaj
(1908. – 2003.)
Slikar i predmeti, 1957.
ulje/platno
85,3 x 99,5 cm
MG-2296

Slavko Šohaj (1908. – 2003.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih lirskih intimista. Strukturu kompozicije i konstrukciju predmetnih oblika usvaja preko Cézannea, a intenzivan Mattisseov kolorizam utišava i ritmički uravnotežuje u osobitosti intimna svijeta. Iz nepresušne riznice impresionističkih i fovističkih uzora razvio je svoj odmjereni stil. Slika pejzaže i vedute, a cijela njegova potonja poetika izrasla je iz prisnih motiva i prostora ateljea (autoportreti, portreti, puteni akt, interijeri, mrtve prirode). Od 60-ih pod Mattisseovim uplivom slika plošnije. Šohajev kolorit sklad je uglavnom plavih, zelenih i ljubičastih stupnjevanja. Ukošenom kompozicijom i obrnutom perspektivom slika Slikar i predmeti (1957.) pokazuje takav utišani kolorit, svjesnost slikarskog poziva te tihi predmetni život. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu (Lj. Babić, V. Becić) 1931., a 30-ih se usavršava u Parizu. Godine 1934. gostuje na izložbi Grupe trojice, te je prepoznat kao poetski realist. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1942., a ranih 50-ih samostalno izlaže u Parizu. S O. Postružnikom i F. Šimunovićem 1958. osniva Grupu trojice, a tek 1968. prvi puta samostalno izlaže u Modernoj galeriji, u kojoj je donacija supruge Hede Šohaj 2017. predstavljena izložbom. Bio je likovni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (1935. – 1965.), te član HAZU-a od 1977. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1978. Glazbeno nadaren, svirao je klavir (klasa S. Stančić), kao i violinu. Glazba je ispunjavala autorov meditativni prostor, a naročito je volio F. Chopina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content