Oznaka: 1921.

Sava Šumanović, Tri ženska poluakta, 1921.

Sava Šumanović
Tri ženska poluakta, 1921.
ulje na platnu
162,9 x 146,6 cm
MG-1274

Sava Šumanović (1896. – 1942.) na Hrvatskom proljetnom salonu počeo je izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „Juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje uči kod Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb, Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan 1930. konačno se povlači roditeljima u Šid. Predano radi do pogubljenja u Drugom svjetskom ratu 1942.
Šumanović je pohađao Lhoteovu Akademiju. Po povratku u Zagreb izlaže pariška djela uvodeći novi likovni jezik na domaću likovnu scenu. Ustrajao je u svojim kubističkim nastojanjima, unatoč nerazumijevanju publike zbog odstupanja od tradicionalnog ekspresionizma, no kritika je djela dočekala s oduševljenjem. Okvir kompozicije „Tri ženska poluakta“ tvore dramatične, izlomljene forme masivnih ženskih tijela. Na slici su žene prikazane u različitim pozama s naglašenim kontrastima svjetla i sjene koji dodatno ističu voluminoznost njihovih tijela. Boje su intenzivne, s prevladavajućim nijansama crvene i smeđe koje stvaraju dramatičan ugođaj. Zatvorene unutar okvira slike, figure ne komuniciraju direktno s promatračem, već ostavljaju dojam introspektivne izolacije.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Škarpa, Srdžba, 1921.

Juraj Škarpa
(1881. – 1952.)
Srdžba, 1921.
lijevanje, bronca
60 x 41 x 30 cm
MG-6341

Pohađao je Školu za umjetnički obrt u Beču (1913. – 1914.), a diplomirao je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1920. godine u klasi prof. Roberta Frangeša Mihanovića i pod njegovim utjecajem uspješno je oblikovao ženske aktove.
Bio je suradnik Ivana Meštrovića u radu na mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, s kojim se nakon toga trajno razišao. Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara. U kamenu i drvu radio je portrete i alegorijske kompozicije, a veliki dio opusa ostvario je u sakralnoj i grobljanskoj skulpturi.
Skulptura Srdžba prikazuje nagi, zvjerski muški akt u pokretu i grču. Savijenih je leđa, desne noge u iskoraku, lijeve ispružene u natrag, a obje naliježu na amorfnu masu koja se slijeva na zaokruženu masu ploče, u značenju postamenta. Lice je karikirano oblikovano, bolesnog izraza. Desna je ruka tik uz tijelo, povijena u laktu i seže do brade, a lijeva s ispruženom šakom je u laganom odmaku od tijela, spuštena je i dotiče bedro lijeve noge. Sugestivne kretnje motivirane su grubom emocijom. Naturalistička modelacija i gruba obrada akcentiraju ekspresivnost lika, sirovost emocija i žudnje.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marijan Trepše, Ilički trg, 1921.

Marijan Trepše
Ilički trg, 1921.
ulje na platnu
100 x 105 cm
MG-3408

Marijan Trepše u viziji zagrebačkog Iličkog (danas Britanskog) trga sugerira neizvjesnost kao temeljnu odrednicu suvremenog života. Klizećim kadrom bez čvrstog oslonca dominiraju izdužene linije specifičnog zeleno-oker kolorita i oštri kontrasti natprirodne rasvjete. Trg i ulice oko njega, zgrade, stabla i ljudi aranžirani su kao kazališne kulise i marionete pa cijela scena djeluje artificijelno i drži nas u strepnji i stalnoj napetosti.
Marijan Trepše (1897 – 1964.) je u Zagrebu 1918. diplomirao slikarstvo, a kasnije se usavršavao u Pragu na specijalki slikarstva i grafike Maxa Švabinskog. Nakon rata je među kolegama iz 'praškog' vala bio cijenjen kao najbliža spona s Kraljevićevim modernizmom. S Uzelcem, Gecanom i Varlajem činio je neformalnu 'Grupu četvorice', jezgru novih sezanističkih ekspresionističkih umjetničkih poimanja s kojima 1919. započinje nova i najvažnija faza Proljetnog salona. Usavršavajući se u Parizu od 1920. do 1922. Trepše se približava klasicističkom izrazu Andréa Deraina i Mauricea de Vlamincka. Kasnije je Trepše slikao naglašeno življim koloritom i slobodnijom fakturom. Uz bogat grafički opus, ilustracije, karikature i naslovnice knjiga, Trepše je slikao i vitraje. Kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 1925. do 1957. izveo je čak 129 kompletnih kazališnih inscenacija.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023

Marino Tartaglia, Mrtva priroda s kipom II, 1921.

Marino Tartaglia
Mrtva priroda s kipom II, 1921.
ulje, platno
47,8 x 66,2 cm
MG-1116

Djelo Mrtva priroda s kipom II ukazuje na likovne uzore i tendencije koje Tartaglia vješto spaja u osobenoj inačici žanra mrtve prirode. Paleta korištenih boja je tamna, reducirana na zemljane i pepeljaste preljeve koji su upotpunjeni rafiniranim sfumaturama. (cit. T. Maroević) Naznake toplih boja vidljive su jedino u prikazu voća na stolu i u zdjeli. Scena je postavljena u maniri Cézannovih mrtvih priroda u kojima se čvrsti objekti smještaju u „lebdeće kompozicije“ dok je izbor kolorita rezultat poslijeratnog ekspresionističkog slikarstva i duševnog stanja razorene Europe.
Rođen u Zagrebu u obitelji pomoraca iz Splita, Marino Tartaglia (1894.-1984.) je umjetnik čiji se opus teško može kategorizirati jednim stilom. Živeći devedeset godina, njegov stil se razvija, nadograđuje i upotpunjava različitim stilskim tendencijama. Tartaglin opus je sukus utjecaja različitih umjetničkih stilova počevši od El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, futurizma pa sve do neoklasicizma, kolorizma te lirske i redukcijske apstrakcije. Od 1912. studira u Firenci te na rimskom Instituto Superiore di Belle Arti, a tijekom studija dolazi u kontakt s predstavnicima futurizma. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918. na Izložbi nezavisnih umjetnika s predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini). Nakon Prvog svjetskog rata boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1931. redoviti je profesor na ALU-u u Zagrebu, a od 1947. redoviti član JAZU-a.

Tekst: Zlatko Tot, kustos pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Kerdić, Petar Dobrović, 1921.

Ivo Kerdić
(1881. – 1953.)
Petar Dobrović, 1921.
bronca
MG-2892-109
MG-2892-110

Veliki je hrvatski medaljer prve polovice 20. stoljeća. U Kerdićevim medaljama i plaketama od kraja drugog desetljeća 20. stoljeća, polako blijedi secesijska poetika i sve su istaknutiji plastični postulati. Tri medalje posvećene slikarima: Petru Dobroviću, 1921., Vilku Gecanu, 1923. i Vladimiru Beciću, 1930., snažni su i cjeloviti portreti likovnih i psiholoških vrijednosti. Reversi tih medalja sintetizirani su u svojim simbolima. Iako je ostvario veliki broj djela visoke kvalitete, ove medalje pokazuju svu kreativnu snagu Kerdićeva umjetničkog postignuća.
Kerdić svoju novu umjetničku koncepciju postiže na dvostranoj medalji slikara i pravnika Petra Dobrovića (1890.–1942.). O tome će zapisati: "Prva medalja, koju sam slobodno izveo, je gravirana medalja slikara Dobrovića, koja predstavlja jedno od mojih najznačajnijih djela. Ova je medalja čisto skulptorskog shvaćanja, bez slikarskog utjecaja, a ipak djeluje dobro medaljerski, pače graverski. Na aversu je lik slikara s natpisom u krugu: ´Petar Dobrović´, lik pun dobrovićevske samosvijesti. Dobrović, čovjek velike energije i samouvjerenja, skoro bahatosti, u okviru je medalje i njom potpuno vlada. Revers medalje nije zaostao za aversom. U ´pijetlu´ je opet cijela karakteristika Dobrovićeve ličnosti… S Dobrovićevom medaljom probio sam se do Amerike, gdje je ona skoro u cjelini od 25 komada rasprodana."
Ivo Kerdić slično likovno rješenje medalje slikara Dobrovića s izvanrednim psihološkim portretnim prikazom na aversu i s karakterističnim personifikacijama i geslom na reversu primjenjuje kod oblikovanja medalja posvećenim hrvatskim slikarima Vilku Gecanu (1894. – 1973.) i Vladimiru Beciću (1886. – 1954.).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo Babić, Kastilijanski pejzaž, 1921.

Ljubo Babić
Kastilijanski pejzaž, 1921.
ulje na platnu, 49 x 64,5 cm
MG-964

Putovanje Španjolskom 1920. uvelike je utjecalo na stvaralaštvo Ljube Babića. Impresioniran španjolskom umjetnošću i kulturom, ali i moćnim krajolikom, Babić stvara grafičku mapu Toledo te ciklus akvarela i ulje na platnu posvećeno Kastilijanskom pejzažu. Duh i smisao španjolske baštine Babić prenosi detaljno razrađenom konstrukcijom prostranstva te dramom svjetla nad oranicama. Ideju pak 'našeg' likovnog izraza kao specifičnoga za hrvatsku kulturu Babić će kasnije i teorijski obrazložiti te slikarski elaborirati u ciklusu Moj rodni kraj iz kasnih 1930-ih.
Ljubo Babić je kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik bio jedna od središnjih osobnosti hrvatskog kulturnog života 20. stoljeća, a njegovi su stavovi uvelike utjecali na ukupna obilježja hrvatske umjetnosti. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Grupe nezavisnih umjetnika, Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Kao prvi kustos Moderne galerije bio je i autor prvog stalnog postava izloženog 1920. u Muzeju za umjetnost i obrt. Godine 1948. osmislio je i prvi postav Moderne galerije koji reprezentira kompleksan razvoj hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a za koji je detaljno preuređena današnja zgrada.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vilko Gecan, Cinik, 1921.

Vilko Gecan
Cinik, 1921.
ulje na platnu
110,5 x 99 cm
MG-2668

Cinik Vilka Gecana paradigmatski ukazuje na specifičnost poimanja ekspresionizma u hrvatskih umjetnika dvadesetih godina prošloga stoljeća. Mladić na slici čita novine Der Sturm, njemačko glasilo koje je i u Hrvatskoj bilo ključno za promociju ekspresionizma. Grimasa koja je slikarevo lice izobličila do neprepoznatljivosti, dramatična gesta i tijelo u grču inspirirani su nedvojbeno njemačkim ekspresionističkim filmom i kazalištem. Gecan kao veliki ljubitelj Kabineta doktora Caligharija gradi tjeskobnu scenu sa skošenim podom i predimenzioniranim stolom. Sve je u službi ekspresije – uz dramatičan kontrast svjetla i sjene, kompozicija je nestabilna, a očište umnoženo. Slika je prvi put izložena na Proljetnom salonu 1921., a prethodili su joj brojni crteži od kojih je jedan ranije objavljen u avangardističkom časopisu Zenit Ljubomira Micića koji unatoč tvrdnje da ‘pravog ekspresionizma kod nas nema’ naglašava kvalitetu Gecanovih crteža i grafika iz ciklusa Klinika i Ropstvo na Siciliji, inspiriranih teškim iskustvom Prvog svjetskog rata. Nakon trogodišnjeg zarobljeništva na Siciliji i dobrovoljnog odlaska na Solunski front Gecan se 1919. pridružuje Uzelcu na studiju u Pragu gdje zajedno uče kod Jana Preislera, a kasnije živi i radi u Zagrebu, Berlinu, New Yorku i Chicagu. Od povratka u domovinu 1932. slika intimističke scene jakog kolorizma.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sava Šumanović, Kipar u atelieru, 1921.

Sava Šumanović
(1896.-1942.)
Kipar u atelieru, 1921.
ulje na platnu
91 x 74,5 cm
MG-1966

Postkubisitčka kompozicija Kipar u ateljeu iz 1921. paradigma je ‘nove umjetnosti’ Save Šumanovića i označuje bitan otklon od tada poglavito ekspresionistički usmjerene hrvatske likovne scene utemeljene na stvaralaštvu Miroslava Kraljevića i Münchenskog kruga.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Prijateljuje i surađuje s Milanom Steinerom i Bogumilom Carom. Samostalno izlaže već 1918. i 1920. Slike mu se dobro prodaju, radi ilustracije za avangardni časopis „Juriš“ Antuna Branka Šimića i scenografije za Hrvatsko narodno kazalište.
Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širim nerazumijevanjem pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima mladih kritičara A. B. Šimića i Rastka Petrovića, Šumanović 1925. ponovo odlazi u Pariz. Inspiriran Matisseom snažnim bojama slika velike figuralne kompozicije. Godine 1927. inspiriran pjesmom Artura Rimbauda te Géricaultovom slikom Splav Meduzaslika Pijani brod koji je bio izložen na Salonu neovisnih i izabran za naslovnicu važnog časopisa za suvremenu umjetnost „Le Crapouillot“. Psihički bolestan se 1930. povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačica i beračica. Predano radi do pogubljenja u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content