Oznaka: 1956.

Vojin Bakić, Torzo III, 1956.

Vojin Bakić
(1915-1992)
Torzo III, 1956.
mramor
95 x 40 x 27 cm
MG-2349

Jedan je od najvećih hrvatskih kipara druge polovice 20. stoljeća. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1939. godine, a specijalni tečaj je pohađao kod I. Meštrovića te kod F. Kršinića do 1945. godine. Studijski je boravio u Milanu, Firenci i Parizu. Surađivao je s umjetničkom grupom EXAT 51, pokretom Nove tendencije i pripada avangardnoj skupini umjetnika koji uspostavljaju apstraktni likovni izričaj u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
U razdoblju 1938. –1945. oblikovao je putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju od 1945. –1948. godine teži impresionističkoj obradi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene. U razdoblju 1949. – 1958. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne ljepote Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza na blistavim plohama. Njegovi monumentalni spomenici svojom inovativnošću i suvremenim kiparskim shvaćanjima apstraktnih elementarnih geometriziranih oblika postali su univerzalni simboli sjećanja na žrtve stradalih antifašista u II. svjetskim ratu.
Serijom aktova i torza objedinio je svoja iznalaženja organskih i asocijativnih oblika. Čista, profinjena, uglačana bijela mramorna forma Torza III predstavlja ženski mladenački torzo apstraktnog oblika univerzalne ljepote.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Dulčić, Ples, 1956.

Ivo Dulčić
(1916. – 1975.)
Ples, 1956.
ulje/platno
69,2 x 87,5 cm
MG-2266

Ivo Dulčić (1916. – 1975.) izraziti je kolorist i jedan od ponajboljih hrvatskih slikara moderne sakralne tematike. Do 50-ih ostvaruje prigušeni intimizam gdje ga zanima epiderma slike. Nakon 50-ih rasvjetljava i otvara paletu kojom pojavni svijet rastače u mrljasto tkivo slike. Od 1955. boravi u Zagrebu i u Dubrovniku. Dulčićev koloristički strukturalizam derivat je apstrakcije – tašizma, ali i njegova osobna mjera kojom nikada ne prelazi granice figuracije. U trećoj fazi od 1959. sintetizira znanja koja primjenjuje na sakralnu umjetnost (fresku, mozaik, vitraj) u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu (freska Krista Kralja, 1959.). Sakralnu dionicu ostvaruje i u crkvama u Dubrovniku, Zagrebu, Sarajevu, Essenu. Studirao je pravo u Beogradu i Zagrebu te na ALU-u u Zagrebu od 1941. do 1946. (Lj. Babić), kada biva isključen s Akademije zbog negiranja socrealističke prakse. U Dulčićev kolorizam utkan je i P. Bonnard i J. E. Vuilliard, ali ponajviše on sâm. Ptičju perspektivu usadio mu je Lj. Babić, a Dulčić je preobražava u sebi svojstvenu Božansku perspektivu kojom grad i stanovnike prikazuje kao na dlanu. Od 50-ih predstavlja grad, ulice, trgove, sportska zbivanja sa siluetama ljudi. Postupno rasvjetljuje paletu izrazitim kolorizmom gustih namaza čistih boja i rastakanjem predmeta na mrlje, čime postiže titravu atmosferu slike. Približava se apstrakciji  kompozicijom koju ritmizira tašističkim mrljama, ali je uvijek vezan uz stvarni svijet. Upravo je kompozicija Ples 1956. takva rubna figuracija koja mrljastim usporednostima i obojenostima sugerira esenciju plesa – pokret.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content