Oznaka: 1942.

Marin Studin, Ženska glava, oko 1925., Proljeće (Gnijezdo), 1942.

Marin Studin
(1985. – 1960.)
Ženska glava, oko 1925.
MG-1362

Proljeće (Gnijezdo), 1942.
drvo
99 x 34 x 6 cm
MG-2083

Studirao je na akademijama u Zagrebu, Beču i Pragu, te kod A. Bourdellea u Parizu (1921. – 1922.). Između dva svjetska rata bio je likovni pedagog na srednjim školama, a potom na akademijama za primijenjenu umjetnost u Beogradu i Zagrebu.

Nakon početne secesijske stilizacije naglašene ekspresije i općeljudske simbolike (Melodija, 1919., MG-2635), inspiriran pučkom umjetnosti s običnim ljudima kao protagonistima, Marin Studin u svom zrelom stvaralaštvu oblikuje u drvu likove iz naroda ili reljefne kompozicije. Ženska glava istesana u drvu izdužene je stilizirane secesijsko-ekspresivne forme realističnog motiva. Razvijajući novu preokupaciju, sve se više približava pučkom izričaju. U izduženom drvenom reljefu Proljeće (Gnijezdo) godine nepravilni rubovi prate siluete žene i muškarca priljubljenih tijela okrenutih jedno prema drugom grleći gnijezdo s mladim ptičicama između sebe. Glatke plohe figura i njihove stilizirane pučke odjeće minimalno su definirane jasnim linijama reljefne kompozicije, a naziv djela upućuje na simboliku lirske scene.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj, Susret na izložbi, 1942.

 

Slavko Šohaj
Susret na izložbi I., 1942.
gvaš, kreda
MG- 7526

Slavko Šohaj rođen je 1908. u Zagrebu. Diplomirao je 1931. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a  usavršavao se u Parizu 1931–32. i 1939. Bio je likovni suradnik Arheološkoga muzeja u Zagrebu i član HAZU od 1977. godine. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 1978. Prvu samostalnu izložbu, Šohaj će organizirati tek kao šezdesetogodišnji umirovljenik u Modernoj galeriji u Zagrebu 1968., a u istom će gradu 2000. otvoriti i svoju posljednju samostalnu izložbu, retrospektivuu Galeriji Klovićevi dvori. Umro je 2003.

Slika „Susret na izložbi“ predstavlja izuzetak u u slikarevom opusu. Prikazana su dva muškarca, dva posjetitelja izložbe kako međusobno razgovaraju dok razgledavaju slike. Šohaj je 1942. s grupom umjetnika nastupio na Venecijanskom bijenalu, predstavljajući Nezavisnu državu Hrvatsku i možda se ova slika referira upravo na taj događaj. Tijekom II. svjetskog rata, Šohaj uglavnom slika mrtve prirode i portrete o kojima će Matko Peić 1961. napisati: „Poslije prve faze groteske i druge faze sezanizma dolazi treća faza Slavka Šohaja, jedan od najvećih likovnih događaja stvaran za mračnih dana drugog svjetskog rata. I zato kad se govori o slikarima koji su slikali užase rata: spaljene kuće i ubijene ljude – mislim da ne bi trebalo zaboraviti kao poseban ratni i slikarski dokument: samotno plave interijere Slavak Šohaja“. Život i rad za vrijeme rata za Šohaja, međutim, nije bio lak, unatoč radu u Arheološkom muzeju u Zagrebu i nastupu na Venecijanskom bijenalu. Kako je povodom izložbe u Modernoj galeriji 2017. bio istaknuo Igor Zidić, Šohaja je, naime, hapsila i ispitivala ustaška vlast zbog sumnji da je surađivao s komunistima, a njegova prijateljica Marija Hanževački 1944. bila je strijeljana, što je na slikara ostavilo duboke posljedice.

Tekst Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja Moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Nosač pijeska (Pržinar), 1942.

Ivo Lozica
(1910. – 1943.)
Nosač pijeska (Pržinar), 1942.
bronca
54 x 22 x 23 cm
MG-1394

U Korčuli je 1923. –1925. godine polazio kamenoklesarsku školu, gdje ga je uočio F. Kršinić i uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1926. – 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović, a 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933. – 1934. godine, polazi École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predaje na akademiji u Zagrebu. Godine 1942. otišao je u rodnu Lumbardu, gdje je rano smrtno stradao. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer).
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine te anticipirao poslijeratne kiparske sinteze u Hrvatskoj u odnosu figuracije i apstrakcije.
Početkom 1940-tih godina, realističkim pristupom oblikovao je i dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života u kojima je vidljiv pomak od lirsko -meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa. Robusni muški akt Pržinara je s naglašenom napetom  muskulaturom na grubo modeliranoj formi opterećenog tijela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content