Vanja Radauš, Muški torzo, 1934.

Vanja Radauš
Muški torzo, 1934.
bronca / lijevanje
84 x 29 x 21,5 cm
MG-1376

Hrvatski akademik Vanja Radauš (1906.–1975.) školovan je u Zagrebu i Parizu te je tijekom razdoblja od 1932. do 1934. godine bio član društveno angažirane grupe Zemlja, koja je djelovala od 1929. do 1935. godine kada je rad udruženja zakonski zabranjen. Bavio se pedagoškim radom na Državnoj obrtnoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vanja Radauš bio je osebujna umjetnička ličnost. Njegova specifična skulptura obilježena je izrazitom ekspresivnošću i nadrealističkim obilježjima bizarnog svijeta motiva iz mašte.
Radaušev Muški torzo iz 1934. godine nastao je kao pandan Ženskom torzu iz iste godine, oba u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o ekspresivnim aktovima, dramatičnog naboja naglašenog bolno izvijenom pozom i grčem tijela. Bizarnost i nadrealnost dojma potencirana je hotimično krnjim prikazom ljudske figure (obezglavljenost i izostanak ruku muškog lika te istovjetan rez ispod ramena u žene, neprirodno tordirane tjelesne osi te unazad i u stranu zabačene glave).

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Hegedušić, Motiv iz Sremske Mitrovice, 1934.

Željko Hegedušić
Motiv iz Sremske Mitrovice, 1934.
tempera, staklo
36 x 52 cm
MG-2039

Motiv iz Sremske Mitrovice Željko Hegedušić realizira za vrijeme rada u tamošnjoj gimnaziji. Iako je kao gost od 1932. redovito izlagao sa Grupom Zemlja, koju je inicirao njegov stariji brat Krsto, Željko nije dijelio zemljašku predanost realističnoj deskripciji. U fokusu kompozicije nalazi se grupa zatvorenika koja prolazi kroz grad u pratnji čuvara. Motiv „povorke zatvorenika“ proizlazi iz zanimanja „zemljaša“ za ljude i prizore koji se nalaze na marginama društva, a koje umjetnik iz tog razloga slika pojednostavljenim plošnim formama boje. Scena je smještena u ambijent gradske periferije koja se naglašenim crtežom i plošnom izvedbom doima poput kazališne scenografije, čime Hegedušić ističe prazninu, odnosno „metafizičku pustoš“ (cit. Bužančić) prvog plana kompozicije.
Hegedušić se nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti usavršavao u Parizu u dodiru s purizmom i metafizičko-nadrealističkim slikarstvom. Od 1950-ih bavi se grafikom te često kombinira slikarske tehnike kao i nadrealističke, ludičke motive u širokom rasponu doživljaja od tragičnoga do lirskoga. Uz široko shvaćene osnovne oblikovne i ideološke odrednice udruženja Zemlja, Željko Hegedušić teži nadrealističkom izrazu inspiriranom ukupnom europskom modernističkom baštinom. Predavao je u gimnazijama u Zagrebu i Srijemskoj Mitrovici te na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Bavio se zidnim slikarstvom, fresakama, primijenjenom grafikom, dizajnom i ilustriranjem knjiga.

Tekst: Zlatko Tot, kustos pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Edo Kovačević, Kožarska ulica, 1934.

Edo Kovačević
Kožarska ulica, 1934.
ulje, tempera, platno
53,8 x 42,7 cm
MG-1564

Gradska predgrađa i sirotinjske četvrti Zagreba glavni su motiv na djelima nekadašnjeg člana grupe Zemlja, Ede Kovačevića. Najčešće su to pusti prostori, scenografije bez ljudi uprizorene, metaforički, u renesansnu ideju „idealnog grada“ (cit. Ivančević). Interes za socijalno zapostavljen svijet očituje se u scenama grada bez monumentalnih historicističkih palača i raskošnih vila. Čak i kada slika ulicu u centru grada (Kožarska), okreće leđa reprezentativnim pročeljima i stavlja u prvi plan stražnje fasade,“naličja“ koja nisu za svačiji ukus. Kovačević oblikovanju scene pristupa planimetrijski, boja postaje važan element u strukturiranju slike dok prednost nad volumenom oblika preuzima poetika plohe.
Nakon završene Umjetničke akademije u Zagrebu, u klasi prof. Vladimira Becića, Edo Kovačević (1906.-1993.) po prvi puta izlaže, kao njezin član, s grupom Zemlja 1932. s kojom nastavlja izlagati sve do 1935., odnosno do njezine policijske zabrane. Neposredno prije 2.svj. rata putuje na studijska putovanja u Njemačku, Francusku, Italiju, Nizozemsku, Mađarsku itd. Kao suradnik Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu realizirao je likovni postav mnogih izložbi. Zaslužan je i za uređenje brojnih muzejskih postava; Etnografski muzej u Zagrebu, Muzej Brodskog Posavlja, Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici, Atelje Meštrović i dr. Za svoj rad nagrađen je 1965. Nagradom grada Zagreba, a 1982. Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Godine 1986. izabran je redovnog člana JAZU.

Tekst: Zlatko Tot, kustos pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Antun Motika, Muslimanka, 1934.

Antun Motika
Muslimanka, 1934.
ulje, platno
96 x 70 cm
MG-2038

Slika Muslimanka iz 1934. prezentira Motikinu poetiku strastvenog subjektivizma. Iskustva francuskog postimpresionizma razvijao je uz sve slobodniju primjenu uobičajenih umjetničkih materijala i postupaka. Trenutak lirske ljepote Motika prati arabeskom harmoniziranih tonova. U viziji svijeta bez težine u kojem se figurativno ostvaruje tek treptajem boje Motikina se suptilna poetika razvija prema apstrakciji.

