Oznaka: 1919.

Vlaho Bukovac, Žena u antičkoj odjeći

Vlaho Bukovac
Žena u antičkoj odjeći, 1919.
ulje na ljepenki
85 x 62,1 cm
MG-312

Među prvacima hrvatske moderne ističe se ime Vlahe Bukovca (1855.–1922.). Ovaj pariški student ostvario je internacionalnu karijeru (Francuska, Engleska, SAD, Beč, Češka) te je nagrađen na pariškom Salonu, a djela mu se nalaze u privatnim kolekcijama diljem svijeta. Bukovčevo slikarstvo stilski se kreće od akademskog realizma zagrebačkog razdoblja šarene škole do osebujnog priklona simbolizmu na portretima i aktovima iz posljednjih dvadesetak godina njegova života kada je radio kao profesor na praškoj Akademiji.

Ženu u antičkoj odjeći Bukovac je naslikao u Pragu gdje je kao profesor na tamošnjoj Akademiji propagirao tehniku specifičnog divizionističkog duktusa u službi simbolističke slike. Riječ je o slikarskom pristupu razvijenom u Lombardiji, a potom prerađenom „filtrom“ srednjoeuropskog bečkog kulturnog kruga te potom diseminiranom ostatkom Europe. Divizionistički, crtičasti potez kista čini površinu slike hotimično vibrantnom i treperavom, aludirajući na granična, nejasna i nedefinirana stanja prijelaza draga simbolizmu. Odabir prikaza antičkog kostima žene naslijeđe je akademske tradicije devetnaestog stoljeća smještanja izmaštanih likova i prizora iz klasične starine u klasične interijere i realistički prikazane i prostudirane krajolike.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marijan Trepše, Maslinik (Voćnjak), 1919.

Marijan Trepše
Maslinik (Voćnjak), 1919.
ulje, platno
56 x 48 cm
MG-2466

Marijan Trepše se upravo najranijim radovima poput Maslinika (Voćnjaka) iz 1919. predstavlja kao stvaratelj snažne ekspresije i nove slikarske misli oslobođene mimetičnosti. Kraljevićevu interpretaciju cezanizma Trepše razvija prema suvremenim umjetničkim kretanjima bečkih i praških ekspresionista te njemačkog filma. Konstruktivnim načinom slikanja, zakrivljenim linijama i specifičnim zeleno-oker koloritom u Masliniku je ostvarena scena puna tenzija i prijetnji. Klizeći kadar bez čvrstog oslonca i oštri kontrasti natprirodne rasvjete sugeriraju opću i zastrašujuću neizvjesnost kao jednu od temeljnih odrednica nove faze Proljetnoga salona.
Marijan Trepše je slikarstvo diplomirao u Zagrebu 1918. godine. Tijekom kasnijeg usavršavanja u Pragu bavio se uglavnom grafikom kod profesora Maxa Švabinskog, nakon čega odlazi u Pariz. Nakon Prvog svjetskog rata mladi umjetnici 'praškog' vala koji upravo počinju izlagati na Proljetnom salonu cijene ga kao najbližu sponu s Kraljevićevim modernizmom pa s Uzelcem, Gecanom i Varlajem čini neformalnu Grupu četvorice. Kasniji Trepšeov opus odlikuje prvenstveno virtuoznost tehnike. Uz značajan grafički opus radio je i vitraje, primjerice 'Golgotu' postavljenu 1935. u Kapeli Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici. Kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u razdoblju od 1925. do 1957. ostvario je čak 129 kompletnih kazališnih inscenacija.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Emanuel Vidović, K mrtvom gradu, 1919.

Emanuel Vidović
K mrtvom gradu, 1919.
ulje na platnu
100 x 137,5 cm
MG-579

Velika simbolička kompozicija "K mrtvom gradu” Vidovićeva je vizija puta u vječnost. Među brojnim prizorima splitske luke iz Vidovićeve tamne faze koju slika tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata u mračnoj i praznoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, ovo se remek-djelo ističe čudesnom snagom apstrahiranja pojavnog kojom opisuje neopisivo i govori o neizrecivom. Jedinstveni raspon zelenog tona sjedinjuje more, kopno i nebo, a noć obasjana mjesečinom otkriva danteovsku lađu koja plovi prema onome svijetu. Vidovićevo snoviđenje u motivu gradskoga groblja sjedinjuje umjetnikovu tugu za umrlim djetetom s ratnom tragedijom koja je zadesila čitav svijet.
Emanuel Vidović (Split, 1870. – 1953.) jedan je od ključnih slikara hrvatskog modernizma. Umjetničko je obrazovanje započeo 1887. u Veneciji. Iako je ubrzo napustio Accademia di Belle Arti ostao je u Veneciji. Učio je od divizionista, slikao kanale i lagune, a atrij Sv. Marka bio mu je prvi atelijer. Kasnije živi i izlaže u Milanu i Chioggi. Krajem stoljeća vraća se u Split. Predaje na Obrtnoj školi i intenzivno slika. Godine 1908. inicirao je izrazito uspješnu i važnu “Prvu dalmatinsku izložbu”. Sudjelovao je i u osnivanju Društva Medulić. Procjenjuje se da je u više od pola stoljeća predanoga rada Emanuel Vidović naslikao više tisuća slika, od kojih je pola sâm uništio. Slikao je uglavnom krajolike s talijanskim, splitskim i trogirskim motivima te interijere i mrtve prirode.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vilko Gecan, Kod stola (Familija), 1919.

Vilko Gecan
Kod stola (Familija), 1919.
ulje na platnu
113,5 x 98 cm
MG-1075

Prijatelji Vilko Gecan i Milivoj Uzelac slikati započinju u banjalučkoj gimnaziji. Obojica ubrzo sele u Zagreb i slikarski nauk zajedno nastavljaju kod Tomislava Krizmana 1912. Gecan je uspješno započet studij na münchenskoj Akademiji nažalost već 1914. morao prekinuti zbog rata i mobilizacije. Nakon višegodišnjeg zarobljeništva na Siciliji nakratko se 1919. vratio u domovinu. Pridružio se obitelji u Gomirju u Gorskome Kotaru te se u nekoliko mjeseci koje je tamo proveo mogao konačno mogao u potpunosti posvetiti umjetničkom radu. Unatoč skromnim ranijim iskustvima Gecan je osmislio i u ulju realizirao svoju dotad najveću i najambiciozniju kompoziciju Kod stola (Familija). U tipično ekspresionističkoj kompoziciji bez čvrsta oslonca predimenzioniranim likovima nanizanim oko praznine stola prijeti skučeni prostor. Otac, majka, brat i sestre zaokupljeni su svaki svojim mislima i međusobno uopće ne komuniciraju. Umjesto obiteljske idile Gecan divergentnim skošenjima i naglašenim svjetlosnim kontrastima ostvaruje scenu jakog duševnog naboja i naglašene ekspresionističke izražajnosti kao u zlokobnim kadrovima Fritza Langa i njemačkog novog filmskog vala iz 1920-ih.
Slikama iz Gomirja započinje najvažniji dio Gecanova opusa ostvaren od 1919. do 1933., a na koji je osobito bitno utjecao Gecanov boravak u Pragu kod Uzelca. Osim u Zagrebu, kasnije je živio i radio i u Berlinu, New Yorku i Chicagu. S godinama je zbog bolesti sve teže slikao, poglavito intimističke kompozicije naglašenog kolorizma. Umro je 1973. godine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023,
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023,

Ljubo Babić, Izgradnja, 1919.

Ljubo Babić
(1890.-1974.)
Izgradnja, 1919.
ulje / platno
78 cm x 100 cm
MG-2368

Slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić (1890.–1974.) iznimno je važna figura hrvatske kulture i umjetnosti.
Nakon školovanja na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje mu predaje Menci Clement Crnčić, studira na Akademiji u Münchenu. Također je diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, kasnijoj Akademiji Likovnih umjetnosti te kao ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu i član JAZU.

Babićeva slika Izgradnja iz 1919. godine, amblematska je slika s ikonografijom rastućeg modernog grada i naznakama ekspresionističkih tendencija koje su obilježile prvu (1916.–1919.) i drugu fazu (1919.–1921.) izložbi Hrvatskog proljetnog salona, 1919. godine preimenovana u Proljetni salon. One se očituju u snažnoj i energičnoj gesti rukopisa, kao i u ekspresivnoj uporabi crvene boje.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vilko Gecan, Poprsje mladića (Milan), 1919.

Vilko Gecan
Poprsje mladića (Milan), 1919.
ulje na platnu
40,5 x 36 cm
MG-1072

Vilko Gecan je slikati započeo kao gimnazijalac u Banja Luki. Od djetinjstva prijateljuje s Milivojem Uzelcem s kojim će slikarski nauk nastaviti i u Zagrebu 1912. kod Tomislava Krizmana. Gecanov je uspješno započet studij slikarstva na münchenskoj Akademiji 1914. godine prekinuo rat i mobilizacija. Nakon vojske i tri godine zarobljeništva na Siciliji Gecan se 1919. nakratko pridružuje obitelji u selu Gomirje u Gorskom kotaru gdje u samo nekoliko mjeseci radi niz značajnih slika poput Kod stola (Familija), Mlinovi te Poprsje mladića. U potonjemu se lice mladića intenzivnom svjetlinom izdvaja od pozadine koja je gotovo ornamentirana gustim potezima boje. Potezi su čvrsto, organski srasli u fasete različitog usmjerenja. Portret brata Milana izdiže se iz guste mreže poteza u kojoj Gecan zapravo poistovjećuje prizor i postupak slikanja. Evidentno je Kraljevićeva i Cézanneova modernost utjecala na Gecanovo slikarstvo i prije nego što se 1919. pridružio Uzelcu u Pragu. Najvažniji dio opusa Gecan je ostvario upravo između 1919. i 1933. godine. Kasnije je zbog bolesti sve teže slikao, uglavnom intimističke scene, portrete i mrtve prirode te pejzaže i gradske prizore jakog kolorizma. Osim u Zagrebu, živio je i radio i u Berlinu, New Yorku i Chicagu. Umro je 1973. godine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Vilko Gecan, Viktorija, 1919.

Vilko Gecan
Viktorija, 1919.
ulje na platnu
73 x 53,8 cm
MG-2616

Ekspresivni naboj Gecanove Viktorije iz 1919. najavljuje novi duh Proljetnoga salona. Mlada Čehinja zaljubljena u Uzelca često je pozirala obojici prijatelja (Venera iz predgrađa, U atelieru bohema). Gecan Viktorijin poluprofil slika bogatom tonskom orkestracijom srodnom Kraljeviću, ali s klizećim prednjim planom i naglašenom svjetlosnom aureolom zapravo kreira sasvim nadstvarni prizor u nestvarnom ambijentu.
Vilko Gecan i tri godine mlađi Milivoj Uzelac započeli su slikati u gimnaziji u Banja Luki. Obojica su 1912. doselili u Zagreb i slikarski su nauk nastavili kod Tomislava Krizmana. Gecanov uspješno započet studij na münchenskoj Akademiji prekinula je mobilizacija. Nakon tri godine zarobljeništva na Siciliji i dobrovoljnog odlaska na Solunski front, konačno se opet pridružio Uzelcu u Pragu 1919. Komplementarnost Gecanove stvaralačke discipline prema Uzelčevoj naglosti za obojicu je bila značajan korektiv. Kasnije je Gecan osim u Zagrebu živio i radio i u Berlinu, New Yorku i Chicagu. Nakon konačnog povratka u domovinu 1932. slikao je poglavito intimističke scene, portrete i mrtve prirode te pejzaže i gradske prizore jakog kolorizma. Umro je 1973.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Marijan Trepše, U kavani, 1919

Marijan Trepše
U kavani, 1919.
ulje / ljepenka
43,7 x 51,7 cm
MG-2161

Marijan Trepše se već najranijim radovima poput slike U kavani iz 1919. predstavlja kao stvaratelj snažne ekspresionističke orijentacije. Cézanneovske postavke čistog slikanja i Kraljevićeve fascinantne odmake od simboličnoga i predmetnoga, Trepše razvija u skladu sa suvremenim poratnim europskim umjetničkim tokovima. Fine kavane i uglađene dame koje samo nekoliko godina ranije Kraljević obilazi i slika po Parizu, Trepše zamjenjuje opskurnim i jezovitim svratištima više nalik zlokobnim scenama iz njemačkih ekspresionističkih filmova. Baš kao kod Fritza Langa sve u kompoziciji sugerira strah i nelagodu. U poratnom razdoblju mladi umjetnici ‘praškog’ vala koji upravo počinju izlagati na Proljetnom salonu cijene Trepšea kao najbližu sponu s Kraljevićevim modernim idejama.

Marijan Trepše je slikarstvo diplomirao u Zagrebu. Tijekom kasnijeg usavršavanja u Pragu bavio se uglavnom grafikom kod profesora Maxa Švabinskog, a zatim odlazi u Pariz. Trepšeovi najviši umjetnički doprinosi ostvareni su upravo u prvom desetljeću karijere, a kasnije mu stvaralaštvo odlikuje virtuoznost tehnike. Uz značajan grafički opus radio je i vitraje od kojih se ističe ‘Golgota’ postavljena 1935. u Kapeli Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici. Kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u razdoblju od 1925. do 1957. ostvario je čak 129 kompletnih kazališnih inscenacija.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Gabriel Jurkić, Pejzaž, 1919.

Gabriel Jurkić
Pejzaž, 1919.
ulje / platno
50 x 150 cm
MG-3102

Slikar Gabriel Jurkić (1886.–1974.) likovno je obrazovan u Zagrebu (privatna umjetnička škola Čikoša i Crnčića te Viša škola za umjetnost i obrt) te Beču na Akademiji i specijalnoj školi Kazimierza Pochwalskog. Njegovo rano slikarstvo pripada simbolističkom izričaju s jasnim poveznicama s djelom Giovannija Segantinija, dok mu je kasniji opus bliži realizmu i osunčanom plenerizmu. Živio je i radio u Sarajevu, a potom se sa suprugom preselio u franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje su proveli posljednje godine života.
Naglašeno izduženi, panoramski format slike Pejzaž iz 1919. godine potencira širinu slikanog krajolika. Prizor bogatog kolorita u predvečerje s motivima livade s planinom u pozadini ispod golemog neba, sitnim likom pastira i stada ovaca te primjenom tehnike sitnih, izduženih poteza kistom veže ovo simbolističko djelo uz divizionizam Giovannija Segantinija.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb