Oznaka: 1931.

Vjekoslav Parać, Kavana „La Coupole“, 1931.

Vjekoslav Parać
Kavana „La Coupole“, 1931.
ulje na platnu
46 x 60,8 cm
MG-1690

Vjekoslav Parać treptavim prizorom iz pariške Kavane „La Coupole“ živo dočarava blještavu atmosferu suvremenog velegrada iz 1931. Mladi se umjetnik već u Zagrebu ostavio Cézannea, a ovako zaustavljeni trenutak svjedoči da se i u Parizu umjesto u Picassa ili nadrealiste pouzdao isključivo u svoje oko i svoj kist. Parać svoj neposredni doživljaj atmosfere pariške kavane bilježi s puno svježine i duha, slobodnom i treperavom bojom, bez konstruiranja. Parać stvaran prizor pun života, ali i blage ironije ostvaruje sitnim, rasplesanim mrljama renoirovskpg podrijetla.
Vjekoslav Parać (Solin, 1904. – Zagreb, 1986.) je slikarstvo diplomirao u Zagrebu 1926. u klasi Ljube Babića. Kao stipendist francuske vlade u Parizu se od 1929. do 1931. usavršavao kod Friesza i Lhotea. Od nekolicine naših umjetnika koju sreće u Parizu na Paraća je osobito utjecao Juraj Plančić koji već 1930. umire. Uz rane impresionističke utjecaje, Paraćev se opus ubraja u kompozicijski odmjereni realizam mediteranskog likovnog kruga. U ratno se doba priključio partizanima, a u poraću je vodio Galeriju umjetnina u Splitu. Od 1950. je živio u Zagrebu, predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti i intenzivno stvarao, poglavito jednostavne kompozicije u snažnom kolorizmu. Tematski su najvažniji Paraćevi prizori iz rodnoga kraja, dalmatinski krajolici, motivi iz života težaka i povijesti pomorstva te mrtve prirode. Bavio se i fresko slikarstvom, crtežom, grafikom i scenografijom.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Petar Dobrović, Portret pralje Suzane, 1931.

Petar Dobrović
(1890. – 1942.)
Portret pralje Suzane, 1931.
ulje / platno
92 x 73 cm
MG-1476

Petar Dobrović Portret pralje Suzane temelji na intenzivnoj boji koja u potpunosti nadmašuje vrijednost lokalnog tona. Dobrović majstorski svladava realne proporcije i stvarne prostorne odnose, ali zapravo o Suzani najviše govori slobodnim kolorističkim rješenjima i začudnim akcentima boje na dijelovima njezine figure, primjerice na rukama koje se žare crveno. Potencirajući kromatiku do euforične dinamike Dobrović postaje jedan 'najsnažnijih temperamenata', ali i najutjecajnijih autora srpskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća.
Petar Dobrović je rođen u Pečuhu, a slikarstvo je diplomirao 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Ugledajući se prvotno na impresioniste, Dobrović je tijekom kasnijeg usavršavanja, a osobito u Parizu 1912/14. prihvatio modernije koncepcije kubizma, cezanneizma i ekspresionizma. U Mađarskoj je sudjelovao u avangardnim umjetničkim pokretnima, a zbog političkog angažmana u Pečuhu je 1918. bio i uhićen. Pobjegao je u Pariz pa u Novi Sad gdje je radio kao gimnazijski profesor crtanja. Od 1921. je je živio u Beogradu gdje je predavao na Umjetničkoj školi i redovito izlagao. Sudjelovao je i u osnivanju grupe Oblik koja se od 1926. do 1939. zalagala za autonomiju umjetničke estetike i modernizam. Ljeta je često provodio u Dalmaciji, na Hvaru i u Dubrovniku, gdje je u akvarelu i ulju naslikao brojne portrete i pejzaže. Slikao je s Milanom Konjovićem i Ivanom Tabakovićem. U Krležinu časopisu Danas 1934. objavljivao je crteže, vinjete i likovne kritike. Bio je i jedan od osnivača beogradske Državne umetničke akademije na kojoj je predavao od 1937. U Dobrovićevoj je klasi 1940. - 41. studirao i Edo Murtić.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Krsto Hegedušić, Hlebine, 1931.

Krsto Hegedušić
(1901. – 1975.)
Hlebine, 1931.
ulje / drvo
73,5 x 100 cm
MG-2971

Krsto Hegedušić slikom Hlebine iz 1931. sintetizira sve glavne smjernice Udruženja umjetnika Zemlja. U cilju stvaranja nacionalnog umjetničkog izraza, ali i izraza društvene kritike s lijeve političke pozicije Hegedušić u tipičnom prizoru iz svoga podravskog zavičaja naglašava potrebu demokratizacije kulture. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić u tipičnom prizoru iz Hlebina predstavlja seljaštvo kao našu najbrojniju, ali sasvim minoriziranu društvenu skupinu. Udaljava se od konvencionalnog shvaćanja ljepote i akademskih slikarskih koncepcija te prizor gradi plošno, lokalnom bojom jasne simbolike i ekspresivnim crtežom u kojemu se stapa groteska i tragika, crni homor, ali i suosjećanje. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipičan je i ravničarski pejzaž s mutnom vodom uz koju se u prednjemu planu sakupljaju ljudi u svakodnevnom poslu i domaće životinje s kojima i od kojih žive. Podravski je kraj, osim tipičnom vegetacijom, okarakteriziran i niskim seoskim kućama koje se vuku uz put prema dubini prizora, a ožbukane su zemljom i često pokrivene slamom.
Iako školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma nisu presudno utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigma te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. godine je predavao na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo se bavio i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975. godine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Jerolim Miše, Podne u Koločepu, 1931.

Jerolim Miše
Podne u Koločepu, 1931.
ulje, platno
61 x 71 cm
MG-1160

Podne u Koločepu je jedan od ponajboljih žarkih dalmatinskih pejzaža iz 1930-ih u kojima MIše idealizira dalmatinsku svakodnevicu. Slijedeći ideju 'našeg izraza' Ljube Babića, Miše u prizorima intenzivnog kolorita kao specifikum svoga dalmatinskog zavičaja naglašava idealni sklad čovjeka i prirode, odnosno ljudskog doprinosa u izvornom krajoliku. Unoseći u svoje mediteranske vizije autentične motive neuglednog suhozida, kamenih puteva i krške vegetacije Miše stvara bogat pejzažni opus koji u potpunosti ispunjava očekivanja građanskoga sloja, ali i suvremene kritike.
Jerolim Miše je 1911. tako oštro iskritizirao slikarstvo svoga profesora Mencija Clementa Crnčića da je izbačen sa zagrebačke Više škole za umjetnost i umjetni obrt. Kasnije je studirao u Rimu i Firenci. U ranijoj je fazi Mišino slikarstvo posredstvom Ivana Meštrovića bilo blisko secesionističkom linearnom stilu. Potkraj dvadesetih, pod utjecajem francuskoga slikarstva i suvremenog njemačkog ekspresionizma. Miše slika naglašeno geometrizirane oblike u duhu nove modernosti i magičnog ekspresionizma. Kao jedan od Gupe trojice sudjeluje u formulaciji „našeg izraza“, a nakon intenzivna kolorizma i oslobođene geste iz 1930-ih kasnije slika uglavnom intimističke mrtve prirode i krajolike u prigušenim tonalitetima. U posljednjim desetljećima života slika realistično. Miše je predavao na likovnim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Pisao je likovne kritike i teorijske rasprave, pjesme i pripovijetke, a bavio se i grafičkim dizajnom. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Nicholas Roerich, Zapovijed gospodara, 1931.

 

Nicholas Roerich (1874. -1947.)
Zapovijed gospodara, 1931.
ulje na platnu, 80x124cm
MG-739

Nicholas Roerich svestrani je ruski umjetnik koji svoje ideje veličanja čovjeka i prirode izražava slikarstvom, kazalištem te filozofskim i mističnim raspravama. Rano je stekao široko obrazovanje, studirao je pravo, arheologiju, povijest umjetnosti i slikarstvo. Njegova ideja o međunarodnoj zaštiti kulturnih dobara u ratu i miru poznata je pod nazivom Roerichov pakt. Pored slikarstva početkom 20. stoljeća bavio se scenografijom i kostimografijom – angažira ga Sergej Djagiljev, surađuje sa Stravinskim na baletu Posvećenje proljeća. Potkraj Prvog svjetskog rata seli se u Ameriku te od tamo poduzima brojna putovanja po Tibetu i Indiji u svrhu proučavanja drevnih kultura u smislu rousseauvsko– prosvjetiteljske ideje prvotnog stanja panteizma. Umjetnosti pridaje moralnu vrijednost. Roerich je slikar simboličkih krajolika, a planine - naziva ga se majstorom planina – njegov je najčešći motiv, uz čest izostanak ljudskog lika. Ukoliko se pojavljuje, kao na slici Zapovijed gospodara onda je riječ o Geser-kanu, junaku-bogu Tibeta i Mandžurije prikazanom s leđa kako kontemplira gledajući obližnje plavičaste obronke. Planine simboliziraju vječnost i postojanost, stanje potpune svijesti i mentalne discipline. Svojevrstan new agevski karakter slika–simbola subjektivnog mira i neprolaznosti postiže velikim plohama boje, omeđenim obrisnim linijama i izbjegavanjem dubinski projiciranih oblikovnih elemenata koji bi pridonosili perspektivnim kraćenjima. U New Yorku je Roerich osnovao muzej svojih radova, a danas djeluje kao centar u kojem se proučavaju Roerichova postignuća ne samo u području umjetnosti već znanosti, duhovnosti i mirotvorstva. Zajedno sa svojom ženom Helenom, osnivač je Agny Yoge, doktrine Žive etike na tragu neo teozofijske religije.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content