Antun Motika započet studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu zamjenjuje slikarstvom i diplomira 1926. Nastavlja se usavršavati kod Ljube Babića. Objavljuje karikature u listu Koprive (s pseudonimom Lopata) i često eksperimentira likovnim tehnikama. Od 1929. do 1940. predaje crtanje u mostarskoj gimnaziji. Uz studijske boravke u Parizu 1930. i 1935. u Motikinom se mostarskom opusu sve jače apstrahira pojavnost. Od povratka u Zagreb 1941. dvadeset godina na Školi primijenjene umjetnosti predaje kolegije tekstila, fotografije i keramike te sustavno eksperimentira kolažem, dekalkomanijama, „dimnicama“, fotografikama i organskim materijalima. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1942. i 1952. Ciklusom crteža Arhajski nadrealizam izloženim u Zagrebu 1952. potpuno izlazi iz svih ideoloških dogmi i socrealističkih opterećenja suvremenog mu likovnog, ali i društvenog trenutka. U težnji oslobođenja od svega izvanumjetničkog, crtež kao umjetničko polazište prožima sve faze Motikina stvaralaštva. Od 1953. je u Rogaškoj Slatini i na Muranu izradio velik broj staklenih skulptura s kolorističkim intervencijama. Oblikovao je i keramiku i sitnu plastiku (medalje i plakete) u željezu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Generalić, Pogreb Štefa Halačeka, 1934.

Ivan Generalić
Pogreb Štefa Halačeka, 1934.
ulje, platno
50 x 47 cm
MG-2120

Hlebinski autodidakt Ivan Generalić u slici Sprevod Štefa Halačeka iz 1934. jasnim crtežom, plošnom kompozicijom i naglašenim simboličnim lokalnim bojama bilježi pomirenost svojih suseljana sa svakom sudbinom, pa i sa smrtnom. Proporcije tipiziranih likova simbolično su deformirane do groteske, a lokalitet specificira tradicionalna obredna povorka i karakteristični ambijent – podravske kuće i koraljne krošnje vrbi u pustoj ravnici pod debelim snijegom. Generalić viđeno i doživljeno isprepliće sa snovima i sjećanjima, ne slikajući stvarnost nego iz stvarnosti proizašle emocije. Siromah Štef Halaček često je obilazio Generalića. Na Štefekove brojne zamjerke Generalićevu umijeću, slikar je odgovorio naslikavši mu živomu sprovod.

Sprevod Štefa Halačeka je na povijesnoj i kritičkoj izložbi 50 Ans d'Art Moderne u Bruxellesu 1958. bio izložen uz Braquea, Chagalla, Picassa, Matissea, Kleea i Kandinskog, a međunarodna je kritika isticala Generalićev autentičan doprinos suvremenom svjetskom slikarstvu.

Fascinantni urođeni talent Ivana Generalića je u Hlebinama 1930. prepoznao i počeo poticati Krsto Hegedušić. Generalić izlaže kao gost na izložbi Udruženja Zemlja od 1931. Život na selu u početku kritički oslikava akvarelom, a kasnije često uljem i temperom na staklu. Nakon Drugoga svjetskog rata središnja je osoba tzv. Hlebinske seljačke slikarske škole, a seoski su prizori bliži lirskoj idealizaciji, metaforičnosti i fantastici. 1970-ih se posvećuje simboličkim i egzistencijalnim temama. Doživio je svjetsku slavu i sedamdesetak je puta samostalno izlagao u zemlji i inozemstvu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sonja Kovačić-Tajčević, Studija ženskog akta, 1934.

Sonja Kovačić-Tajčević
(1894. – 1968.)
Studija ženskog akta, 1934.
ugljen/papir
560 x 440 mm
MG-3219

Uz Slavu Raškaj i Nastu Rojc, Sonja Kovačić-Tajčević predstavlja jednu od prvih akademskih umjetnica u Hrvatskoj koje su u patrijarhalnu umjetničku kulturu unosile određeni rukopis, svojstven svakoj kreativnoj osobi, ali i određeno iskustvo koje možemo nazvati ženskim. Glavnina se njezinog umjetničkog djelovanja veže za međuratna umjetnička gibanja (postkubizam), pa je zbog toga prizore na njezinim slikama teško razlikovati od prizora koje slikaju njezini muški kolege. Niz crteža koji se nalaze u fundusu Moderne galerije pružaju mogućnost za drugačiju interpretaciju. Studija ženskog akta samo je još jedna crtačka vježba, još jedan prikaz golog ženskog tijela, omiljenog motiva muških umjetnika. No ipak, čini se da nešto odskače od sličnih prizora koje crtaju muškarci. Dojam je teško opisati, jer je tema rada generička, a povijesni kontekst u kojem nastaje crtež čvrsto kodificiran. Krije li se ženski pogled u načinu na koji je model naslonjen, u jakoj sjeni koja pada na desno rame i desnu stranu lica, u odnosima svjetla i sjene na grudima i abdomenu ili u svemu tome skupa ili negdje drugdje? Teško je reći, ali interpretaciju ženskog stvaralaštva od nekuda treba početi graditi.

Sonja Kovačić- Tajčević (1894 –1968) je studirala slikarstvo u Zagrebu, Grazu i Beču. Završila je zagrebačku likovnu akademiju 1917. godine, a 1926. je boravila na studijskom usavršavanju u Parizu kod slikara Andrea Lhotea. Drugi puta boravi u Parizu u periodu od 1928. do 1934., smatrajući to svojim umjetnički najproduktivnijim vremenom.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content