Frano Kršinić, Dijana, 1929.

Frano Kršinić
(1897. – 1982.)
Dijana, 1929.
bronca
MG-1349

Nakon završenog kiparskog odjela Zanatske škole u Korčuli i klesarsko-kamenarske škole u Hořicama u Češkoj (1913. –1917.) završio je Akademiju u Pragu (1917. –1921.). Bio je jedan od osnivača umjetničke grupe Zemlja i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Svojom pročišćenom skulpturom i slobodnim pristupom u pedagoškom radu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu znatno je pridonio razvoju suvremenoga hrvatskoga kiparstva.
Kršinić je bio zagovornik struje u hrvatskom modernom kiparstvu koja je težila jednostavnosti i sintezi čistih oblika. Stvarao je u tradicionalnim kiparskim materijalima, nadahnut vedrinom i ljepotom Mediterana, trajno zaokupljen ženskom figurom te povremeno zavičajnom, portretnom i spomeničkom tematikom. Najviše umjetničke domete postignuo je u ženskim aktovima prepoznatljiva izraza obilježena sintezom klasične forme i lirskoga sadržaja, pročišćenim zaobljenim oblicima, jedinstvenom ravnotežom, sažetošću i napetošću volumena, mekanim linijama, svjetlom i majstorskom obradbom površine. Brončane skulpture inspirirane mitološkim heroinama, Amazonkama i Dijanom, oblikovane su u čudesno skladnim linijama i kretnjama. Kipar svoju božicu lova Dijanu ne prikazuje uvriježeno kao božicu, već kao mladu žena u stavu kao da zateže luk, zemaljski tjelesnu i nagu, usredotočenu u svoju igru.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Meštrović, Don Frane Bulić, 1929.

Ivan Meštrović
Don Frane Bulić, 1929.
bronca / lijevanje
53 x 43,5 x 31 cm
MG-808

Podrijetlom iz Dalmatinske zagore, Ivan Meštrović (1883.–1962.) nakon razdoblja samoukog rada te naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, odlazi na školovanje u Beč gdje je između ostalih učio i kod arhitekta Otta Wagnera. Njegov je kiparski opus obilježen utjecajima bečke secesije (na čijoj izložbi 1903. godine prvi puta javno izlaže svoja djela), Agustea Rodina te interesom za staroegipatsku i asirsku skulpturu. U sklopu Meštrovićeva naglašenog političkog angažmana značajna je njegova medulićevska dionica, u kojoj nastupa kao ideolog i začetnik ove nacionalno-romantične umjetničke skupine. Uoči Prvog svjetskog rata okreće se vjerskim temama koje poprimaju sve veće značenje u njegovu životu i radu. Jedan je od rijetkih hrvatskih kipara koji je za života doživio svjetska priznanja, između ostaloga njegove javne skulpture Indijanaca (Strijelac i Kopljanik), 1928. izložene su u Chicagu, a bavio se i pedagoškim radom u SAD-u u Syracusi i South Bendu.
Poprsje don Frane Bulića iz 1929. godine nastalo je tijekom Meštrovićeva umjetnički plodnog razdoblja, kada se nakon Prvog svjetskog rata vratio u domovinu i ondje djelovao kao rektor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u razdoblju između 1923. i 1942. godine. Desetljeće 1920-ih period je kada se Meštrović snažnije okreće klasičnoj sastavnici u umjetničkom izrazu. Realistično danim portretom ovog katoličkog intelektualca Meštrović odaje počast pioniru hrvatske arheološke znanosti, posebno značajnim u izučavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na dalmatinskom tlu.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Plančić, Povratak s ribolova I. (Mornari), 1929.

Juraj Plančić
Povratak s ribolova I. (Mornari), 1929.
ulje na platnu
60 x 73 cm
MG-1705

Juraj Plančić je rođen 1899. u Starome Gradu na Hvaru. Umjetničko školovanje započeto u Splitu nastavio je na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt gdje su na njega bitno utjecali Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Godine 1926. kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz. U toj svjetskoj umjetničkoj metropoli najviše je naučio u muzejima i galerijama studirajući remek-djela majstora poput Maneta i Deraina. Iako su ga siromaštvo i bolest trajno sputavali u slikanju, Plančićevo je prvo izlaganje na Jesenskom salonu 1927. struka pozitivno ocijenila, a izložena je slika odmah otkupljena. Plančićeve figurativne scene zlatasta sjaja pratio je uspjeh i na Jesenskom salonu 1928., na Salonima neovisnih 1929. i 1930. te na samostalnoj izložbu u Galerie de Seine 1929. U samo dvadesetak mjeseci do smrti od tuberkuloze u ljeto 1930. Plančić je svijet mediteranske vedrine dočarao u sedamdesetak fascinantnih arkadijskih kompozicija, mrtvih priroda, aktova. Povratak s ribolova I. ostvaren je specifičnom plošnom modelacijom i titrastim lazurnim nanosima boje, pa stilski i sižejno reprezentira čitav ciklus bajkovitih, idiličnih prizora kojima Plančić povezuje sjećanja na život hvarskoga puka s prizorima iz francuskog suvremenog života.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Juraj Plančić, Cvijeće s mornarevom slikom, 1929.

Juraj Plančić
Cvijeće s mornarevom slikom, 1929.
ulje, platno; 55 x 46 cm
MG-1704

Juraj Plančić rođen je 1899. godine u Starome Gradu na Hvaru u ribarskoj obitelji. Umjetničko  obrazovanje započeo 1918. u Splitu kao kipar, a slikarstvo je diplomirao 1925. na zagrebačkoj Akademiji u klasi Vladimira Becića. Godine 1926. kao stipendist francuske vlade uz Krstu Hegedušića odlazi u Pariz, a već 1927. se uspjehom predstavlja na Jesenskome salonu. Kritičari i struka su mu skloni, a djelo odmah otkupljeno. Uslijedili su angažmani na Salonu neovisnih (1928. i 1929.) te samostalna izložba u  Galerie de Seine 1929. godine. Trajno je bolovao od tuberkuloze od koje je i umro u Parizu 1930.  Unatoč teškoj bolesti, Juraj Plančić je za sobom ostavio 70ak djela od kojih je većina naslikana od 1928. do 1930. Opus mu karakterizira melodičan crtež i tanki vibrantni namazi boje. Simplificirane kompozicije tematski nas najčešće vode u idealizirani svijet uz more. Plančić kao amalgam svog rodnog kraja, pariškog predgrađa i arkadijskih inscenacija stvara vedri svijet s dalmatinskih kartolina, zlatnim sjajem oblivene prizore ribara u povratku s ribolova, srdela u kašetama i vršama, ljetne fešte uz vino, gitare i žene, cvijeće i voće na stolu. Idiličan svijet njegovih platna ne daje nam niti za naslutiti siromaštvo, bolest i teškoće s kojima se suočava u stvarnome životu. Plančićevo se jedinstveno ispreplitanje hvarskih pučkih scena i pariške suvremenosti otkriva tek u detaljima poput mornara s modernom muškom frizurom, brkima ili breton-prugicama na „Cvijeću s mornarevom slikom“.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Georg Papazoff, Svjetlonoše – luciferi, 1929.

Georg Papazoff (!894. -1972.
Svjetlonoše – luciferi, 1929.
ulje na platnu, 162,2x129,8cm
MG-1256

U vrijeme najintenzivnijega stvaralaštva (od sredine 20-ih do kraja 30-ih godina 20. stoljeća) Georges Papazoff slovio je za jednog od najvažnijih modernista u europskim razmjerima. Živio je i radio u nekoliko europskih središta; u Pragu, Münchenu, Beču, Berlinu i Parizu. Slikarsko obrazovanje stječe u minhenskom atelijeru Hansa Hofmanna, kada se upoznao i sa slikarstvom Hansa Reichela . Nakon kraćega boravka u Beču odlazi u Berlin, gdje je 1923. izlagao na Velikoj berlinskoj umjetničkoj izložbi u sekciji ekspresionističkih slikara Novembergruppe. Godine 1924. seli se u Pariz i upoznaje Julesa Pascina i André Deraina. Izlaže na skupnim izložbama s  Juanom Miróom, Maxom Ernstom, Jeanom Arpom, potom 1926. u Gallery Vavin-Raspail izlaže s Derainom, Braqueom, Picassom i drugim umjetnicima. Prekid Papazoffa sa slikarskom bugarskom baštinom bio je  nagao i dramatičan, bez prijelaznih faza. Njegovom slikarskom konceptu najbliži je bio nadrealizam, kao pokret koji se digao protiv jednostranoga pozitivizma i racionalizma. Iako nije nikada formalno pripadao nadrealističkom pokretu, suvremenici su ga prepoznali kao nadrealista prije nadrealizma (Jean-Paul Crespelle). Između 1925. i 1929. radi na ciklusu slika pod naslovom Svjetlonoše - luciferi (originalan naslov je Les Eclaireurs. Slike su to istih bića koja neumoljivo marširaju hladnim metalnim korakom te odašilju podsvjesne poruke nelagode, prijetnje, nesigurnosti i straha. Duboka perspektiva i velike dimenzije u prvom planu naglašavaju dramatičnost prizora izoliranosti, samoće - česte teme pariških nadrealista. Tri bića-stroja marširaju praznim monokromnim krajolikom niskog horizonta. Osim njih na slici nema drugih bića ni predmeta. Od tih zloslutnih robota, malih vodoravnih proreza za oči,tko zna što se može očekivati! Isti je to onaj strah dehumaniziranoga, jezivog svijeta Fritza Langa iz filma Metropolis (1927.).

