1938. – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Josip Crnobori, Portret Marte Ehrlich (Marta Ehrlich za štafelajem), 1938.

Josip Crnobori
Portret Marte Ehrlich (Marta Ehrlich za štafelajem), 1938.
ulje na platnu
133,3 x 108,5 cm
Nacionalni muzej moderne umjetnosti, MG-1518

Josip Anton (Ivanov) Crnobori (Banjole kraj Pule, 1907. – Zagreb, 2005) bio je istaknuti hrvatski slikar 20. stoljeća. Po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, aktivno je sudjelovao na brojnim izložbama pri čemu je ostavio značajan trag 40-ih godina 20. stoljeća na zagrebačkoj likovnoj sceni. Osim samostalnih izložbi u Zagrebu, svoja je djela potom predstavio u Beču i Bratislavi, a 1946. godine preselio se u Italiju, gdje je nastavio svoju umjetničku djelatnost. Polovica 20. stoljeća označila je prekretnicu za umjetnika, koji se tada preselio kod svojih roditelja u Argentinu. Primarno radi emigracije u Južnu Ameriku, njegov opus nije moguće izravno povezati s dominantnim umjetničkim pravcima hrvatskog slikarstva poslijeratnog razdoblja.
Od 80-ih godina 20. stoljeća, Crnobori je živio i djelovao u New Yorku, sve do 1999. godine, kada se vratio u Hrvatsku. Tim povodom priređena mu je izložba „Povratak slikara“ u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Preminuo je 2005. godine u Zagrebu. Unatoč tome što nije izravno sudjelovao na hrvatskoj umjetničkoj sceni veći dio svojega života, u svojem opusu preuzima određene slikarske karakteristike Marina Tartaglie (Zagreb, 1894. – 1984.), svojeg profesora, te Milivoja Uzelca (Mostar, 1897. – Cotignac, Francuska, 1977.), koji su kombinirali tradicionalne akademske pristupe s modernističkim tendencijama. Poput svojih suvremenika, Crnobori je učestalo slikao portrete zagrebačkih uglednika te osobe iz kruga svojih bliskih poznanika i prijatelja.
Jedno od takvih je i djelo „Portret Marte Ehrlich“, koje je izlagao na izložbi „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“ u Meštrovićevu paviljonu 1938. godine. Na slici je prikazana umjetnica Marta Ehrlich (Zagreb, 1910. – 1980.) u trenutku stvaralačkog procesa, dok slika na platnu. Dinamičnost slike proizlazi iz njezinog položaja – okrenuta je prema platnu, ali djelomično i prema promatraču, što daje osjećaj sudjelovanja u procesu stvaranja. Stil slike karakterizira tamna i bogata paleta boja, a dominiraju nijanse smeđe, zelene i crne boje, uz suptilne akcente svjetlosti koji oblikuju lice i ruke prikazane žene. Pozadina je jednostavna u zemljanim tonovima, čime se dodatno usmjerava pozornost na figuru umjetnice i njezin rad.
Uz brojne portrete, Crnoborijev opus obuhvaća i pejzaže s motivima Dalmacije i zagrebačke okolice, kao i prikaze mrtve prirode iznimne umjetničke vrijednosti. Tijekom cjeloživotnog stvaralaštva, ostao je dosljedan realizmu i tradicionalnim načelima akademskog slikarstva, čime je dodatno naglasio svoju težnju klasičnim umjetničkim idealima.
Tekst: Luciana Fuks, kustosica pripravnica u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Literatura
http://crnobori.mdc.hr/biografija.aspx
Kos, Koraljka Jurčec, Josip Crnobori: portreti, izvorni znanstveni rad, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2010.
Josip Crnobori : slike 1936-1945., (ur.) Igor Magić, Zagreb: Družba “Braća hrvatskoga zmaja”, 1992.
Maroević, Tonko. Josip Crnobori: Slike 1936-1945, Muzej grada Zagreba, VI, 1992. // Kontura. 2, 8(1992), str. 27.

Marta Ehrlich, Pariz, 1938.

Marta Ehrlich
Pariz, 1938.
tempera na papiru
433 x 573 mm
MG-4713

Nije bilo puno slikarica u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Umjetnička je kultura bila potpuno određena „muškim pogledom“, da parafraziramo Lauru Mulvey, koja je 1973. tim terminom pokušala opisati komercijalni film, oblikovan, povijesno gledajući, od strane heteroseksualnih muškaraca za vlastiti vizualni užitak. Koliko se njezin umjetnički rad može interpretirati u svjetlu te činjenice ostaje na budućim istraživačima, ali je nedvojbeno da su boravci u Parizu ostavili traga. Premda je tzv. pariška škola 30-tih godina 20. stoljeća, koju je karakterizirao pluralizam realističkih slikarskih pristupa – od različitih postimpresionističkih do nadrealističkih tendencija – već bila na zalazu svoje moći, u slikarstvu Marte Ehrlich ona je ostavila dubokog traga. Taj bi se trag najkraće mogao opisati pojmom slobode. Naime, zagrebačka likovna i pedagoška scena je u periodu između dva svjetska rata inzistirala na disciplini crteža i kolorita. Bilo kakvo odstupanje od lokalne boje ili stroge kompozicije, bilo je nepoželjno. Na ovoj, kao i na svim drugim slikama nastalim u Parizu, Marta Ehrlich se okreće drugačijem slikarstvu. Trgovi omeđeni palačama, prepuni krošnji i prolaznika zaokupljaju njezinu pažnju. Gotovo u pravilu ih prikazuje odozgora; debla drveća gube i volumen i masu i postaju samo linije povučene kistom, kao i grane, dok je lišće niz kolorističkih mrlja kojima ne razaznajemo obrise. Drveće se pretapa s fasadama zgrada, i sve kao da – sasvim u skladu s postimpresionističkim tendencijama - titra u zraku.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Ženski akt, 1938.

Ivo Lozica
Ženski akt, 1938.
bronca
51,3 x 31 x 62 cm
MG-1392

U Korčuli je polazio kamenoklesarsku školu od 1923. do 1925. godine, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga je uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je od 1926. do 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović) i 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade od 1933. do 1934. godine, polazio je École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predavao je na ALU u Zagrebu. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer). Rano je smrtno stradao odlaskom u rodnu Lumbardu 1943. godine.
Ivo Lozica je izradio brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u hrvatskom kiparstvu 20. stoljeća. Ostvario je značajni broj radova u kamenu, bronci, mramoru, sadri, drvu i terakoti. Izražavao se realistično zapažajući pojedinosti i oblike ljudskog lika. To su ljudi njegova rodnoga kraja, ribari, pržinari, žene s mjehovima vina, žetelice i pralje.
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena i treperave površine.
Dobar primjer lirskog – meditativno motiva je nagnuti ženski akt u sjedećem stavu, naglašene jedrine, izbalansiranih odnosa statičnosti i dinamičnosti. Glava je u otklonu prema lijevom ramenu, lijevom rukom obuhvaća u koljenu savijenu i podignutu lijevu nogu. Desnom rukom se oslanja na rub stjenovitog bloka, kao što i desna noga prijanja uz stijenu. Akt je stopljen s postamentom kao mjestom dinamične kompozicijske cjeline. Uravnotežena voluminozna obla forma akta skladne je vizure iz svih motrišta.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Kopač, Dama u bijelom, 1938.

Slavko Kopač
Dama u bijelom, 1938.
ulje na platnu
93,5 x 73,5 mm
MG-1553

Slavko Kopač Damu u bijelom slika ubrzo nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji 1937. Iskazujući dužnu zahvalnost mentoru Vladimiru Beciću i realističkoj i postimpresionističkoj tradiciji u kojoj je školovan, Kopač svoj novi senzibilitet u ovom poetičnom portretu najavljuje tek začudnim kontrastom između prevladavajućeg „puderastog“ dojma slike ostvarenog bezbrojem bjelkasto-roskastih tonova te energičnog crvenog kolorita u detaljima poput ukrasa na reveru, usana, obraza i kose.
Slavko Kopač (Vinkovci, 1913 – Pariz, 1995.) kasnije je u Francuskoj smatran istinskim vizionarom i pionirom u korištenju neslikarskih materijala. Umjetnički izraz jednog od najvažnijih protagonista enformela i art bruta inicijalno se razvijalo od postimpresijskog realizma prema kraljevićevskoj ekspresiji, a kulminirao je tijekom Kopačeva studijskog boravka u Parizu 1939. u dodiru s kolorističkim fasetama Lea Juneka Nakon što je zbog rata mora napustiti Francusku kratko je predavao u Mostaru. Već je 1943. odlazi u Firencu gdje se bitno udaljuje od realnog i akademskog. Slika spontanije i elementarnim izrazima ostvaruje impresijske vizure i akvarele bliske nadrealizmu. U Pariz se konačno vratio 1948. Uskoro je počeo surađivati s Jeanom Dubuffetom. Više od trideset godina su istraživali, radili i sakupljati djela L`Art Bruta, sirove umjetnosti. Bio je glavni tajnik i kustos kolekcije L`Art Bruta. Surađivao je i s Andréom Bretonom. Izlagao je u nadrealističkoj galeriji À l’étoile scellée te s velikanima poput Maxa Ernsta, Mana Raya i Renéa Magrittea.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023

Leo Junek, Cherche Midi, Pariz,1938.

