Oznaka: 1930.

Ljubo Babić, Maslinik (Smokvice kod Vignja), 1930.

Ljubo Babić
Maslinik (Smokvice kod Vignja), 1930.
ulje na platnu
60 x 50 cm
MG-968

Ljubo Babić je 1929. oko ideje našeg izvornog umjetničkog izraza okupio Grupu trojice. S Jerolimom Mišeom i Vladimirom Becićem usmjerio je neizmjeran trud, talent i visoku tehničku spremu da spozna realitet našega kraja te mu iznađe adekvatan izraz. Pod utjecajem francuskog suvremenog slikarstva nakon 1930. realitet je počeo graditi bojom. Za seriju tako koncipiranih pejzaža s juga Dalmacije karakterističan je Maslinik, očaravajući prizor iz uvale Smokvice na Pelješcu. U istodobno stvarnoj i sanjivoj sceni s mediteranskom vegetacijom, suhozidom i kamenim stubama Babić sažimlje sunčev žar i živo sivilo dalmatinskog krša, a sitni ljudski lik u dubini prizora svodi tek na sadržajno nebitan koloristički akcent.

Ljubo Babić (1890 – 1974.) umjetničko je školovanje započeo u Zagrebu, a diplomirao je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Münchenu. Naknadno se usavršavao u Parizu, a povijest umjetnosti diplomirao je 1932. u Zagrebu. Kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik postao je epohalna figura hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Bio je prvi kustos i autor prvog stalnog postava Moderne galerije (danas NMMU) 1920. Ostvario je više od 200 inovativnih kazališnih scenografija. Opremio je i ilustrirao mnogobrojne knjige i dizajnirao plakate.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marino Tartaglia, Interijer (s Toticom), 1930.

Marino Tartaglia
Interijer (s Toticom), 1930.
ulje, platno
81,2 x 100 cm
MG-1115

Slika Interijer (s Toticom) primjer je vrsnog Tartaglinog kolorizma. Minuciozni pristup istančanosti crvenih nijansi koje kreću od crvenoga zida, Totičine kose, preko tamnijeg pokrivača, još tamnijeg poda, pa do već smeđecrvene suknje dovoljni su pokazatelji da je fokus postavljen na superponiranju nijansi. Središnji dio scene uokviren je hladnim tonovima prozora i zastora zelenkaste i plave boje. Na zidu interijera postavljena su i dva „ulja na platnu“ većih dimenzija koja svojom prisutnošću daju dodatnu notu realizma i raznovrsnosti nijansi boja u cjelini. Ženska figura smještena u centar scene u sjedećem položaju predstavljena je kao lutka, odnosno kao drveno slikarsko pomagalo za učenje anatomije na tragu beživotnosti. Jedino njezina veličina pridonosi dojmu da je riječ o stvarnoj osobi.
Rođen u Zagrebu u obitelji pomoraca iz Splita, Marino Tartaglia (1894.-1984.) je umjetnik čiji se opus teško može kategorizirati jednim stilom. Živeći devedeset godina, njegov stil se razvija, nadograđuje i upotpunjava različitim stilskim tendencijama. Tartaglin opus je sukus utjecaja različitih umjetničkih stilova počevši od El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, futurizma pa sve do neoklasicizma, kolorizma te lirske i redukcijske apstrakcije. Nakon završenog osnovnog školovanja, odlazi u Italiju te od 1912. studira u Firenci te na rimskom Instituto Superiore di Belle Arti. Tijekom studija dolazi u kontakt s predstavnicima futurizma. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918 na Izložbi nezavisnih umjetnika s predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini). Nakon Prvog svjetskog rata boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1947. izabran za redovitog profesor na ALU-u u Zagrebu, te iste godine postaje i redoviti član JAZU-a. Izlaže na prvoj izložbi Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu 1955. Nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“ dobio je 1964.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Plančić, U naslonjaču, 1930.