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frans Masereel, Luka Boulogne, 1929.

 

Frans Masereel (1889. -1972.)
Luka Boulogne, 1929.
ulje na platnu
73 x 60 cm
MG-1241

Slikarstvo Fransa Masereela pripada socijalno angažiranoj umjetničkoj struji. Školovanje je započeo 1907. u Gentu na École des Beaux-Arts, već 1908. i 1909. putuje po Engleskoj i Njemačkoj gdje se susreće s ekspresionističkim izrazom. Ubrzo 1911. odlazi u Pariz. Najznačajniji radovi prvog razdoblja njegova stvaralaštva povezani su s boravkom u Švicarskoj gdje radi kao grafički urednik časopisa i kojom prilikom upoznaje Stefana Zweiga, Romaina Rolanda i grupu pacifista, što će uvelike utjecati na njegove stavove. Tada radi svoje romane bez riječi. Između 1921. i 1925. nalazi se u Parizu i Berlinu, a 1925. konačno se nastanjuje u Boulogne-sur-Mar. To je razdoblje obilježeno stvaralaštvom u okvirima Neue Sachlichkeita. Bio je dobar prijatelj s Georgom Grozsom.

Masereel je kroničar gradskih četvrti koje se radije izbjegavaju – tamnih strana ulica, memljivih kavana, lučkih radnika od kojih se skreće pogled zbog nelagode izazvane njihovim teškim radom i životom, žena iscrpljenih danonoćnim radom i onih koje same lutaju noću i čekaju jer imaju još samo svoje tijelo.

Slika Luka Boulogne izrezak je sumornog gradskog pejzaža kojim dominiraju monumentalni pramci velikih teretnih brodova. U drugom planu uzdižu se  brodski dimnjaci i jarboli. Tmurni oblaci nadvili su se nad zgusnutu scenu koju zaglušuje težina velikih željeznih masa brodova. Hladne, masivne plohe pramaca brodova s otvorima za konopce i oštrim bridom po sredini zastrašujuće poput kakvih čudovišnih strojeva gledaju promatrača slike, ljudsko biće. U desnom kutu slike, na osnovici piramidalne kompozicije, dva su sitna lika mornara. Cijeli prizor školski je primjer ikonografske perspektive: veliko je važno, malo je manje važno ili čak nevažno! Sivo smeđi mutni kolorit zatvara krug beznađa i nevažnosti postojanja ovih ljudi u odnosu na stvari. Likovni jezik Masereela je jednostavan: koloristički sumorni planovi jasno se redaju jedan iza drugog, uspostavljajući likovno-metaforički nepravedan red koji je teško narušiti.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Postružnik, Klek, 1929.

Oton Postružnik
(1900. -1978.)
Klek, 1929.
ulje na platnu
83,8 x 66,3 cm
MG-7089

Slikom Klek izloženom na prvim izložbama Grupe Zemlja, Oton Postružnik u njen aktivistički naboj unosi tematsko i stilsko smirenje. Prikaze teške svakodnevnice zamijenio je klasično mirnom kompozicijom pejzaža s mostom, koja se razvija harmoničnim ritmom nizanja motiva izvedenih objedinjavajuće hladnim registrom boja.  Idealiziran pristup prikazu zasnovan na redukciji detalja i svođenju oblika na geometrijske forme, uz odsustvo socijalnog i folklornog sadržaja te odstupanje od lokalnog kolorita, ukazuje na Postružnikov otklon od „zemljaške“ estetike prema estetici magičnog realizma.
Oton Postružnik studirao je slikarstvo u Zagrebu i Pragu. Usavršava se u Parizu kod A. Lhôtea i M. Kislinga. Po povratku u Zagreb sudjeluje na „Grafičkoj izložbi“ i s I. Tabakovićem priprema izložbu „Groteske“. Obje izložbe održane 1926. naglašavaju Postružnikov osobni, ali i generacijski otklon od uhodanih estetskih (poglavito ekspresionističkih) normi te ga predstavljaju kao umjetnika zrelog avangardnog koncepta. Godine 1927. Postružnik je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji kod Lj. Babića. Socijalno osviješten i predan istini Postružnik je 1929. sudjelovao u osnivanju Udruženja umjetnika „Zemlja“ te je s njima redovito izlagao sve do istupanja iz grupe 1933. Tijekom druge stipendije u Parizu 1935. koloristički obogaćuje stil dotad utemeljen na jednostavnom crtežu i obliku. Počevši od poetskoga intimizma u dalmatinskim je motivima iz 1950-ih dosegnuo jedinstvenu sintezu oblika i boja. Inspiriran prirodom kasnije slika autonomni svijet lirskih apstraktnih oblika. Bavio se i grafikom i keramikom. Predavao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji od 1958. do 1970. godine.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Jerolim Miše, Siroče (Portret djevojčice), 1929.

Jerolim Miše
Siroče (Portret djevojčice), 1929.
ulje na platnu
64,8 x 49,8 cm
MG-1163

Portret Siročeta iz 1929. odlikuju sva temeljna formalna, stilska i tematska pregnuća Jerolima Miše. Tugu portretirana djeteta iskazuje realistički oblikovanim volumenom, a dramatičnost prizora ostvaruje koloritom i kontrastnom rasvjetom nadprirodnog intenziviteta. Bez avangardnih proboja, Miše teži ‘direktnom odnosu s objektom’ i ostvaruje zapažen portretni opus koji se temelji na realističkim postavkama, cézanneovskoj konstrukciji i renoirovskom koloritu. Mišino tonsko trodimenzionalno oblikovanje u kasnijim tridesetima zamjenjuje zamjetna koloristička plošnost, bliska suvremenom izrazu Petra Dobrovića.
Godine 1911. Jerolim Miše objavio je tako oštru kritiku slikarstva svoga profesora Mencija Clementa Crnčića da je izbačen iz Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Potom je slikarstvo studirao u Rimu i Firenci, a predavao je na likovnim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Kao nezaobilazan sudionik svih značajnih likovnih zbivanja u Hrvatskoj prve polovine 20. stoljeća pisao je likovne kritike i teorijske rasprave, pjesme i pripovijetke, a bavio se i grafičkim dizajnom. Na rano je Mišino slikarstvo posredovanjem Ivana Meštrovića utjecao secesionistički linearni stil. Pod utjecajem francuskoga slikarstva i suvremenog njemačkog ekspresionizma Miše potkraj dvadesetih naglašeno geometrizira oblike u duhu nove modernosti i magičnog ekspresionizma. U Grupi trojice sudjeluje u formulaciji „našeg izraza“, a nakon intenzivna kolorizma i oslobođene geste iz tridesetih, slika uglavnom intimističke mrtve prirode i krajolike u prigušenim tonalitetima. Ne snalazi se u umjetničkim tokovima socrealizma, a u posljednjim desetljećima života slika realistično.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Plančić, Ribari, 1929.

Juraj Plančić
Ribari (Ribari iz Bretagne; Ribolov), 1929.
ulje, platno
60 x 73 cm
MG-1708

Slika Ribari iz 1929. reprezentira imaginarni svijet vedrine Juraja Plančića, njegov stilski jedinstven i konzistentan opus. Pastoralne, procesijske i ribarske scene gradi plošnom modelacijom i lazurnim nanosima boje karakteristične kromatike. Osebujan grafizam ostvaruje lakim, melodičnim crtežom i linijama ugrebenima u boju. U smjeru kolorističkog intimizma Plančićev je opus od antologijskog doprinosa razvoju hrvatskog slikarskog moderniteta.
Juraj Plančić, rođen u Starome Gradu na Hvaru, nakon Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i utjecaja profesora Vladimira Becića i Joze Kljakovića, kao stipendist francuske vlade 1926. s kolegom Krstom Hegedušićem odlazi u Pariz. Unatoč teškom radu za golu egzistenciju Plančić obilazi pariške muzeje i slika inspiriran osobito Manetom i Derainom. Prvi put izlaže na Jesenskom salonu 1927. Iako zbog neimaštine s obitelji seli u Rosny sous Bois Plančić u tom malom mjestu slika idilične figurativne kompozicije zlatasta sjaja koje mu donose prvi uspjeh na Jesenskom salonu 1928. Dobre kritike i otkupi uslijedili su i nakon samostalne izložbe u Galerie de Seine 1929. i na izložbama Salona neovisnih u Grand Palaisu 1929. i 1930. U samo dvadesetak mjeseci do smrti od tuberkuloze u ljeto 1930. Plančić slika sedamdesetak fascinantnih arkadijskih prizora. Sublimirajući sva francuska slikarska iskustva od rokokoa, Watteaua i Fragonarda, pa do impresionista, fovista, ali i suvremenika poput Mauricea Utrilloa, Plančić stvara novu i sasvim osobnu estetiku europske širine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content