Oznaka: 1933.

Marta Ehrlich, Muški akt, 1933., Ženski akt, 1933.

Marta Ehrlich

Muški akt, 1933.
crvena kreda na papiru
MG-4720

Ženski akt, 1933.
crvena kreda na papiru
MG-4721

Prije nego što je fotografija postala široko dostupna, crtež je umjetnicima često služio kao pomoćno sredstvo u izvedbi složenih slikarskih ili kiparskih kompozicija. Crtež je svoj status dobio u kontekstu renesansne kulture i tako je bilo sve do pojave umjetničkog modernizma. Svaki je umjetnički studij – slikarski, kiparski ili arhitektonski –  počinjao s crtanjem. Crtanje je služilo, kako se to kolokvijalno zna reći „vježbanju ruke“, no njegova stvarna funkcija bila je vezana za usvajanje umjetničkih pravila. Osim „vježbanja ruke“, crtež je bio popraćen još jednim oblikom figurativnog govora: „crtanje je gledanje“. Vjerovalo se da postoji posebna veza između ruke i oka i da onaj tko „ne zna gledati“, ne zna ni crtati. Dakako, gledalo se i vidjelo samo ono što se znalo, odnosno ono što su propisivala pravila. Mogli bi stoga crtež do pojave modernizma opisati sintagmom: „Prvo gledam, pa crtam.“, dok bi sve ono što se promijenilo u modernizmu mogli predstaviti sintagmom: „Prvo mislim, pa crtam“.

U vrijeme u kojem se Marta Ehrlich pojavljuje na umjetničkoj sceni,  a to je razdoblje između dva svjetska rata, oba su odnosa prema crtežu aktualna. Prvi dominira na umjetničkim školama, drugi u razvijenim umjetničkim sredinama. Boravak u takvoj jednoj sredini (Pariz) neće promijeniti način na koji Marta Ehrlich crta golo ljudsko tijelo; promjena će se dogoditi na području drugih žanrova kao što su mrtva priroda, veduta i autoportret. Ovi aktovi, nastali za vrijeme studija u Zagrebu 1933., i dalje prikazuju ono što pravila nalažu da se gleda: prije svega, volumen tijela i njegovu masu pri kretanju ili u mirovanju. Unatoč tome, možda u ovim crtežima postoji neki trag „ženskog pogleda“, jednog specifičnog iskustva, jer ako je crtanje gledanje, onda je crtež nemoguće odvojiti od rodnog identiteta umjetnice ili umjetnika.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frano Kršinić, Plesačica, 1933.

Frano Kršinić
(1897. – 1982.)
Plesačica, 1933.
bronca
165,5 x 30 x 81 cm
MG-2200

Akademik i akademski kipar, praški student, zagrebački profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i rektor, lirskom dušom bio je uronjen u rodno mediteransko okruženje, a s umjetničkim i pedagoškim radom ostvarenim u Zagrebu. Svoju suptilnu, diskretnu i profinjenu oblikovnu formu zapečatio je umjetničkim djelovanjem više od pola stoljeća u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Kršinić je na moderan način obnovio staru mediteransku kiparsku tradiciju, sjedinjujući visoku zanatsku kulturu oblikovanja s neposrednim shvaćanjem suštine stvari u kojemu dominira lirska osjetilnost, lakoća diskretnih pokreta i blagost ozračja. Opus mu je konsolidirana cjelina zaokruženih sintetskih oblika i visokih artističkih ostvarenja u punoj kiparskoj čistoći modelacije.
Majstor polaganoga senzibiliteta, perfekcionist i virtuoz, likovni je izričaj obogaćivao i usavršavao u svojemu najplodonosnijem razdoblju tijekom tridesetih godina, iz kojeg je graciozno pokrenuta Plesačica mekane izvedbe. Uspravljeni ženski akt vitkog tijela u stavu prema naprijed i glave spuštena pogleda u poluprofilu desno između uzdignutih savijenih ruku u raskoraku je, s desnom nogom na prstima i postavljena je na plitko izduženo postolje. Poetika mladoga ženskog tijela oblikovana je u besprijekornoj sintezi plastičnosti. Ljepota akta zrači spokojem i harmonijom, ritmičnošću i skladom prikaza.
Razrađujući motive žena Kršinić je dosegnuo metafizička načela bivstvovanja u kojemu se razrješava prastara antiteza tijela i duha. Njegovi poetski ženski aktovi najbolja su djela te vrste u našoj umjetnosti po svojoj čistoj ljepoti oblika i površine u kojima je ženstvenost uzdignuta do razine simbola.

Tekst: Tatjana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Milivoj Uzelac, Platane, 1933.

Milivoj Uzelac
Platane, 1933.
ulje na platnu
117 x 89,5 cm
MG-1018

Snažna ekspresija i sugestivni koloristički kontrasti ubrajaju 'Platane' u vrhunska djela iz Uzelčeve najplodnije faze. Tijekom 1930-ih Milivoj Uzelac kao već renomirani umjetnik u Parizu i Cotignacu s izuzetnom kreativnom lakoćom slika brojne bravurozne prizore iz suvremenog života, često interpretirajući isti motiv u više varijanti. Spominjući se Matissa i Deraina Uzelac ostvaruje dojmljv niz gradskih prizora, ali i portreta i aktova u interijeru pri čemu na jedinstven način kombinira mimetičke dijelove slike s partijama u kojima se približava apstrakciji.
Milivoj Uzelac (Mostar, 1897 – Cotignac, 1977) je školovan u Banjoj Luci, Zagrebu i Pragu. Iako je 1923. godine odselio u Francusku nastavio je redovito izlagati u domovini te je iskustvima cézanneizma, ekspresionizma i naposljetku Lhoteova akademskog kubizma snažno utjecao na novu generaciju naših slikara između dva rata. Sudbine Milivoja Uzelca i Vilka Gecana intenzivno su se ispreplitale od rane mladosti te je za stvaralaštvo obojice podjednako bila važna komplementarnost Uzelčeve kreativne naglosti i Gecanove stvaralačke discipline.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Petar Dobrović, Kupari, 1933.

Petar Dobrović
Kupari, 1933.
ulje na platnu
55 x 73 cm
MG-1480

Slika Kupari iz 1933. paradigma je zrele stvaralačke moći, ali i apsolutne radosti života Petra Dobrovića. Hedonistička Dobrovićeva vizija mediteranskoga krajolika ostvarena je kolorističkim masama u ekstazi boje i vedrine.
Petar Dobrović je rođen u Pečuhu, a slikarstvo je diplomirao 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Nakon impresionističkih početaka, a osobito slijedom usavršavanja u Parizu 1912-14., prihvaća modernije koncepcije kubizma, cezanneizma i ekspresionizma. U Mađarskoj sudjeluje u avangardim pokretnima, a zbog političkog djelovanja u Pečuhu je 1921. bio i uhićen. Odlazi u Beograd, predaje na Umjetničkoj školi i redovito izlaže. Već se oko 1925. u prvim Dobrovićevim slikama s Hvara ističe veoma razvedeni kolorizam. Po povratku s drugog putovanja u Pariz te na Azurnu obalu s Milanom Konjovićem 1926-27., Dobrović se vraća dalmatinskim pejzažima i sve široj ekspanziji kolorizma. U Beogradu sudjeluje i u osnivanju grupe Oblik koja se od 1926. do 1939. zalaže za autonomiju umjetničke estetike i modernizam. U Krležinu časopisu Danas 1934. objavljuje crteže, vinjete i likovne kritike. Predan lijevim idejama građanske inteligencije, Miroslava Krležu i danasovce portretira okupljene u svom ateljeu i na svom najvećem platnu U redakciji časopisa „Danas“. Kao jedan od osnivača (1937.) predaje na Državnoj umetničkoj akademiji u Beogradu. U Dobrovićevoj je klasi 1940-41. studirao je i Edo Murtić.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content