Oznaka: 1935.

Vladimir Becić, Vršidba I, 1935., Vršidba II, 1934.

Vladimir Becić

Vršidba I, 1935.
tuš, akvarel
480 mm x 615 mm
MG- 881

Vršidba II, 1934.
tuš, akvarel
479 mm x 621 mm
MG-888

Iako ova dva akvarela ne ulaze u antologijski opus Vladimira Becića, ipak začuđuje njihov izostanak iz memorije likovne javnosti. Tome je tako iz više razloga. Prvo, u historizaciji umjetnosti, štafelajna je slika uvijek imala prednost u odnosu na crtež, akvarel ili temperu. Kvaliteta se nečijih radova, naime, u stručnoj javnosti najčešće potvrđivala slikarstvom. Zatim, motivi prikazani na ovim akvarelima bili su obrađeni i na Becićevim slikama, pa istraživači vjerojatno nisu nalazili razloga za dodatni trud. I na kraju, „Vršidba I“ i „Vršidba II“ rijetko su izlagani i reproducirani radovi, pa nisu ni mogli pronaći put do stručne i šire javnosti.

Vladimir Becić jedan je od predstavnika modernističke ideje ‘čistog slikarstva’. Rođen je u Slavonskom Brodu 1886., a u Münchenu 1906. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti; 1909, odlazi u Pariz, no nakon nastupa na pariškom Jesenskom salonu vraća se u Hrvatsku i odlazi u Osijek. Sudjeluje u I. svjetskom ratu kao službeni ratni slikar srpske vojske, a nakon rata nastanjuje se u Blažuju kraj Sarajeva. Upravo iz tog perioda rada i života proizlazi Becićev interes za scene koje prikazuju seosku svakodnevicu. U svojoj osnovi, obje „Vršidbe“ pripadaju žanru pastorale. Bilo da je riječ o književnosti ili likovnoj umjetnosti, pastoralni je prizor tradicionalno prikazivao ljude u interakciji s prirodom, pri čemu je njihov odnos predstavljen kao harmoničan. Primjena je pastorale u modernoj umjetnosti, a osobito u hrvatskoj umjetnosti u periodu između dva svjetska rata određena regionalizmom i ruralizmom, fenomenima koji su jedno zemljopisno područje pretpostavljali drugom, a život na selu životu u gradu. Imajući u vidu Becićev period života u selu Blažuj, te njegovu, najkasnije od I. svjetskog rata snažno iskazanu naklonost ideologiji narodne, južnoslavenske kulture, možemo ustvrditi da su svi elementi ove pastoralne varijante prisutni na akvarelima. Becić, međutim, ne bi bio moderan slikar kada prizor ne bi nekako modernizirao. Oba akvarela tako pored seljaka prikazuju i vršalicu ili stroj koji odvaja sjeme od stabljike žita.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Meštrović, Portret gdje P. (Ada Pavičić), 1935.

Ivan Meštrović
(1883. – 1962.)
Portret gdje P. (Ada Pavičić), 1935.
lijevanje, bronca
57 x 31 x 30 cm
MG-800
Najistaknutiji je hrvatski kipar prve polovice 20. stoljeća, koji je za svoga života postigao svjetsku slavu i priznanja. Kiparstvo je studirao na bečkoj Akademiji od 1901. do 1905. godine gdje je na njegovo formiranje utjecalo sveukupno ozračje bečke secesije, u kojoj je Meštrović bio vodeći kipar. Umjetničkim, profesionalnim i javnim radom upečatljivo je utjecao na suvremenike i mlađe kipare kao i na uspostavljanje hrvatske umjetnosti modernog doba.
Nakon reprezentativnog nacionalnog ciklusa, Meštrović je sve više zaokupljen religioznom i intimističkom tematikom među kojima se ističu ženski likovi i portreti u elegantnoj secesijskoj gesti, kao što je portret njegove tadašnje supruge Ruže Meštrović iz 1915. godine, remek–djelo njegove portretistike. U sličnoj maniri radi portretna poprsja mladih žena sestara de Spalatin, Carmen (1914.) i Ade (1915.). Adu oblikuje u bronci i nakon dva desetljeća, a nekadašnjoj melodioznoj gesti i secesijskoj stilizaciji sad je suprotstavljen realistički portret žene, usko rezanog slobodno modeliranog poprsja i dinamične valovite kose. Fizionomija Ade Pavičić je prepoznatljiva. Fina, meka modelacija lica je s naglašenim detaljima sjetnog i ujedno čvrstog izraza lica s pognutim pogledom, istaknutim nosom, punijom okruglom bradom i visokim čelom. Začešljana kosa modelirana je u grublje pramenove složene na zatiljku u nisku voluminoznu punđu.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frano Šimunović, Procesija, 1935.

