Oznaka: 1932.

Ivo Režek, Zagorska krčma, 1932.

Ivo Režek
(1898. – 1979.)
Zagorska krčma, 1932.
ulje na platnu
59,5 x 80 cm
MG-1147

Ivo Režek u antologijskoj slici Zagorska krčma iz 1932. godine, figurativnim prikazom žene u krčmi prikazuje realitet zavičajnog zagorskoga života. Prizor žene usnule za gostioničkim stolom svijetlim se akcentima ističe pred tamnom pozadinom, a naznake ambijenta, odjeće i popratnih predmeta referiraju se na zagorsku svakodnevicu. Ekspresivnost i čistoća koncepcije ubrajaju čitavu seriju Režekovih intimističkih radova iz 1930-ih među ponajbolja djela našeg figurativnog slikarstva između dva svjetska rata.
Režek iz rodnog Varaždina 1915. godine dolazi u Zagreb na Višu školu za umjetnosti i umjetni obrt. Školovanje prekinuto zbog mobilizacije 1916. godine nakon rata nastavlja Pragu gdje 1918. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti i u klasi Vlahe Bukovca ubrzo postaje jedan od najboljih studenata. Nakon prve samostalne izložbe održane u Varaždinu 1923., kao već formirani slikar 1924. odlazi u Pariz gdje specijalizira fresko-tehnike kod Lenoira na Sorbonni. U Zagreb se vraća 1931. Kao likovni urednik časopisa Koprive od 1934. do 1938. godine vlastitim je karikaturama često kritizirao fašizam i aktualnu društveno-političku situaciju. Od 1947. do umirovljenja 1968. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Često je slikao religiozne teme te crkvene freske poput onih na Trsatu i Mihaljevcima kod Požege. Ivo Režek umro je 1979. godine u Zagrebu.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić, © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Vilko Gecan, Kuća u New Yorku, 1932.

Vilko Gecan
Kuća u New Yorku, 1932.
akvarel
51,5 x 40 cm
MG-1077

Uz Milivoja Uzelca, Vilko Gecan predstavlja svojevrsni 'drugi val' slikarskog modernizma u Hrvatskoj, koji se vremenski poklapa s trajanjem I. svjetskog rata, odnosno s periodom između dva svjetska rata. Tome je tako zbog iznimne slikarske kvalitete, ali i zbog činjenice da prvaci slikarskog modernizma u Hrvatskoj, Josip Račić i Miroslav Kraljević umiru mladi, nenavršivši ni trideset godina. Daljnje produbljivanje estetike modernog slikarstva, u radovima Gecana i Uzelca najvidljivije je kroz utjecaj ekspresionizma, a kasnije djelomice i kroz sve veću prisutnost reklamne ikonografije u njihovim radovima. Sva četvorica slikara prošla su gotovo isti početni put: iz Zagreba u München na akademiju ili u neku slikarsku školu, a potom u Pariz.
„Kuća u New Yorku“ pripada Gecanovoj američkoj epizodi kada od 1928. do 1932. boravi u Chicagu i New Yorku, nadajući se uspjehu na novom, krizom još nepogođenom, tržištu. Ona odskače od uobičajenog prikazivanja metropole. Ne snašavši se potpuno u američkoj sredini, Gecan ne prikazuje New York kao grad oblakodera, nego kao grad građevina koje su u tradicionalnoj proporciji s čovjekom. Često odlazi na obalu rijeke Hudson gdje slika neurbanizirana ili industrijska područja, drveće, jednokatnice, sve ono što ga na neki način podsjeća na predgrađe Pariza ili Zagreba. Ukoliko ne slika u pejzažu, ostaje kod kuće i slika mrtve prirode i portrete. „Kuća u New Yorku“ deskriptivan je akvarel. On bez stilizacije prikazuje jedan tip njujorške građevine; oblici su jasno omeđeni, plohe su ispunjenje bojama koje odgovaraju stvarnom prizoru. Gecan nije nikada službeno pripadao Novoj objektivnosti, europskom umjetničkom pokretu iz razdoblja između dva svjetska rata, koji je inzistirao na realizmu i društvenom angažmanu umjetnosti, ali u američkoj fazi rada nikada mu nije bio bliže.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Jerolim Miše, Djevojčica, 1932.