Juraj Plančić
U naslonjaču, 1930.
ulje, platno
61 x 50 cm
MG-1710

Rođen 1899. godine u Staromgradu na Hvaru, Juraj Plančić je umjetničko obrazovanje započeo 1918. u splitskoj Graditeljsko-zanatskoj i umjetničkoj školi kao kipar. Godine 1925. diplomira slikarstvo na Zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Vladimira Becića, a 1926. kao stipendist francuske vlade uz kolegu i prijatelja Krstu Hegedušića odlazi u Pariz na jednogodišnje usavršavanje.Prvim predstavljanjem pariškoj publici na Jesenskome salonu 1927. godine postiže uspjeh, kritičari i struka su mu skloni, a djelo odmah otkupljeno. Ohrabren sve češće izlaže u Parizu, na Salonu neovisnih (1928. i 1929.) te samostalno u Galerie de Seine1929. Uspjeh na umjetničkom planu nije ga pratio u privatnom životu, siromaštvo, bolest i čežnja za rodnim krajem obilježili su njegov, nažalost, kratki život koji je proveo u Parizu i Rosny sous Boisu. Preminuo je 1930. nakon cjeloživotne borbe s tuberkulozom.
Usprkos kratkom životnom vijeku Plančić je plodan i aktivan slikar, ostavivši preko 70 djela karakterističnog izraza. Stvara tematski bliske kompozicije gdje se isprepliću idealizirani život uz more, ribari, pariška moda, srdele i francuske novine te ezoteričan arkadijski svijet. Koloristički djela povezuju specifična zlatno-žuta izmaglica te dinamični nanosi boja. Plančićeva idealizirana i depersonalizirana žena gotovo naga sjedi u raskošnom naslonjaču. Evocira putenu rubenesknu ženu, letargičnog i zamišljenog izraza u fiktivnom prostoru skromne sobe s krevetom i zlatnog naslonjača.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Hegedušić, Ples, Pariz, 1930.

Željko Hegedušić
Ples, Pariz, 1930.
tinta/papir

Hegedušić je rođen 1906. u Tuzli u Bosni i Hercegovini, ali će zagrebačka, a kasnije i pariška umjetnička sredina biti presudna za njegov umjetnički razvoj. Na specijalizaciju u Pariz, Hegedušič odlazi 1931. Prije nego što se potpuno posvetio radu pod snažnim utjecajem nadrealizma, Hegedušić je u periodu od 1930. do 1941. ostvario nekoliko antologijskih radova koje možemo povezati s Novom objektivnošću, umjetničkim pokretom koji je uz pomoć groteske pokušao izraziti kritiku europskog društva između dva svjetska rata.

Crtež „Ples, Pariz“ imao bi sve odlike prikaza urbanog, hedonističkog života tipičnog za umjetnost s prijelaza stoljeća da Hegedušić pod utjecajem umjetničke avangarde nije u njemu upotrijebio tehniku montaže, s jedne strane, odnosno proširio prikaz novim sadržajima, s druge strane. Prikaz dvije centralne figure na crtežu – plesačica (prostitutka?) i građanin višeg sloja – ima sve odlike secesije: preciznu i kontinuiranu liniju koja toliko ističe eleganciju da nam se i korpulentna figura muškarca čini lakom i gracioznom. Hegedušić, međutim, tu secesijsku potku narušava tako da prizoru dodaje tri prostorno-vremenski potpuno nepovezana motiva: grupu glazbenika u gornjem dijelu crteža, grupu prosvjednika i kolonu automobila u donjoj polovici crteža. Premda život grada povezuje sve prikazane motive, Hegedušić razlikama u veličini prikazanih motiva, kao i njihovim razmještajem na površini izbjegava nacrtati alegoriju gradskog života. Jer ono što Hegedušić prikazuje nije priča, nego kritika društva. Na tragu grupe Zemlja, s kojom će izlagati nakon povratka iz Pariza, i na tragu Nove objektivnosti, Hegedušić neuvijeno ukazuje na svijet ogromnih društvenih razlika, na lagodan život jednih (krupna buržoazija) i težak život drugih (radnici, prostitutke) u kakofoniji velegrada kakav je Pariz.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Hegedušić, Ples, Pariz, 1930.

Željko Hegedušić
(1906. - 2004.)
Ples, Pariz, 1930.
tinta/papir
265 x 178 mm
MG-6536

Hegedušić je rođen 1906. u Tuzli u Bosni i Hercegovini, ali će zagrebačka, a kasnije i pariška umjetnička sredina biti presudna za njegov umjetnički razvoj. Na specijalizaciju u Pariz, Hegedušič odlazi 1931. Prije nego što se potpuno posvetio radu pod snažnim utjecajem nadrealizma, Hegedušić je u periodu od 1930. do 1941. ostvario nekoliko antologijskih radova koje možemo povezati s Novom objektivnošću, umjetničkim pokretom koji je uz pomoć groteske pokušao izraziti kritiku europskog društva između dva svjetska rata.

Crtež „Ples, Pariz“ imao bi sve odlike prikaza urbanog, hedonističkog života tipičnog za umjetnost s prijelaza stoljeća da Hegedušić pod utjecajem umjetničke avangarde nije u njemu upotrijebio tehniku montaže, s jedne strane, odnosno proširio prikaz novim sadržajima, s druge strane. Prikaz dvije centralne figure na crtežu – plesačica (prostitutka?) i građanin višeg sloja – ima sve odlike secesije: preciznu i kontinuiranu liniju koja toliko ističe eleganciju da nam se i korpulentna figura muškarca čini lakom i gracioznom. Hegedušić, međutim, tu secesijsku potku narušava tako da prizoru dodaje tri prostorno-vremenski potpuno nepovezana motiva: grupu glazbenika u gornjem dijelu crteža, grupu prosvjednika i kolonu automobila u donjoj polovici crteža. Premda život grada povezuje sve prikazane motive, Hegedušić razlikama u veličini prikazanih motiva, kao i njihovim razmještajem na površini izbjegava nacrtati alegoriju gradskog života. Jer ono što Hegedušić prikazuje nije priča, nego kritika društva. Na tragu grupe Zemlja, s kojom će izlagati nakon povratka iz Pariza, i na tragu Nove objektivnosti, Hegedušić neuvijeno ukazuje na svijet ogromnih društvenih razlika, na lagodan život jednih (krupna buržoazija) i težak život drugih (radnici, prostitutke) u kakofoniji velegrada kakav je Pariz.

Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Vjekoslav Parać, U Parku, 1930.

Vjekoslav Parać
(1904.-1986.)
U Parku, 1930.
akvarel/papir
182 x 147 mm
MG-1688

„Koji put me uprav spopadne strast da radim, ali to sve traje dok ne izađem na boulevard. A onda automobili, elektrika, cure, sav onaj život, jurnjava rastjera i zadnju pomisao da bi slikao.“, tako iz Pariza piše Parać prijatelju u Hrvatsku. Doći u Pariz, za mnoge je europske umjetnike, barem do druge polovice 20. stoljeća, bio izniman događaj, a osobito za umjetnike i umjetnice koji su dolazili s rubnih područja Europe. Vjekoslav Parać pripada toj vrsti umjetnika. Rođen je 1904. u Solinu u Dalmaciji; zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 1922., a 1929. kao stipendist vlade Kraljevine SHS odlazi u Parizu u kojem ostaje dvije godine.

Sve se češće služi crtežom i akvarelom, pokušavajući nekako „uhvatiti“, to jest prikazati motive koji ga toliko opčinjavaju: ulica, trgovi, noćni klubovi, poznanici, riječju – velegradski život. Ako se i pojavi neka tradicionalna tema poput mrtve prirode, Parać će ju inscenirati ispred prozora koji gleda na grad. Crtež „U parku“ možda najbolje ukazuje na ono što Paraća tada zaokuplja: kako, naime, slikarskim sredstvima prikazati svakodnevne doživljaje stanovnika velegrada? Sve je na ovom crtežu podređeno prolaznom trenutku: prvo skica tušem koja grubo definira scenu, svećenika, muškarca s psom, ljude na klupi, drveće, a zatim dorada bojom koja ne služi ničemu drugom osim da naglasi ono što je tušom brzo skicirano. Tuš i akvarel, te način na koji ih Parać rabi sjajno korespondiraju s dojmom kretanja, točnije mimoilaženja koje Parać postiže figurama svećenika i muškarca s psom. Da bi dočarao ovu svakodnevnu, tipično gradsku senzaciju, Parać će odbaciti zakon perspektivnog skraćenja: svećenik, iako bliži našem pogledu, znatno je manji od muškarca s psom iza njega. Kakogod, osjećaj kretanja i dalje postoji, a jedan neznatan trenutak u životu grada je ostao zabilježen.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content