Leo Junek
(1899. – 1993.)
Cherche Midi, Pariz,1938.
ulje / platno
73 x 92 cm
MG-1487

Leo Junek je nakon završene zagrebačke Akademije već 1925. otišao na usavršavanje u Pariz. Za njegovu su ranu fazu karakteristični autoportreti monumentalne jednostavnosti i naglašenog kolorita koji će tijekom 1930-ih kulminirati u pariškim vedutama i krajolicima čarobne pikturalne snage. Slijedom sezanističkih, ali i fovističkh uzora te u izravnom kontaktu s Raoulom Dufyem, Junek je izgradio svijet vlastitih vizija ostvaren profinjenim kolorističkim harmonijama u naoko jednostavnim širokim ploha i mrljama. Zgrada pariškog vojnog zatvora Cherche Midi s okovanim prozorima i visokim ogradnim zidom iz gradske je vedute u Junekovoj interpretaciji prerasla u jedinstvenu ritmičnu igru boje, svjetla i teksture. Junekovo slikarstvo je već 1940-ih postalo blisko apstrakciji, a nakon selidbe u Orsay 1950. slikao je u potpunosti u duhu lirske kolorističke apstrakcije.
Leo Junek (Lorris Junec) je većinu svoga opusa ostvario u Francuskoj. Iako je u Hrvatskoj kratko živio i relativno malo izlagao, Junek je bitno i trajno utjecao na naše slikarstvo. Između dva svjetska rata brojni su mu se naši stipendisti u Parizu obraćali za pomoć (Juraj Plančić, Vjekoslav Parać, Marijan Detonij, Slavko Kopač). S Krstom Hegedušićem je intenzivno surađivao na pokretanju Udruženja umjetnika Zemlja, ali je vjeran svom osobnijem i urbanijem putu prema modernizmu iz Udruženja istupio već nakon prve izložbe 1929. godine. Junekova poetika osobito je utjecala na hrvatske slikare izrazito kolorističkog senzibiliteta (Edo Kovačević, Vera Nikolić, Slavko Kopač, Antun Mezdjić, Edo Murtić, Josip Vaništa).

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Emanuel Vidović, Moj atelijer, 1938.

Emanuel Vidović
Moj atelijer, 1938.
ulje, platno,
58 x 70 cm
MG-581

Slika Moj atelijer predstavlja najintimniju slikarsku fazu Emanuela Vidovića. Vidović u svojim poznim godinama ne prestaje sa slikanjem već unutar svojeg jednosobnog atelijera otkriva novi svijet nadahnuća. Individualniji i prisniji prostor interijera preuzeo je primat nad vedutama Splita, Venecije i Chioggie. Boemski ili „kreativni nered“ koji pronalazimo u Vidovićevim slikama atelijera fokus je i početna točka od koje umjetnik kreće u stvaranje scene. Komoda s ampirskim satom, slika „barokne Madone“, štafelaji, papirnato cvijeće uvijek su raspoređeni na način da potenciraju dojam prostornosti dok je svaki od elemenata atelijer pomnom odabran i pozicioniran. Svojevrsni horror vacui umjetnikova atelijera pružio mu je mogućnost realizacije različitih kompozicijskih i kolorističkih varijanti jednog te istog prostora.
Emanuel Vidović (1870.-1953.) rođen je u Splitu. Prijemnom ispitu na Accademia di Belle Arti u Veneciji pristupa 1887. kada upisuje studij kiparstva. Razočaran konzervativnim pristupom „starih profesora“ 1890. prekida studiji i okreće se mediju slikarstva te počinje slikari vedute venecijanskih kanala. Nakon Venecije odlazi u Milano gdje se druži s društvom „Famiglia Artistica“ i usavršava svoje slikarsko umijeće. Svoju prvu izložbu organizirao je u predvorju splitskog kazališta 1901. Vidović postaje poznat široj hrvatskoj javnosti nakon „Jubilarne izložbe Društva umjetnosti“ u Zagrebu 1905., tokom koje Car Franjo Josip I. otkupljuje jednu, a ban Pejačević dvije slike. Već sljedeće godine izlaže u Sofiji, Londonu i Milanu. Nakon dvije godine života na relaciji Milano-Chioggia vraća se u 1907. u rodni Split u kojemu će ostati do kraja života. Imenovan je profesorom crtanja 1909. na Obrtnoj školi u Splitu. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir, gdje je od 1930. boravio svake jeseni. Od 1946. izlaže na svim važnijim izložbama hrvatske umjetnosti u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu da bi doživio svoju retrospektivu u Modernoj galeriji 1952.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj, Dječak II, 1938.

Slavko Šohaj
Dječak II, 1938.
ulje na platnu, 89 x 69,7 cm
sign. nema
MG-1806

Slika Dječak II Slavka Šohaja iz 1938. antologijsko je djelo hrvatskog cézanneizma i signira pouzdan put prema europskom modernitetu. Cézanneovskom konstrukcijom i lokalnim bojama Šohaj ne opisuje prizor, već interpretira atmosferu ateljea kao središta svog stvaralačkog, ali i životnog univerzuma. Šohajeva kompozicijska i gestualna disciplina te uzak motivski i tematski raspon odlikuju sedam desetljeća stvaralaštva posljednjeg klasika hrvatske moderne. Slavko Šohaj je slikarstvo studirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Becića i Babića. Nakon diplome se 1931/32. i 1939. usavršava u Parizu. Nadahnut djelima Cézannea, Matissea, Braqua i Picassa, Šohaj teži slikarskoj sintezi za izraz vlastite intime. Kao gost sudjeluje na izložbama Grupe trojice (Babić, Becić, Miše) 1934. i 1935. Kritika ga cijeni kao majstora figuralnog poetskog realizma. Radi kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu (1935 – 1965) i redovito izlaže na skupnim izložbama. Međunarodnu mu afirmaciju donosi nastup na Venecijanskom bijenalu 1942. Prvu je samostalnu izložbu održao 1952. u Parizu, a u Zagrebu se samostalno predstavio tek 1968. Ne mareći za poslijeratne umjetničke trendove 1950-ih prijateljuje i izlaže s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem, a ne priklanja se ni neoavangardi šezdesetih i sedamdesetih. Šohajev impresivan opus poglavito je posvećen intimističkim temama, autoportretima i portretima, aktovima i mrtvim prirodama. Slavko i Heda Šohaj darovali su Modernoj galeriji više od 150 majstorovih umjetnina.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marijan Detoni, U borbi, 1938.

Marijan Detoni
U borbi, 1938.
litografija

Litografija „U borbi“ spada u onaj dio Detonijevog opusa koji je obilježen sudjelovanjem u radu umjetničke grupe Zemlja, grupe koja se u okviru hrvatske, odnosno jugoslavenske umjetnosti između dva svjetska rata snažno zalagala za aktivnu ulogu umjetnika u društvu. O razmjerima utjecaja ove grupe i o aktualnosti njezinog programa najbolje govori podataka da joj je 1935. od strane vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio zabranjen javni rad. Marijan Detoni rođen je 1905., a 1928. je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kao stipendist francuske vlade, 1933. odlazi na jednogodišnji boravak u Pariz. Detoni posjećuje muzeje, ali njegovu pažnju više privlače društveni nemiri koji se upravo tih godina, uslijed velike ekonomske krize, rasplamsavaju na ulicama grada. Godinu dana kasnije, izdat će u Vukovaru mapu od 30 linoreza „Ljudi sa Seine“, svojevrsnu refleksiju svog boravka u Parizu i vjerojatno jednu od najboljih grafičkih mapa u hrvatskoj umjetnosti.

Cijeli je kadar u ovoj litografiji ispunjen muškarcima koji se guraju, nadvikuju, sukobljavaju. Svaka figura je prikazana u položaju koji sugerira intenzivan pokret. U slučajevima u kojima je prikazana samo glava, Detoni lice prikazuje u grimasi, čime i na taj način sugerira kretanje tijela. U pozadini, niz kuća katnica označava poprište nemira - grad. Ništa na slici ne upućuje na uzrok sukoba, ali poznavajući Detonijev rad iz tog perioda, nećemo pogriješiti ako u ovom prikazu prepoznamo ulične nemire uzrokovane društvenom i ekonomskom krizom.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Joza Turkalj, Ženski torzo, 1938.

Joza Turkalj
1890. – 1943.
Ženski torzo, 1938.
bronca
MG-1344

Hrvatski kipar s medaljerskim radovima, pohađao je 1910. – 1914. godine Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Valdec, R. Frangeš-Mihanović), a usavršavao se u Beču (1920.–22.).
Autor je više nadgrobnih i javnih spomenika na groblju Mirogoj i park - šumi Maksimir u Zagrebu. Oblikovao je portrete čiste modelacije osnovnih obrisa lica kao što su Glava kćerke i Dječja glava iz 1935. godine, te sumarno koncipiran Autoportret iz 1938. godine. Na pročišćen realističan način reproducira karakterističnu dinamiku tijela na sportskim plaketama i medaljama kontrastima svijetla i sjene kao na Nagradnoj plaketi H. A. Š. K. iz 1934. godine.
Kao i ostali kipari Proljetniog salona, oblikovao je mnogobrojne ženske figure. U početku radi djevojačke statuete poetizirane redukcije (Plesačica, 1920., Djevojački akt koji raspliće kosu, 1925.), a kasnije tijela bujnih žena u duhu realizma četvrtog desetljeća zasnovanih na modelu i tijela u pokretu, kao što je Ženski torzo iz 1938. godine.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj Dječak II, 1938.

Slavko Šohaj
Dječak II, 1938.
ulje na platnu
89 x 69,7 cm
MG-1806

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kolačići