Valerije Michieli, Glava Mate, 1953.

Valerije Michieli
(1922. – 1981.)
Glava Mate, 1953.
bronca
47,5 x 31x 41cm
MG-2223

Valerije Michieli diplomirao je kiparstvo kod Frane Kršinića 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je i sam od 1962. do svoje smrti 1981. bio profesor. Bavio se i slikarstvom, često je slikao pse. Od samih začetaka sklon je ekspresionističkom izrazu pod utiskom teških i bolnih iskustava iz vlastite mladosti, ali i pod vjerojatnim uplivom rada u radionici Vanje Radauša. Empatičnost prema ljudskim i životinjskim sudbinama u njegovim radovima očituje se u zgrčenim, dramatičnim često izduljenim formama, otvorenim na sve strane, hrapavih površina. Najvažniji je animalistički kipar nakon Branislava Deškovića - izradio je cikluse konja (1955. – 1960.) i pasa (1950. – 1981.) koji se stilski kreću od ekspresionističkih do nefigurativnih oblika.
Michieli, iako profesor na zagrebačkoj Akademiji, u suštini ostaje duboko vezan za brački kamen i škrape, elemente pejzaža grubih tekstura.
Muzejska skulptura Mate iz 1953. svojom zatvorenom formom odstupa od tipičnih Michielijevih izduljenih, grčevitih i otvorenih oblika. Izduljeni oval glave lišen je nepotrebne deskripcije te najmanje mogućom intervencijom u osnovnu formu Michieli daje figurativan i sugestivan portret, čini se, zlovoljnog mještanina. Time je pokazao kako minimalnim izražajnim sredstvima uspijeva prikazati psihološka stanja portretirane osobe.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Frano Kršinić, Njegovateljica ruža, 1953.

Frano Kršinić
Njegovateljica ruža, 1953.(detalj)
lijevanje, bronca
188 x 55 x 68 cm
MG-2449

Pohađao je kiparski odjel Zanatske škole u Korčuli i klesarsko-kamenarsku školu u Hořicama u Češkoj (1913. –1917.) te Akademiju u Pragu (1917. –1921.). Bio je jedan od osnivača umjetničke grupe Zemlja i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Svojom pročišćenom skulpturom i slobodnim pristupom u pedagoškom radu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu znatno je pridonio razvoju suvremenoga hrvatskoga kiparstva.
Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i spiritualizacijom oblika uspio je kreativno asimilirati elemente Štursine umjetnosti u zamisli i kompoziciji motiva te Maillolovu sintezu oblika, blisku klasici i duhu mediteranske tradicije, najbolje uočljivih u nizu Kršinićevih ženskih aktova.
Djela Frane Kršinića postavljena u javnim prostorima predstavljaju primjere skladnog spoja skulpture i okoliša kao što je ženski stojeći akt Njegovateljica ruža s ružičnjakom u zagrebačkom parku na Trgu kralja Petra Krešimira IV., a životna vedrina i radost kojima djelo zrači oplemenjuje i predvorje Providurove palače u Zadru. Senzualna figura žene blago povijene prema naprijed, izbalansiranih odnosa deskriptivnosti i stilizacije mekanih oblika, svojom dorađenom formom u suglasju je s napetim plohama i s harmoničnim obrisnim linijama.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: (detalj) Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Edo Murtić, Zadar, 1953.

Edo Murtić
Zadar, 1953.
ulje na platnu
81 x 115 cm
MG-2331

Slika Zadar (1953.) u biti je samosvojni otklon od poetike socrealizma kojem tek formalnom temom pristoji, a stilsko-figuralnim se post-ekspresionizmom otklanja od njega. Tu se očituje svojevrsno nasljeđe obojena „čistog slikarstva“ Grupe trojice, kao i koloristička ekspresija P. Dobrovića. U izvedbi ujedno angažirane i lirsko-ekspresivne figuracije utkana je znakovitost dvaju goluba kao simbola mira utjelovljenih na razrušenoj bezglavoj antiknoj spomeničkoj skulpturi. Kompozicija je izvedena kolorističkom perspektivom koja sumarno opredmećuje trg i ruševine Zadra u pozadini. Prizor u svojoj slojevitosti ujedno označava i apsurd i posljedice rata. Slika je u New Yorku bila vrlo zapažena, a obilježava i Murtićev boravak u poslijeratnom demoliranom Zadru prema kojem je umjetnik gajio vrlo sentimentalan odnos. Ujedno posjeduje i anticipirajući naboj apstrahiranja imaga. Edo Murtić (1921. – 2005.) početkom šezdesetih, razvija prepoznatljiv apstraktni slikarski stil dinamične geste i intenzivnog kolorita kojim postaje najutjecajniji i najpoznatiji umjetnik visokog modernizma u socijalističkoj Jugoslaviji, s respektabilnom karijerom na međunarodnoj sceni. U SAD-u je ranih 50-ih Murtić upoznao Jacksona Pollocka što je za njega značilo novu slikarsku slobodu. Za razliku od polokovskog prskajućeg automatizma action panitniga, Murtić slika kolorističkom ekspresijom. Murtić se školovao kod najvećih umjetnika svog vremena na akademijama u Zagrebu i Beogradu (P. Doborović, Lj. Babić). Kao uvjereni socijalist bio je sudionik NOB-a, a kasnije kao istaknuti kulturni djelatnik pobornik demokratskih vrijednosti. Njegova karijera s izrazitim intenzitetom i utjecajem trajala je šezdeset godina, a nakon uzleta u figuraciju osamdesetih do smrti ostaje apstraktnim slikarom obilježenim pikasovskom eklektičnosti.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ivan Generalić, Motiv iz Pariza, 1953.

Ivan Generalić
(1914. – 1992.)
Motiv iz Pariza, 1953.
ulje/ staklo
560 x 425 mm
MG-2342

Slikar Ivan Generalić (1914. – 1992.) pionir je hrvatske i klasik svjetske naivne umjetnosti. Kao talentiranog samoukog 15-godišnjaka otkrio ga je u Hlebinama 1930. Krsto Hegedušić. Izlagao je  na izložbama Grupe Zemlja do njezina gašenja 1935. Rani opus (1930. – 1945.)  odlikuje  se plošnim i pomalo nespretnim oblikovanjem seoskih prizora, zemljaške faze socijalne angažiranosti (Rekvizicija, 1934.) te zaokreta prema pejzažnoj tematici poetskoga realizma obilježenog romantiziranim prikazima seoskih motiva i tonskim slikanjem (Krave u šumi,  1938.). Kratki period poslijeratnih socrealističkih ideja ovlaš dotiče Generalićev opus; nastavlja razvijati svoj izričaj koji od 50-ih doživljava svoj vrhunac u obliku alegoričnih, bajkovitih, fantastičnih noćnih prizora, mrtvih priroda i pejzaža (Pomrčina Sunca, 1961.). Godine 1953. priređena mu je samostalna izložba u Parizu koja je obilježila početak njegova međunarodnog uspjeha. Iz iste je godine ulje na staklu Motiv iz Pariza. Urbanoj temi, neuobičajenoj u svomu opusu, ovaj slikar naive pristupa hladnom, objektivnom figuracijom. Prizorom dominiraju plošno komponirana kulisna pročelja zgrada. Znakovi grada, antene i dimnjaci prodiru u oblačno nebo. Rukopisni naziv na nadstrešnici prizemnog lokala te izrazito sumarno oblikovane i leđima okrenute dvije ženske figure neznatni su signali ljudske prisutnosti u Generalićevom distanciranom prikazu grada.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miljenko Stančić, Vjekoslav Karas, 1953.

Miljenko Stančić
(1926. - 1977.)
Vjekoslav Karas, 1953.
ulje na platnu
46 x 67 cm
MG-2175

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977.
Slikar Karas (1953.) rano je antologijsko svjedočanstvo o vrednovanju tradicije (Karasova Rimljanka, 1845. – 1847.), smrtnosti (Karasovo samoubojstvo) te autorove identifikacije sa začetnikom novovjekovnog hrvatskog slikarstva. Sve je na slici simbolično, redukcijski opisno i atributivno: „(...) lutnja (...) to je glazbalo iz ruku Karasove Rimljanke (...) Ugašena je svijeća smrt; prazna je paleta nedovršeno djelo; bačena je kocka promašen život. (...) prostor je Karasove radionice samo zrcalno otisnuta mrtvačnica.“ (I. Zidić, 1979.). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content