 

Jerolim Miše
Djevojčica, 1932.
ulje na platnu; 60 x 46 cm
Nacionalni muzej moderne umjetnosti
MG-1163

Portretno slikarstvo Jerolima Miše iz 1930-ih ispunjavalo je sva očekivanja suvremene građanske publike i kritike. U okviru društveno-politički aktualne teme Miše bira likove s dna društvene ljestvice, ali ih zapravo slika tek kao klišeje jada i bijede. Siromašna djeca, žene i starci sa spuštenim i zatamnjenim pogledima u Mišeovim interpretacijama gube osobnost i zapravo su tek simboli onih 'drugih', unesrećenih, nemoćnih i neobrazovanih.

Jerolim Miše je zbog oštre kritike slikarstva svoga profesora Mencija Clementa Crnčića 1911. bio izbačen s  Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu pa kasnije studira u Rimu i Firenci. Posredstvom Ivana Meštrovića rano je Mišino slikasrstvo blisko secesionističkom linearnom stilu. Potkraj dvadesetih, pod utjecajem francuskoga slikarstva i suvremenog njemačkog ekspresionizma. Miše slika naglašeno geometrizirane oblike u duhu nove modernosti i magičnog ekspresionizma. U Grupi trojice sudjeluje u formulaciji „našeg izraza“, a nakon intenzivna kolorizma i oslobođene geste iz tridesetih, kasnije slika uglavnom intimističke mrtve prirode i krajolike u prigušenim tonalitetima. U posljednjim desetljećima života slika realistično. Miše je predavao na likovnim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Pisao je likovne kritike i teorijske rasprave, pjesme i pripovijetke, a bavio se i grafičkim dizajnom. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić Ribar, 1932.

Vladimir Becić
Ribar, 1932.
ulje, platno
142 x 89 cm
cjelina s okvirom: 158 x 104 cm
MG-857

Vladimir Becić je slikar koji uz M. Kraljevića i J. Račića pripada prvoj generaciji umjetnika koji su na početku 20. stoljeća ispred tadašnjeg hrvatskog slikarstva postavili prefiks moderno. Rođen u Slavonskom Brodu 1886., Becić započinje svoje likovno školovanje u privatnoj školi M.C. Crnčića i B. Č. Sesije u Zagrebu. U München odlazi 1905. gdje upoznaje spomenute kolege, te iz njihova druženja kasnije će se formirati tzv. münchenski krug (po nekim izvorima tom krugu pripadao je i O.Herman) i postati okosnicom modernog pokreta u hrvatskom slikarstvu. Godine 1909. Becić odlazi u Pariz i upisuje se na Académie de la Grande Chaumière gdje je nastavio svoje likovno obrazovanje. Od 1916. do 1918. radi za pariški L´Illustration kao ratni slikar i izvjestitelj s bojišnica Prvog svjetskog rata. U Zagreb se vraća 1924. i zapošljava se kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Tematski gledajući, portreti nisu nepoznanica u slikarevu opusu već predstavljaju kontinuitet koji Becić razvija paralelno uz ostale teme (pejzaži, akt). Ali u ovom slučaju, slika Ribar predstavlja skupinu figuralnih motiva kojima Becić uvodi svjetliju paletu boja čime postiže izraženije kolorističke kontraste. Pri formiranju figuralnih motiva umjetnik se koristi širokim namazima boje čime postiže veću voluminoznosti elemenata. Pozadina scene postaje „neutralna“, odnosno „maglovita“ i poprima ulogu kulise za motiv koji se nalazi u prvome planu scene. Subjekt, u ovome slučaju ribar, prikazan je usred proces pletenja mreže. Iako prikazan usred posla, Becić prikazuje svojeg protagonista u određenom stanju odsutnosti. Ribar je prisutan na slici samo fizički dok je misaono udaljen i udubljen u vlastitu kontemplaciju. Vladimir Becić ostaje profesor na zagrebačkoj Akademiji sve do 1947. Umire 1954. u Zagrebu. Već 1905. izlagao je na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti, a tijekom života u Parizu, Zagrebu, Osijeku te na 21. bijenalu u Veneciji.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalni muzej moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Parać, Dinja, 1932.

Vjekoslav Parać
Dinja, 1932.
ulje, platno
28 x 36,5 cm
MG-1684

Nakon što je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926. (klasa Ljubo Babić), Parać odlazi kao stipendist na usavršavanje u Pariz (1929.-31.) kod poznatog učitelja i kubističkog slikara Andréa Lhotea. Kubističke tendencije imale su minimalan utjecaj na mladog i talentiranog slikara, koji je svoj modus operandi utjelovio u maniri francuskih velikana s kraja 19.st.( Claude Monet, Pierre Renoir). Slika Dinja pripada seriji mrtvih priroda koje je Parać naslikao tijekom 30-ih godina 20. st. (ovoj seriji radova pripada i slika Cipal na tanjuru). Impresionistički i post impresionistički utjecaj vidljiv je u načinu na koji umjetnik tretira samu scenu. Iako statična i uhvaćena u trenutku, scena je vibrantna. Nepravilni potezi kista i korištenje tehnike „obojenih mrlja“ stvara dojam prožimanja dnevne i umjetne svjetlosti (koloristički svjetliji dijelovi slike) . Ujedno se zamućuje granica između prednjeg plana kompozicije (stol) i pozadine (zid prostorije), a realni prikaz sobe prelazi u potpunu impresiju. Sama dinja, kao glavni element kompozicije prikazana je realistično, bez ikakvog stilskog uljepšavanja. Parać se 1935. zaputio u Rim na umjetničku akademiju (Academia di Belle Arti) kako bi naučio temelje fresko slikarstva. Nakon školovanja u Rimu vraća se u rodni kraj gdje izvodi freske u crkvama na Klisu i u Solinu. Život dalmatinskog težaka zamijenjen je monumentalnim i „epskim“ freskama biblijske tematike. Kao profesor radi na zagrebačkoj Akademiji od 1950.-1972. Punopravni član JAZU (danas Hazu) postaje 1973. Uz slikarstvo bavio se grafikom te izradom scenografije. Dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1975.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Parać, Cipal na tanjuru, 1932.

Vjekoslav Parać
Cipal na tanjuru, 1932.
ulje, platno
27.2 x 34.5 cm
MG-1683

Vjekoslav Parać je primjetnim utjecajem impresionističkog i post impresionističkog esteskog koda obilježen kao „učenik francuske škole“ (Ecole de Paris). Slika Cipal na tanjuru predstavlja svojevrsni anakronizam unutar europskog slikarstva 30-ih godina 20. st, ali korespondira sa slikarskim tendencijama unutar hrvatskog kulturnog kruga. Nakon što je završio akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926. (klasa Ljubo Babić), Parać odlazi na usavršavanje u Pariz (1929. - 31.) kod poznatog učitelja i kubističkog slikara Andréa Lhote. Kubističke tendencije imale su minimalan utjecaj na mladog i talentiranog slikara, koji je svoj modus operandi utjelovio u maniri francuskih velikana s kraja 19. st. (Claude Monet, Pierre - Auguste Renoir).

Po povratku u svoju rodni Solin, Parać scene pariškog metropolitanskog života zamjenjuje dalmatinskim pejzažima, mrtvim prirodama i scenama iz ribarskog života. Cipal na tanjuru je izrazito lokalna tema, ali izvedbom ona je odraz francuskog usavršavanja. Riba na tanjuru postavljena je u centru kompozicije i predstavlja jedini fokus slike. Pastozan sloj boje, upotpunjen stupnjevanjem hladnih nijansi u pozadini kompozicije dodatno izdvajaju motiv ribe i tanjura od ostatka kompozicije. Scena je statična, riječ je o mrtvoj prirodi, ali naučene postavke postimpresionizma pridonose vibrantnoj noti cjelokupnog dojma.

