Oznaka: 1941.

Milivoj Uzelac, Portret žene u prugastoj suknji, 1941.

Milivoj Uzelac
Portret žene u prugastoj suknji, 1941.
ulje na platnu
136 x 93 cm
MG-2887

Milivoj Uzelac (Mostar, 1897. – Cotignac u Francuskoj, 1977.) bio je jedan od ključnih umjetnika hrvatskog modernizma. Školovao se u Banja Luci, Zagrebu i Pragu, gdje je usavršio svoje slikarske vještine. U Pragu je bio je blizak s nekoliko istaknutih suvremenika, kao što su Vilko Gecan (Kuželj kraj Broda na Kupi, 1894. – Zagreb, 1973.), Marijan Trepše (Zagreb, 1897. – 1964.) i Vladimir Varlaj (Zagreb, 1895. – 1962.). Zajedno čine predstavnike nove ekspresionističke struje u Hrvatskoj pa ih se često naziva i Praškom četvoricom. Nakon povratka iz Praga, 1919. godine, Uzelac je bio djelatan u Zagrebu samo nekoliko godina. Već 1923. godine, napustio je domovinu te je otišao u Francusku. Tamo su ga nadahnuli veliki europski umjetnički pravci, poput fovizma, ekspresionizma i kubizma. Iako je živio i radio u Francuskoj, redovito je izlagao na domaćim izložbama te je uvelike utjecao na novu generaciju hrvatskih slikara međuratnog razdoblja.
Umjetničko stvaralaštvo Milivoja Uzelca u Francuskoj nakon 30-ih godina 20. stoljeća prožeto je spojem boja, oblika i emocija. Njegovo djelo "Portret žene u prugastoj suknji" iz 1941. godine ističe se modernističkim duhom uz realistične elemente. U središtu kompozicije nalazi se žena, prikazana u sjedećem položaju s blago pogrbljenim držanjem i sklopljenim rukama. Njezin zamišljen pogled doprinosi dojmu introspektivnosti i suptilne intime. Lice prikazane žene zatamnjeno je sjenama, čime Uzelac postiže dubinu emocija i tajanstvenost. Dugačka prugasta suknja, koja se ističe kombinacijom zelenih, ružičastih i bijelih tonova, dinamički dominira slikom i nosi njezin ritam. Pozadina je jednostavne plave boje, dok pod u nijansama crvene i narančaste boje unosi toplinu i snažan vizualni kontrast, što dodatno ističe lik žene. Uzelac u ovom djelu vješto spaja dekorativnost i emocionalnost. Njegov intenzivan kolorit, promišljen izbor kompozicije te intimni ambijent doprinose stvaranju slike koja odiše spokojem, ali i skrivenom napetošću. Upravo su ti elementi karakteristični za Uzelčev pristup portretima tijekom kasnije faze stvaralaštva, kada je njegovo slikarstvo dostiglo zrelost i izražajnu snagu.

Tekst: Luciana Fuks, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Gabrijel Stupica, Autoportret s prijateljem, 1941.

Gabrijel Stupica
Autoportret s prijateljem, 1941.
ulje, drvo
61.5 x 54 cm
MG-1754

