Emanuel Vidović, Unutrašnjost crkve, 1939.

Emanuel Vidović
Unutrašnjost crkve, 1939.
ulje, platno
56,5 x 67,8 cm
MG-580

Odgojen u tradicionalnoj, bogobojaznoj obitelji, Emanuel Vidović (Split, 1870. – 1953.) je još kao dijete bio sudionikom brojnih crkvenih obreda i svečanosti. Ambijent, zvuk, miris, emocija i intimnost crkvenih prostora postali su krajem 1930-ih svojevrsna tematska konstanta u njegovu opusu. Zagasit kolorit, minuciozna posvećenost detaljima interijera te želja za rekreiranjem različitih svjetlosnih efekata ovisno o dobu dana karakteriziraju gotovo sva djela koja nastaju u ovom razdoblju umjetnikova opusa, kao i Unutrašnjost crkve. Stvara ih u odmakloj životnoj dobi te ih možemo tumačiti kao svojevrsnu sintezu slikarskoga opusa.
Vidovića danas smatramo jednim od ključnih slikara hrvatskog modernizma, a umjetničko obrazovanje započinje na Accademia di Belle Arti u Veneciji 1887. Ubrzo je napustio Akademiju no idućih se 10 godina zadržao u Italiji. Učio je slikati poput talijanskih divizionista i sudjelovao je na izložbama od Milana do Chioggie. U rodni se Split trajno vratio 1907. Godine 1909. počinje raditi kao profesor slikarstva u Obrtnoj školi u Splitu, intenzivno je involviran u kulturni život, inicira osnivanje društva Medulić, te često objavljuje karikature u humorističnom listu Duje Balavac. Tematski se Vidovićev opus može pratiti u nekoliko cjelina: talijanski, splitski i trogirski krajolici; interijeri stana i atelijera, mrtve prirode te konačno interijeri splitskih i trogirskih crkava.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Gabrijel Stupica, Mrtva priroda (s crnim rotkvama), 1939.

Gabrijel Stupica
Mrtva priroda (s crnim rotkvama), 1939.
ulje, platno
59 x 72,3 cm
MG- 1756

Slika Mrtva priroda mladenačko je umjetnikovo djelo izvedeno nedugo nakon završetka akademije. Stupica je motiv mrtve prirode primarno koristio za vježbe kompozicijskih postavki i harmonizacije proporcija, koje je oblikovao profinjenim potezima kista i dodatno naglašenim akromatskim kontrastom. U njegovom opusu jasno je nesuglasje između broja tema koje je slikao i broja slikarskih tehnika kojima se izražavao. Tijekom svoje karijere slikao je svega nekoliko tema: od pejzaža iz rane mladosti, preko scena mrtve prirode tijekom studentskih dana, do figura i portreta u maniri „starih španjolskih majstora“. Slikao je na papiru i na platnu akvarelom, gvašem, temperom, uljem,. Na površinu slike nanosio je pijesak, dodavao razne materijale, od tkanine do papira; urezivao je poteze u svježe nanesen pigment. Drugim riječima: vodio je osobni slikarski eksperiment koji je trajao do posljednje slike.
Gabrijel Stupica (1913.-1990.) rođen je u Dražgošu, Slovenija. Studij slikarstva upisuje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1931. Dvije godine studirao je crtanje kod prof. Joze Kljakovića i Omera Mujadžića, a tri godine slikarstvo u klasi prof. Ljube Babića. Akademiju završava 1936. te slijedećih 10 godina radi i živi u Zagrebu sve do imenovanja za profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1946. U ranom razdoblju karijere slikao je portrete po uzoru na stare španjolske i nizozemske slikare da bi tijekom karijere razvio svoj slikarski izraz do ekspresivnih i stiliziranih likova djece i žena u magičnom okruženju. Na Biennalu u Veneciji nastupa 1952. i 1958., a 1959. izlagao je na Documenti u Kasselu. U SAD izlaže tri godine zaredom od 1959. do 1962. u sklopu izložbe New Painting from Yugoslavia. Na Biennalu u Sao Paulo izlaže 1965. i 1983., a zadnji nastup na reprezentativnim svjetskim manifestacijama imao je na pariškom Biennalu 1985. Od 1983. redoviti je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Kopač, Pariz – Most Aleksandra III., 1939.

Slavko Kopač
Pariz – Most Aleksandra III., 1939.
ulje, platno
55,5 x 38 cm
MG-1557

Djelo Pariz – Most Aleksandra III. mladenačko je umjetnikovo djelo, izvedeno neposredno nakon završetka umjetničke akademije. Dolaskom u Pariz, Kopačev umjetnički senzibilitet oslobađa se tradicionalnog akademskog likovnog diskursa te započinje put koji je obilježen maštovitošću i lucidnim kreiranjem avangardnog likovnog izraza. „Naučene“ poteze kista zamijenile su rezonantne mrlje boja koje uklapa u bijelu, neutralnu pozadinu čime u kompozicijama postiže mistične i poetske note. Nadrealistički repertoar, koji se očituje u njegovim kasnijim radovima, ovdje nalazimo samo u tragovima, u pojedinim elementima i u maniri koja se razvija u umjetnikov osobni stil.

Slavko Kopač rodio se u Vinkovcima 1913. Diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1937. u klasi profesora Vladimira Becića. U Pariz dolazi kao stipendist Francuske vlade 1939. Zbog početka Drugog svjetskog rata vraća se u Zagreb te odlazi raditi u Mostar kao profesor crtanja u tamošnjoj gimnaziji. Usprkos ratu, 1943. zbog vlastitog usavršavanja odlazi u Firencu gdje ostaje do 1948. kada opet odlazi u Pariz. Iste godine upoznaje Jeana Dubuffeta i tu počinje prijateljstvo i stručna suradnja koja će trajati skoro 30 godina. S Dubuffetom istražuje, radi i sakuplja djela L`Art Bruta. Od 1950. postaje glavni tajnik, a kasnije i kustos kolekcije L`Art Bruta. Tijekom karijere upoznaje i radi s André Bretonom, B. Perretom, Michelom Tàpiesom te s još mnogo drugih aktera pariškog kulturnog života. Bavio se i skulpturom, ilustracijama (za poemu André Bretona) i keramikom. Izlagao je u galerijama u Parizu, Milanu, Rijeci, Veneciji, Lyonu te u Chicagu i Louisvilleu.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content