Frano Šimunović
Procesija, 1935.
akvarel
22,5 x 15 cm
MG-2484

Ovaj mali akvarel, stoji na samom početku Šimunovićevog umjetničkog rada. Šimunović je rođen 1908. u Dalmatinskoj Zagori, a slikarstvo će diplomirati 1935. Prije diplome, kao stipendist, odlazi u Španjolsku; posjećuje muzeje, kopira Goyu i Velasqueza i svjedoči početku španjolskog građanskog rata. Prije nego što se poslije II. svjetskog rata potpuno ne posveti jednom motivu (dalmatinski krš) i jednom slikarskom problemu (pejzaž), Šimunović je, kažu likovni kritičari, lutao, tražeći vlastiti izraz. I doista, u prvih deset godina rada, na Šimunovićevim slikama možemo pratiti utjecaj Goyinog slikarstva, osobito u crtežima nastalima za vrijeme boravka u Španjolskoj, utjecaj grupe Zemlja, ali i odjeke ekspresionizma.
Šimunović će žene obučene u narodnu nošnju – likovnim žargonom govoreći, žene omotane tkaninom što figuri pridaje oblikovne i apstraktne vrijednosti - predstavljati sve do 50-ih godina 20. stoljeća. Tijekom II. svjetskog rata, taj će mu motiv poslužiti da prikaže ratne užase, referirajući se osobito na stradanja civilnog stanovništva. Bilo kako bilo, Šimunović je na samom početku umjetničke karijere, unatoč kritičkim prosudbama o navodnom lutanju, očito znao kamo ide, premda možda nesvjesno. Petnaest godina kasnije, naime, apstrahiranim će pejzažima dalmatinskog krša pokušati prikazati ono što je prikazivao ženama u narodnoj nošnji - život dalmatinskog zaleđa.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ignjat Job, Vino (Turnjanje vina), 1935.

Ignjat Job
Vino (Turnjanje vina), 1935.
ulje na platnu, 100 x 120 cm
MG-7080

Slika Vino (Turnjanje vina) među posljednjim je velikim Jobovim djelima. Iscrpljen teškom bolešću u proljeće 1935. godine Ignjat Job iz sjećanja priziva scenu vinske svečanosti te u njoj sažima energični, uskovitlani duh Mediterana. Vrtlogom boja snažne simbolike i energičnim potezima ostvaruje potpuno slobodnu kompoziciju neponovljive emocionalne žestine. Job je o slici Vino zapisao „Velika je, uspjela. Napast će me, jer je mahnita i sva crvena.“.

Budući da je unatoč odličnim ocjenama zbog neopravdanih izostanaka izbačen sa zagrebačke Više škole za umjetnost i umjetni obrt talentirani Dubrovčanin Ignjat Job 1920. odlazi u Rim, Napulj i na Capri. Kasnije živi i radi u Zagrebu, Beogradu i u Kulini (nedaleko Aleksinca), ali istinsku slikarsku snagu iskazuje tek po povratku u dalmatinski zavičaj. Sudbinski vezan za Mediteran Job je najveći dio opusa ostvario tek nakon povratka obitelji na more, u Vodice 1927. te osobito u Supetar 1928. Od tuberkuloze boluje od 1925., a umire 1936. Iako fizički, duševno i emocionalno potpuno iscrpljen, u zadnjih je sedam godina života naslikao više od dvije stotine veduta, aktova, portreta i mediteranskih žanr-scena snažnog kolorita i naglašene slobodne ekspresije. Ignjat Job je za života je samo dva puta samostalno izlagao (Split, 1929. i 1931.) te je bio predstavljen na dvadesetak skupnih izložbi.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Hegedušić – Žitna pijaca u Mitrovici, Kompozicija, 1935.

 

Željko Hegedušić
(1906.-2004.)
Žitna pijaca u Mitrovici, 1935.
ulje na platnu
61,5 x 47 cm
revers: Kompozicija, oko 1935.
61,5 × 46,5 cm
MG--1532

Žitna pijaci u Mitrovici već 1935. ukazuje na izdvojenu poziciju Željka Hegedušića unutar konteksta hrvatskog međuratnog slikarstva. Iako je kao gost od 1932. redovito izlagao sa Zemljom, koju je inicirao njegov stariji brat Krsto, Željko Hegedušić nije dijelio zemljašku temeljnu predanost deskripciji, niti težnju za društvenom kritikom. Uz široko shvaćene osnovne oblikovne i ideološke odrednice Udruženja, Željko Hegedušić teži nadrealističkom izrazu inspiriranom ukupnom europskom modernističkom baštinom. Tipičan ostaje tek pučki sajmišni motiv iz Mitrovice kojeg Željko Hegedušić, umjesto zemljaškim pojednostavljenim plošnim formama lokalne boje, predstavlja kompleksnom mrežom pastoznih poteza. Scenu titravog sajmišta zatvara arhitektura koja zjapi prazninom. U Žitnoj pijaci tek navješten nadrealistički inventar u potpunosti preuzima Kompoziciju na poleđini, s imaginarnom konstrukcijom dijelova tijela i strojeva, arhitekture, glazbenih instrumenata i simbola.
Željko Hegedušić se nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti usavršavao u Parizu u dodiru s purizmom i metafizičko-nadrealističkim slikarstvom. Od 1950-ih se bavi grafikom i često kombinira slikarske tehnike. Imaginacija mu je sve slobodnija s nadrealističkim, ludičkim motivima i u širokom rasponu doživljaja od tragičnoga do lirskoga. Predavao je u gimnazijama u Zagrebu i Srijemskoj Mitrovici te na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Bavio se i zidnim slikarstvom, kopiranjem fresaka, primijenjenom grafikom, dizajnom i ilustriranjem knjiga.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marijan Detoni, Prehrana, 1935.

Marijan Detoni
(1905. -1981.)
Prehrana, 1935.
ulje na drvu
100 x 83 cm
MG-1490

Djelo Prehrana Marijana Detonija iz 1935. sublimira ikonografske premise koje je tijekom svojeg djelovanja zastupala grupa Zemlja. Detoni prikazuje stvarnost siromaštva i gladi, nesigurnosti i nevolja. Iako su socijalne teme modus operandi članova grupe Zemlja, Detoni odlazi korak dalje te kao glavne aktere predstavlja mlade ljude koji su prepušteni sebi samima. Motiv zida od cigle kao tipični zemljaški zaštitni znak, dodatno naglašava dojam otuđenja u prikazu zgusnutih ljudskih likova dok čekaju utjehu u vidu karitativnog toplog obroka.

Marijan Detoni je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao 1928. u klasi Ljube Babića. U izvedbi ranijih slika Detoni naglašava volumene po Cézannovoj koncepciji izvedbe kompozicije. Nakon 1926. u njegovom radu prevladavaju prikazi života provincije u koje unosi elemente humora i groteske. Na stipendiji u Parizu 1934. crta burne prizore s pariških ulica i scene iz života nezaposlenih radnika. Član je udruženja Zemlje 1932.–34., pa se u skladu s estetskim programom grupe izražava jednostavnim crtežom, lokalnom bojom i osnovnom modelacijom. U predratnom razdoblju slika snažnom paletom boja, a kao prethodnik apstraktnih tendencija u hrvatskom slikarstvu 1938.  izvodi dvije gotovo apstraktne kompozicije pod tautološkim nazivom Fantazija oronulog zida. U Parizu se 1939. nadahnjuje modernitetom École de Paris, te se vraća temama socijalne tematike ali ovoga puta prožete euforičnim doživljajima svjetla i boje. U Drugom svjetskom ratu priključuje se antifašističkoj borbi, a u poratnim godinama dirigirane estetike socijalističkog realizma bavi se partizanskim ratnim temama. Kasnije slika inspirativne, fantastične i fantazmagorične kompozicije te punu apstrakciju.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frane Cota, Melankolija, 1935.

Frane Cota
1898. – 1951.
Melankolija, 1935.
bronca
MG-7181

Kipar i arhitekt, završio je Akademiju u Beču (1924.) i studij arhitekture u Zagrebu (1929.). Kraće je vrijeme boravio u Pragu, Parizu i u Italiji. Radio je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu kao predavač arhitektonskog crtanja (1934. – 1950.) te kao profesor crtanja na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (od 1941.).
Cota je bio izuzetna pojava u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Mada se smatrao prvenstveno kiparom, podjednako je bio uspješan arhitekt s funkcionalističkim shvaćanjima prostora i skulptorskim osjećajem volumena. Kao kipar u početku djeluje pod utjecajem bečke secesije i Meštrovića, ali se ubrzo preobražava u modernista priklonjena realizmu. Od kiparskih djela ističu se portreti, aktovi, figure i reljefi. Oblikovao je medalje i plakete kao što je plaketa Kralj Tomislav iz 1925. godine.
Sjedeći ženski akt Melankolija izveden je u duhu mediteranskog neoklasicizma  i sinteza je kasne secesije i novog realizama koje, uz prilagodbe vlastitoj umjetničkoj poetici, Cota prihvaća kao i drugi kipari Proljetnog salona.  

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content