Gabrijel Stupica (1913. – 1990.) rođen je u Dražgošu u Sloveniji. Studij slikarstva započeo je 1931. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a diplomirao je 1936. godine u klasi profesora Ljube Babića. Deset godina živio je i radio u Zagrebu, prije nego što je 1946. imenovan profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani.
„Autoportret s prijateljem“ ne samo da prikazuje tehničke i stilističke vještine Stupice nego i reflektira njegov osobni i profesionalni život u Zagrebu tijekom 1930-ih i 1940-ih. Slika prikazuje dva muškarca; autor, Gabrijel Stupica, gleda prema promatraču, a drugi muškarac, prijatelj, smješten je u pozadini i djelomično sakriven sjenom. Kompozicija je izvedena u tamnim tonovima, s naglašenim kontrastima svjetla i sjene. Paleta boja i tehnika podsjećaju na radove starih majstora, posebice onih iz španjolskog „zlatnog vijeka“, koji su značajno utjecali na Stupicu. Djelo je datiramo u vrijeme kada je Stupica bio demobiliziran (tijekom Drugog svjetskog rata), što može dodatno objasniti ozbiljan ton i introspektivnu prirodu. Kroz tamne tonove, složenu kompoziciju i psihološku dubinu, Stupica uspijeva prenijeti vlastitu introspekciju i utjecaj kulturnog miljea tog vremena. Odlučuje portretirati se prijateljem, čime razbija tradicionalne rodne norme koje često isključuju emocionalnu bliskost među muškarcima u umjetnosti. Prikaz dvojice muškaraca u složenoj emocionalnoj dinamici istražuje slojeve muškog prijateljstva, podrške i intimnosti.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Velibor Mačukatin, Češljanje, 1941.

Velibor Mačukatin
(1919. – 2010.)
Češljanje, 1941.
bronca, 29.5 x 19 x 14 cm
MG-2225

Kipar i medaljar, diplomirao je kiparstvo 1946. godine u klasi F. Kršinića. Polazio je specijalku kod A. Augustinčića i bio mu suradnik pri realizaciji monumentalnih javnih spomenika.
Oblikovao je spomenike partizanske tematike, naglašene herojske geste, ali i javne spomenike stiliziranih oblika i zaglađene površine. Kao vrstan portretist izveo je brojne brončane reljefe i poprsja za javne ustanove, kao i za nadgrobne spomenike. U zamjetnom medaljerskom opusu, ističu se medalje s realističkim portretima (Portret Marine Baričević, 1993.). Autor je medaljerskih djela posvećenim raznim manifestacijama i obljetnicama originalnih kompozicija (Kongres žena u Parizu, 1945.).
Permanentna preokupacija bio mu je ženski akt te je ostvario zamjetan opus male plastike klasično impostiranih, stliziranih ili pak ženskih aktova naglašene erotičnosti slobodnije interpretiranim u brojnim erotskim crtežima i koloriranim kolažima.
Naga djevojka u opuštenoj sjedećoj pozi zaustavljena pokreta prikazana je u intimnom trenutku češljanja. Jedrina i snaga tjelesnosti postignuti su oblikovanjem sumarnih zaobljenih volumena čvrste forme i naglašene obrisne linije.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Pavao Perić, Djevojčice (s knjigom; Pjevačice), 1941.

Pavao Perić
(1907. – 1978.)
Djevojčice (s knjigom; Pjevačice), 1941.
terakota
MG-1440

Diplomirao je 1927. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je primio poduke od vodećih hrvatskih kipara toga doba, a najviše su na njega utjecali R. Frangeš-Mihanović i F. Kršinić.
Radio je skulpture u glini, bronci, kamenu i drvu. U malome formatu, pretežito u glini, izveo je niz zavičajnih ženskih skulptura. U bronci i kamenu realizirao je brojne realistične i lirske ženske portrete, kao i memorijalne spomenike. Okušao se i u drvenim reljefima i skulpturama nadahnut arhaičnim formama. Njegov jedinstven i zaokružen kiparski opus neosporno je dio kontinuiteta tradicije hrvatskog modernog kiparstva.
Autohtoni kiparski koncept najbolje je ostvario u ciklusu terakota žena iz Dalmatinske zagore naglašenih volumena i geste, koje oblikuje ekspresivnije ili gracilnije u njihovim karakterističnim pozama. Od seoskih djevojaka modelira profinjeni tip malih figurina folklorne idealizacije, dugih bogato nabranih haljina s uljepšanim licima. Dvije djevojčice u stavu kontraposta odišu mirnom unutarnjom koncentracijom mladenačke zanesenosti.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb