Oznaka: 1920.

Joza Turkalj, Akt djevojke (Plesačica), 1920.

Joza Turkalj
(1890. – 1943.)
Akt djevojke (Plesačica), 1920.
lijevanje, bronca
45 x 11 x 9,5 cm
MG-1968

Hrvatski je kipar s istaknutim medaljerskim opusom. Pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (1910. – 1914.), gdje su mu mentori bili R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović, a usavršavao se u Beču (1920. – 1922.).
Autor je brojnih nadgrobnih i javnih spomenika, među kojima se ističu oni na groblju Mirogoj i park-šumi Maksimir u Zagrebu. Njegovi portreti odlikuju se čistom modelacijom i svedenim osnovnim obrisima lica, primjerice Glava kćeri i Dječja glava (1935.), te sažeto koncipiran Autoportret (1938. godine). Na realističan i pročišćen način reproducira karakterističnu dinamiku tijela na sportskim plaketama i medaljama, koristeći kontraste svjetla i sjene, što je osobito vidljivo na Nagradnoj plaketi HAŠ.K. iz 1934. godine.
Kao i ostali kipari Proljetnog salona (1916. – 1928.), često je oblikovao žensku figuru. U ranijem razdoblju izrađuje djevojačke statuete s poetiziranom redukcijom oblika (Plesačica, 1920.; Djevojački akt koji raspliće kosu,1925.), dok kasnije prikazuje bujna ženska tijela u duhu realizma četvrtog desetljeća, zasnovana na modelu i pokretu, primjerice Ženski torzo (1938. godine).
Plesačica je prikazana kao idealizirani akt vitke djevojke arabesknih linija, s izraženom gracioznošću i lirskom lakoćom pokreta. Prikazana je u stojećem stavu, zaustavljena u trenutku plesnog koraka – noge su joj na prstima, blago povijene u koljenima i fiksirane na tanku brončanu postolju. Lijeva ruka uzdignuta je iznad glave, dok je desna savijena u laktu s dlanom okrenutim prema van. Lice je fino modelirano, a cijela figura je s glatkim plohama i zatvorenim oblim volumenima. Skladna obrisna linija dodatno naglašava ljepotu forme. Posebno dojmljiva igra svjetla i sjene na fluidnim površinama volumena doprinosi dinamičnosti i izražajnosti skulpture.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Milivoj Uzelac, U atelijeru, 1920.

Milivoj Uzelac
(1897. – 1977.)
U atelijeru, 1920.
ulje / platno
MG-1045

Maestralni prizor U atelijeru boema vrhunac je rane faze Uzelčevog slikarstva obilježene snažnim utjecajem Miroslava Kraljevića i Éduarda Maneta kao zajedničkog uzora. Vrativši se nakon Prvoga svjetskog rata iz Praga, Uzelac u Zagrebu razvija vlastitu inačicu ekspresionizma, a niz temperamentnih kompozicija, aktova i portreta kulminira u samo naoko jednostavnoj i mirnoj kompoziciji U atelijeru. Najvećom dotad naslikanom Uzelčevom slikom dominira osvjetljeni nagi ženski lik okrenut leđima u prvome planu te razasuta 'mrtva priroda' s jasnim erotskim konotacijama. Erotskom naboju scene doprinosi i kontrast s dva muška lika u pozadini. U sumraku prepoznajemo Vilka Gecana koji se elegantnom odjećom i gestama distancira iz okoline te ležernog Uzelca, boema u potpunosti posvećenog senzualnosti modela.
Milivoj Uzelac (Mostar, 1897 – Cotignac, 1977) je školovan u Banja Luci, Zagrebu i Pragu. Iako je u Zagrebu živio i radio samo nekoliko godina, od povratka iz Praga 1919. do odlaska u Francusku 1923., Uzelac je novim izrazima cézanneizma i ekspresionizma te naposljetku Lhoteova akademskog kubizma bitno utjecao na novu generaciju naših slikara između dva rata. U domovini je redovito izlagao te je trajno ostao u kontaktu s kolegama, osobito s Vilkom Gecanom s kojim je bio čvrsto i prijateljski i profesionalno povezan od najranije mladosti. Kasnije Uzelčevo slikarstvo posvećeno je pejzažima, vedutama i portretima, a odlikuje ga snažan kolorizam. Bavio se i crtežem (osobito erotskim), ilustracijama, zidnim dekoracijama, predlošcima za tapiserije, plakatima i kazališnim scenografijama.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Karlo Mijić Hranisava, prema katalogu retrospektivne izložbe 1983., 1920.

Karlo Mijić
Hranisava, prema katalogu retrospektivne izložbe 1983., 1920.
ulje, platno
96,5 x 125 cm
MG-4157

Hranisava, predstavlja prekretnicu u opusu slikara Karla Mijića (Bileća, BiH, 7.2. 1887 – Zagreb, 5.2. 1964). Njegovi raniji radovi pokazuju utjecaj münchenskog akademizma, plenerizma, Jugendstila te simbolizma i bečke secesije, dok s ovim djelom pratimo Mijićev iskorak u pravcu ekspresionizma. 1920-ih najčešće slika smjele i intenzivne planinske krajolike Bosne, poput prikazane Bjelašnice, odnosno Hranisave. Froma je čvrsta, dok intenzivan kolorit nosi ekspresiju, paleta je hladna najčešće su to nijanse modre, zelene i ljubičaste boje, a potez kistom židak i mekan. Od prvog ispražnjenog plana pratimo dubinu prostora koja vrhunac dostiže u šiljatim vrhovima planine, visoko na nebu gdje se spaja s izmaglicom i vrtlogom gustih oblaka.
Mijić je isprva pohađao privatnu crtačku i slikarsku školu R. Scheffera u Beču (1904. - 1905.). Studirao je na akademiji u Pragu kod Vlahe Bukovca 1906., na akademiji u Münchenu kod P. Halma i C. Marra (1906.-1909.), te na umjetno-obrtnoj školi u Beču kod B. Löfflera 1913. - 1914. U Zagreb se preselio 1938. godine, te istovremeno intenzivno djeluje unutar kulturnog gradskog kružoka. Bio je član Društva hrvatskih umjetnika "Medulić" i često je izlagao na Proljetnom salonu. Prvu samostalnu izložbu priredio je u Salonu Ulrich 1920., a već iduće godine je u Blažuju s Vladimirom Becićem osnovao prvu umjetničku koloniju. Bavio se primijenjenom grafikom, sitnom plastikom, scenografijom i pedagoškim radom.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.