Oznaka: 1937.

Antun Mezdjić, Crvene cipelice (Mrtva priroda), 1937.

Antun Mezdjić
Crvene cipelice (Mrtva priroda), 1937.
ulje na platnu
50 x 63 cm
MG-1638

Antun Mezdjić rođen je 1907. u Zagrebu, gdje je 1933. završio Akademiju likovnih umjetnosti pod mentorstvom Vladimira Becića i Ljube Babića. Prva faza njegova slikarskog razvoja vezana je uz grupu Zemlja s kojom izlaže 1932. godine u Zagrebu. Iduće godine (1933.) odlazi u Pariz na jednogodišnje slikarsko usavršavanje. Mezdjić je prije svega vrstan slikar intimizma, a njegovi gradski prizori, mrtve prirode i portreti na jasnom su tragu sezanizma.
U Parizu se pod utjecajem Lea Juneka priklanja kolorističkom slikarstvu, te istražuje mogućnosti intenziteta kolorističkih i svjetlosnih intervencija na platna. Inspiriran Junekovim stilom suprotstavljenih kromatskih fokusa, na slici Crvene cipelice koristi crvenu boju kao kromatsku vrijednost koja određuje dječje cipelice kao centralni dio slike kontrastirajući bijeloj statui muškog akta i dvjema školjkama na gotovo apstraktnoj pastelno-bijeloj pozadini. Ostvarivši djelo maksimalne kolorističke zasićenosti, njegov pristup boji ovdje se približava Cezanneovom čistom shvaćanju boje, i nagovještava nam autorovu sklonost apstrakciji koja karakterizira djela nastala 1950-ih godina kada slika inspiriran prirodom, lišćem, valovima.
Posljednju fazu Mezdjićeva opusa obilježio je povratak figuraciji i temama mrtve prirode. Mezdjić je čitav radni vijek, do umirovljenja 1971. proveo na zagrebačkoj Akademiji kao profesor slikarstva, a iste godine dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Preminuo je u Zagrebu 1981. godine.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ljubo Babić Zagorski pejzaž (Novembar), 1937.

Ljubo Babić
Zagorski pejzaž (Novembar), 1937.
ulje na platnu
62,2 x 75,6 cm
MG-962

Slika Zagorski pejzaž (Novembar) tipična je domoljubna slikarska metafora Ljube Babića iz 1930-ih. Nastojeći oko 'našeg izraza' kao temelja za izgradnju nacionalne svijesti, ali i u cilju promocije specifičnosti naše kulture na suvremenoj srednjoeuropskoj sceni, Ljubo Babić u ciklusu Moj rodni kraj s ponosom prezentira prostornu matricu regije iz koje potječe. Sagledavajući s visine ustalasali krajolik i usitnjena polja Babić u preljevima tonova 'portretira' specifične strukture sjevernohrvatskog pejzaža. Babićeva umjetnička idealizacija i estetika bliska građanskom sloju antipod su kompleksnoj društvenopolitičkoj situaciji, ali i aktualnoj ideologiji grupe 'Zemlja'.

Ljubo Babić višu je umjetničku školu završio u Zagrebu, a Akademiju u Münchenu. Naknadno se usavršavao u Parizu, a povijest umjetnosti diplomirao je u Zagrebu 1932. Kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik postao je epohalna figura hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Grupe nezavisnih umjetnika, Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Kao prvi kustos Moderne galerije bio je i autor prvog stalnog postava izloženog 1920. u Muzeju za umjetnost i obrt. Godine 1948. osmislio je i prvi postav Moderne galerije koji reprezentira kompleksan razvoj hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a za koji je detaljno preuređena današnja zgrada.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Rogotin, 1937.

 

Vladimir Becić
Rogotin, 1937.
ulje, platno
60 x 81 cm
MG-866

Vladimir Becić je slikar koji uz Miroslava Kraljevića i Josipa Račića pripada prvoj generaciji umjetnika koji su na početku 20. stoljeća ispred tadašnjeg hrvatskog slikarstva postavili prefiks moderno. Rođen u Slavonskom Brodu 1886., Becić započinje svoje likovno školovanje u privatnoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije u Zagrebu. U München odlazi 1905. gdje upoznaje spomenute kolege, te iz njihova druženja kasnije će se formirati tzv. münchenski krug (po nekim izvorima tom krugu pripadao je i Oskar Herman) i postati okosnicom modernog pokreta u hrvatskom slikarstvu. Godine 1909. Becić odlazi u Pariz i upisuje se na Académie de la Grande Chaumière gdje je nastavio svoje likovno obrazovanje. Od 1916. do 1918. radi za pariški L´Illustration kao ratni slikar i izvjestitelj s bojišnica Prvog svjetskog rata. U Zagreb se vraća 1924. i zapošljava se kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Početkom trećeg desetljeća 20. st. Becić, skupa s Ljubom Babićem i Jerolimom Miše, formira Grupu trojice. Iako je svaki član grupe imao svoj specifičan likovni izraz, dodirne točke umjetnici su pronašli u regionalnim, odnosno zavičajnim karakteristikama određenih podneblja. Osim tematski, grupa umjetnika pronašla je i stilske dodirne točke od kojih se najviše izdvaja „koloristički realizam“ kojega karakterizira svijetli tonsko koloristički pristup. Slika Rogotin, iako kronološki nastaje nakon raspuštanja grupe 1935, predstavlja provođenje spomenutih tendencija u djelo. Zaljev, okolna vegetacija i barke prikazani su u dinamičnom međuodnosu, dok kuće u pozadini živoj prirodi čine statični kontrapunkt.
Vladimir Becić ostaje profesor na zagrebačkoj Akademiji sve do 1947. Već 1905. izlagao je na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti, a tijekom života u Parizu, Zagrebu, Osijeku te na 21.bijenalu u Veneciji. Umire 1954. u Zagrebu.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti© Nacionalni Muzej Moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Lujo Bezeredy, Konj, 1937.

Lujo Bezeredy
(1898. – 1979.)
Konj, 1937.
fajansa, 53 x 30 x 77 cm
MG-1459

Kipar i keramičar, studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Budimpešti, a potom se upisao na Likovnu akademiju u Zagrebu, koju je ubrzo napustio. Godine 1928. počinje  izrađivati keramiku s jakim akcentom na groteski i socijalni osjećaj, karakterističan za grupu Zemlja. U kasnijim fazama ostvario je monumentalne i apstraktne forme u trajnim materijalima kao što su bronca i beton, te se kao snažan i osebujan kipar potvrdio i u eksperimentiranju u keramoplastičkim postupcima (terakota, majolika, glinorez).

U njegovu opusu ističe se ekspresivna keramika socijalne tematike iz tridesetih godina. Razvio je širok raspon ljudskih likova kao protagonista sveobuhvatne čovjekove egzistencije. Skulpture karakterizira naturalističko ishodište s elementima empatije i tragičnog, te naglašene deformacije u oblikovanju uz osobit koloristički senzibilitet.

Duboku, grotesknu zbilju otkrio je  i u oblikovanju životinja, kojim se uvrstio u sam vrh naše animalističke skulpture. Figura Konja nadahnuta je starom, izmučenom i poniženom životinjom, prikazanom u mukotrpnom hodu, a izvedena u paradoksalno blještavoj, smaragdno zelenoj glazuri.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content