1935. Parać se zaputio u Rim na Academia di Belle Arti kako bi naučio temelje fresko slikarstva. Nakon školovanja u Rimu vraća se u rodni kraj gdje izvodi freske u crkvama na Klisu i u Solinu. Život dalmatinskog težaka zamijenio je monumentalnim i „epskim“ freskama biblijske tematike. Kao profesor radi na zagrebačkoj Akademiji od 1950.-1972. Punopravni član JAZU (danas HAZU) postaje 1973. Uz slikarstvo bavio se grafikom te izradom scenografije. Dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1975.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Krsto Hegedušić, Poplava, 1932.

Krsto Hegedušić
Poplava, 1932.
ulje na platnu
106 x 123,5 cm
MG-1530

Slika Poplava iz 1932. sintetizira program Udruženja umjetnika Zemlja kojem je Krsto Hegedušić bio inicijator i tajnik. Potresna scena naturalistički grubo ukazuje na težak život na podravskom selu. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić prikazuje sadržaj u bitnim karakteristikama i što jednostavnije. Prizor je građen plošno, lokalnom simboličkom bojom i jasnim crtežom. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Središnju scenu prate tri samostalna prizora, poput stripa razmještena u dalje planove. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipični su i likovi oguglali na patnju. U potpunosti su tipizirani, a proporcije su im simbolički naglašene do groteske. Zavičajni krajolik identificiran je surovošću prirodne nepogode te prepoznatljivim motivom pejzaža kasne zime u hlebinskom kraju i mutnom rijekom razlivenom po ravnici. Poplava paradigmatski izražava Hegedušićev kritički naboj i razorno djelovanje, a Miroslav Krleža tu sliku ističe kao eksplicitni primjer slikareve individualnosti, talenta i imaginacije.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Maksimilijan Vanka, Pejzaž, 1932.

Maksimilijan Vanka
Pejzaž, 1932.
ulje, drvo
50 x 65 cm
cjelina s okvirom  63 x 78 cm
MG-2747

„Pejzaž“ predstavlja jednu od tri tematske cjeline kojima je Maksimilijan Vanka bio zaokupljen tijekom svoje likovne karijere. Uz portrete i folklornu tematiku slika krajobraze okupane svjetlošću i toplinom ljetnog sunca ističući  regionalne i etnografske specifičnosti. Upotreba toplih, žarkih boja, bez primjesa crne, Vanku povezuje sa slikarstvom Van Goga i tradicijom flamanskog slikarstva. Statične scene netaknute prirode bez prikaza ljudi ili romantičnih ruševina na promatrača djeluju umirujuće, što se posebno odnosi na slike s korčulanskim motivima. Osim flamanskog utjecaja, treba napomenuti i utjecaj hrvatskih plenerista s početka 20.st. poput Mate Celestina Medovića, njegove palete boja i beskrajnih pejzaža.

Maksimilijan Vanka (1889.-1963.) odgajan je u Hrvatskom Zagorju sve do svoje osme godine kada se seli u Zagreb. U Zagrebu završava osnovnu školu i realnu gimnaziju. Od 1908. do 1910. stječe likovnu izobrazbu na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod Bele Čikoša Sesije, te nastavlja školovanje u Bruxellesu na Akademiji lijepih umjetnosti od 1911. do 1915. Kao učitelj crtanja na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt predaje od 1920. do 1934., a zatim i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagreb na kojoj zvanje profesora stječe 1923. Pripisuje mu se uvođenje sangvine tehnike na naše prostore, odnosno izvedbu crteža u crvenoj kredi. U New Yorku je živio od 1934. do 1941. godine i u tom su periodu uz njujorške nebodere najčešća inspiracija njegovih djela socijalne teme: prosjaci i beskućnici, lučki barovi, ulične tučnjave, ljudi s dokova; što ga povezuje s djelovanjem zagrebačke grupe Zemlja. Na otoku Korčuli utemeljio je likovnu koloniju te je tamo provodio ljeta družeći se s kolegama slikarima. Umire 1963. u Meksiku.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti  © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content