Oznaka: 1948.

Anka Krizmanić, Na koncertu, 1948.

Anka Krizmanić
Na koncertu, 1948.
ulje na platnu
51,5 x 60,5 cm
MG-1209

Anka Krizmanić (1896. – 1987.) pohađa privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana od 1910. do 1913., a od 1913. do 1917. godine Kunstgewerbeschule u Dresdenu. Od 1920. do 1930. živi u Parizu. Opus Anke Krizmanić obuhvaća raspon od crteža, grafike, pastela i ulja na platnu do zgrafita, tapiserija, modnih crteža i skica za lutkarsko kazalište. U portretima postiže prodornu psihološku karakterizaciju. Njezin je opus doživio svojevrsnu revalorizaciju velikom retrospektivnom izložbom u Umjetničkom paviljonu 1986. kada se saznalo da nekad uspješna slikarica desetljećima živi sama, zaboravljena od svijeta i struke. Izložba je pomogla izbrisati gorak okus dugogodišnjeg zanemarivanja, a Krizmanić, prvenstveno slikarica intimizma, ostavlja opus od preko 6 000 slika u raznim medijima.
„Na koncertu“ uvodi gledatelja kroz neobičnu perspektivu iz donjeg rakursa i bilježi osobnu impresiju kulturnog događaja. Prikazani su likovi koji gledaju prema pozornici, no njihov fokus nije samo na izvedbi nego i na međusobnim odnosima i interakcijama. U prvom su planu dvije mlade djevojke, oslonjene na ogradu kazališne lože, gotovo kao da su zanesene muzikom ili događajem koji promatraju. Njihova su lica mekano modelirana, s blagim osmijesima i zatvorenim očima, što sugerira trenutak opuštanja i emocionalne povezanosti. Ova prisnost među djevojkama gotovo je taktilna, čime umjetnica stvara intiman ugođaj. Pritom je fokusirana na prikaz dviju mladih djevojaka, skoro poput muškaraca koji im prilaze iz pozadine.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Antun Augustinčić, Usnula djevojka (Odmor), 1948.

Antun Augustinčić
Usnula djevojka (Odmor), 1948.
klesanje, mramor
88 x 50 x 60,5 cm
MG-1372

Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića najznačajniji je hrvatski kipar 20. stoljeća. Studirao je kiparstvo na Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu od 1918. godine kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a od 1922. godine, kada je postala Kraljevska akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića. Nakon diplome 1924. godine, kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz, gdje je studirao na École des Arts Décoratifs i na Académie des Beaux-Arts u klasi J. A. Injalberta. Godine 1925. izlagao je u Salonu francuskih umjetnika i 1926. u Salonu nezavisnih. Jedan je od osnivača društveno angažirane likovne grupe Zemlja (1929. – 1935.), i bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1946. godine.
Od 1930.-ih godina umjetnikov realistički stil u slobodnoj nemirnoj modelaciji originalne likovne ideje sugestivne dramatike pokreta i ekspresivnosti uočljiv je na figurativnim i konjaničkim kompozicijama uspješno primjenjivanog na brojnim javnim spomenicima realiziranim diljem svijeta.
Pribježište od monumentalnih spomenika Augustinčić je iznašao u dojmljivoj galeriji subjektivnog kiparstva ostvarenom u figurama žena i ženskih aktova povezujući objektivnu ljepotu i individualnu kiparsku projekciju. Klesarskim umijećem oblikuje Usnulu djevojku kao odjevenu bosonogu mladu ženu u sjedećoj pozi koja rukama obgrljuje koljena, glave nagnute na lijevo rame. Lirska figura u ljupkoj opuštenoj pozi odmaranja oblikovana je s dojmljivo predočenom neokaljanom nježnosti mladosti.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Albert Kinert, Omladinac, 1948.

Albert Kinert
Omladinac, 1948.
ulje/platno, 30 x 20 cm
MG-1547

Albert Kinert (1919. – 1987.) višeznačna je umjetnička ličnost. Ujedno je slikar, grafičar, ilustrator, strip-crtač i kipar. Kinertovo jedinstvo različitosti uvjetovano umjetničkom egzistencijom izgnalo je iz njega svaki drugi interes te Kinertova biografija stoga nije ništa drugo do li njegov likovni opus (J. Bučan). To se prenosi i na autorov odnos prema vlastitoj društveno-kulturnoj sredini, njenoj umjetničkoj tradiciji i fantastičnim umjetničkim svjetovima. Cijeli Kinertov opus utemeljen je na sinkronostima između medija te konkretnog (figurativnog) i apstraktnog izraza. Blizak svojevrsnome postimpresionizmu, u daljnjem izričaju inspirirao se japanskom grafikom, pretpovijesnim slikarstvom i arhajskom Grčkom. Autorovo oblikovanje slike razvija se u nekonvencionalne vizualne sklopove lirski intoniranih obojenih mrlja. Godina 1960-ih otklanja se od naracije i izražava se u apstraktnom izrazu, što postupno dovodi do usklađivanja organičkih apstraktnih i konkretnih znakova (Bjesovi – u konobi, 1979., Prokletnik u svom raju, 1980.) Diplomirao ALU-Zagreb 1946. (T. Krizman). Docent je na istoimenoj ustanovi od 1961., a potom redovni te od 1971. izvanredni profesor, kao i voditelj specijalnoga odijela za grafiku. Autor je mnogobrojnih grafičkih mapa i akvarela te je višestruko nagrađivan za svoj rad. Godine 1957. izlaže na izložbi grupe Mart, a jedan je od osnivača grupe Zagreb 58. Slika Omladinac (1948.) nekonvencionalno je ostvarenje unutar poetike socrealizma jer predstavlja skrivenu figuru-portret koji jedino nazivom, stavom i atribucijom odjeće upućuje na povijesno razdoblje. Od mnogobrojnih izložbi izdvajaju se retrospektive u Modernoj galeriji, 1985., (D. Schneider) i 2018. (I. Körbler) kojima je valorizirano i revalorizirano Kinertovo mjesto u hrvatskoj modernoj umjetnosti.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Božidar Rašica, Zagreb, zvonici, 1948.

Božidar Rašica
Zagreb, zvonici, 1948.
gvaš na papiru
MG-6267

Nije neobično da diplomiranog arhitekta zanimaju kuće i grad općenito, pa i onda kada se umjesto projektiranja bavi slikarstvom, ali je svakako neobično da prikaz zagrebačkih krovova u vrijeme neposredno nakon drugog svjetskog rata izgleda baš ovako. Naime, u prvim godinama nakon rata od umjetnosti se u socijalističkom društvenom uređenju očekivalo da realistički prikazuje ratnu pobjedu  i obnovu porušene zemlje, odnosno da svojim djelima širi povjerenje u vlast i vjeru u bolje sutra. Ovaj umjetnički stil bio je globalna pojava. Javljao se u svim socijalističkim zemljama, a osobito je bio jak u Sovjetskom Savezu, s kojim je 1948. - upravo u vrijeme nastanka ove slike - Jugoslavija prekinula svaku vezu, opredjeljujući se za vlastiti put. U povijesti umjetnosti, ova se godina obično uzima za početak kraja socijalističkog realizma, pa je Rašičina slika više od prikaza Zagreba: ona označava jasan zaokret jednog dijela, prvenstveno zagrebačkih, umjetnika prema temeljnim principima modernističkog slikarstva, koji će kulminirati osnivanjem grupe Exat 51, čiji je Rašica bio član.

I doista, ne samo da je Rašičina slika daleko od socijalističkog realizma, nego je na neki način strana i realizmu općenito. Sličnost s krovovima kuća nadjačana je geometrizacijom prizora, pa umjesto punih tijela zgrada koja su perspektivno organizirana u prostoru, gledamo u niz gotovo ornamentalno raspoređenih trokuta i četvorina, čija je plošnost dodatno naglašena rasterom ravnih linija. Tako je odmah poslije rata, povijesni dio Zagreba – riječ je o pogledu s Gradeca na Kaptol -  dobio svoj potpuno moderan prikaz.

Božidar Rašica rođen je 1912. u Ljubljani. Studirao je arhitekturu u Varšavi, Rimu i Beogradu, a diplomirao je 1942. u Zagrebu. Osim arhitekture bavio se urbanizmom, scenografijom i slikarstvom. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo je dobio 1978., a umro je 1992. u Zagrebu.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

 

 

 

Skip to content