Josip Vaništa, Pismo i olovka, 1954.

Josip Vaništa
Pismo i olovka, 1954.
olovka/papir
MG-6787

Razmjenjivati misli, osjećaje i iskustva s prijateljima ili istomišljenicima danas se odvija brzo i svakodnevno. U vremenu u kojem nastaje ovaj crtež, komunikacija je, međutim, značila nešto sasvim drugo. Pisma, dopisnice i telegrami drugačije su povezivali i umrežavali ljude. S distancom koju kao publika danas imamo, možemo reći da nije slučajno da je četiri godine nakon završetka zagrebačke likovne akademije Vaništa nacrtao omotnicu pisma i olovku. Naime, 1959. u Zagrebu, Vaništa je sa skupinom prijatelja osnovao neoavangardnu grupu Gorgona u čije je umjetničke aktivnosti spadala i tzv. umjetnost ponašanja, koja je uključivala dopisivanje, zajedničke šetnje, druženja i slično. Kako je ovaj crtež morao neobično izgledati tih godina! Pored svih tih apstraktnih kompozicija, pejzaža, interijera i mrtvih priroda, prizora koji dominiraju umjetnošću toga doba, Vaništin se prikaz pisma i olovke - dva obična trgovačka proizvoda - morao nametnuti svojom jedinstvenošću. Čini se da je Vaništa lucidno prepoznao važnost globalne komunikacije u umjetnosti, iako će proći još nekoliko godina prije nego što se u okviru Gorgone posveti tzv. mail art-u, odnosno prije nego što poštanski sistem postane standardno sredstvo umjetničkog rada. Koliku je važnost pismena komunikacija imala u Vaništinom životu i radu potvrđuje i dugogodišnja korespondencija koju je vodio s prijateljima i kolegama u Hrvatskoj i inozemstvu i koja je sporadično objavljivana u Vaništinim knjigama kao što su „Skizzenbuch (1932-2010): iza otvorenih vrata“, „Knjiga zapisa“, „Pisma - slikarski dnevnik“ i u drugima.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Meštrović, Sokrat / Platon, 1954.

Ivan Meštrović
(1883. – 1962.)
Sokrat / Platon, 1954
bronca, pr=73 mm
MG-7431

Najveći hrvatski kipar Ivan Meštrović poznat je po svojim monumentalnim djelima širom svijeta. Od početaka svog bogatog kiparskog stvaralaštva povremeno je oblikovao i dojmljiva medaljerska djela prožetim podjednakom veličinom i snagom.

Medalja Sokrat / Platon  izvedena za Društva medaljera iz New Yorka smatra se najuspjelijom od pet otkovanih medalja kipara Ivana Meštrovića, nastalim u SAD-u od 1952. do 1958. Dva antička filozofa personifikacija su prikaza istine kao najplemenitije zadaće čovječanstva. Na aversu je stilizirani figuralni prikaz Sokrata koji se obraća svojim učenicima i na rubu je engleski natpis: Sokrat raspravlja sa svojim učenicima. Na reversu je figura Sokratovog učenika Platona koji piše na ploči nadahnut prikazanim mladim genijem. Na rubu je natpis na engleskom: Filozof pod inspiracijom. Meštrovićeve medalje su konzistentne po svom izričaju, bez obzira na usputno bavljenje ovom specifičnom granom kiparstva u dugom polustoljetnom intervalu. Učinak dubine i volumena postignut je plitkim urezanim reljefom čistih i mirnih linija s ravnim plohama koje preuzimaju funkciju likovnosti. Podudarne poetike s navedenim karakteristikama, u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti nalaze se još medalje Domagojevi strijelci iz 1931. godine i medalja PEN kongresa održanog u Dubrovniku 1933. godine.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Josip Vaništa, Mrtva priroda s pismom, 1954.

Josip Vaništa
Mrtva priroda s pismom, 1954.
ulje/platno 60x40cm
MG-6802

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Takvom reduciranom, a ipak obojenom i oblikovno evocirajućem minimalizmu sa par predmeta i motivom prozora poput slike i u slici – inventarom intimna realiteta pripada i Mrtva priroda s pismom (1954.). To je slika tišine, kontemplacije i tajnog života stvari u tijeku bivanja i izglednog nestajanja. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Tada minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content