Oznaka: 1925.

Gabriel Jurkić, Zima, 1925.

Gabriel Jurkić
Zima, 1925.
ulje na ljepenki
32,5 x 89,5 cm
MG-6800

U snježnoj idili Zima iz 1925. Gabriel Jurkić u prizoru bosanske visoravni utonule u duboku bjelinu slavi apsolutnu božansku ljepotu i harmoniju. U izduženom horizontalnom formatu u bezbroju ledenih bijelih i plavkastih tonova Jurkić dočarava čudesan prizor veličanstvenog mira i tišine. Slika darovana za Zbirku NMMU 2003. godine ujedno reprezentira čitav niz zapaženih zimskih pejzažnih vizija u kojima Jurkić tijekom 1920-ih uspješno povezuje impresionistička iskustva i dekorativnost secesije. Veliki Jurkićev ciklus Zima ostvaren na vrhuncu karijere pratile su pozitivne stručne kritike, a o uspjehu kod publike najbolje svjedoči podatak da je više od dvije stotine slika prodano odmah nakon istoimene izložbe održane 1922. u uvaženom zagrebačkom Salonu Ullrich.
Gabriel Jurkić (Livno, BiH, 1886 – 1974), nakon zagrebačkog umjetničkog školovanja kod Bele Čikoša-Sesije i Mencija Clemena Crnčića te kasnije završene Akademije kod Aloisa Deluga i specijalke kod Kazimierza Pochwalskog u Beču, prva djela od kapitalnog značaja ostvaruje u duhu simbolizma i secesije (Visoravan u cvatu, 1914. iz zbirke Umjetničke galerije BIH u Sarajevu; Put u vječnost, 1918. iz zbirke NMMU). Slike rodnoga kraja kao vizije zemaljske i nebeske harmonije ubrajaju Gabriela Jurkića među naše najveće pejzažiste 20. stoljeća, a u više od šest desetljeća intenzivnog umjetničkog rada uz krajolike je slikao i portrete i religiozne tema. Nakon ranije impresionističke faze kasnijim je Jurkićevim stvaralaštvom prevladavao produhovljeni realizam, a bavio se i grafikom, opremom i ilustracijom knjiga i restauriranjem.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Škarpa, Glava Krista (studija), 1925.

Juraj Škarpa
(1881 - 1952)
Glava Krista (studija), 1925.
drvo
MG-7445

Pohađao je Školu za umjetnički obrt u Beču (1913. – 1914.), a diplomirao je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1920. godine u klasi prof. Roberta Frangeša Mihanovića.
Bio je suradnik Ivana Meštrovića u radu na mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, s kojim se nakon toga trajno razišao. Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara. U kamenu i drvu radio je portrete i alegorijske kompozicije, a veliki dio opusa ostvario je u sakralnoj i grobljanskoj skulpturi. Uspješno je oblikovao ženske aktove, s primjetnim utjecajem R. Frangeša – Mihanovića.
Studija za glavu Krista pokazuje Škarpinu vjernost vlastitom ekspresionističkom izrazu i likovnom jeziku. Izdužena glava je izražajno koncipirana u obliku maske. Ekspresivnost je potencirana crvenom bojom drva, a može se protumačiti na simbolički način (trs, vino, krv, euharistija).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sava Šumanović, Autoportret, 1925.

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Škarpa, Glava Krista (studija), 1925.

Juraj Škarpa
(1881. – 1952.)
Glava Krista (studija), 1925.
drvo
40 x 24 x 20 cm
MG-7445

Pohađao je Školu za umjetnički obrt u Beču (1913. – 1914.), a diplomirao je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1920. godine u klasi prof. Roberta Frangeša Mihanovića.
Bio je suradnik Ivana Meštrovića u radu na mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, s kojim se nakon toga trajno razišao. Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara. U kamenu i drvu radio je portrete i alegorijske kompozicije, a veliki dio opusa ostvario je u sakralnoj i grobljanskoj  skulpturi. Uspješno je oblikovao ženske aktove, s primjetnim utjecajem R. Frangeša – Mihanovića.
Studija za glavu Krista pokazuje Škarpinu vjernost vlastitom ekspresionističkom izrazu i likovnom jeziku. Izdužena glava je izražajno koncipirana u obliku maske. Ekspresivnost je potencirana crvenom bojom drva, a može se protumačiti na simbolički način (trs, vino, krv, euharistija).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sava Šumanović, Autoportret, 1925.

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb