Oznaka: 1917.

Vladimir Becić, Vojnik, 1917.

Vladimir Becić
Vojnik, 1917.
akvarel na papiru
468 x 328 mm
MG-2130

Uz Josipa Račića, Miroslava Kraljevića i Oskara Hermana, Vladimir Becić spada u onu skupinu umjetnika koji su se početkom 20. stoljeća zalagali za principe tzv. „čistog slikarstva“. Becić, kao i Kraljević, najprije je upisao pravne znanosti, ali se kasnije opredjelio za umjetnost. U Münchenu je 1906. upisao Akademiju likovnih umjetnosti, a 1909. je otišao u Pariz gdje je upisao umjetničku školu La Grande Chaumière. Iste godine izlaže na pariškom Jesenskom salonu i slika nekoliko antologijskih slika, kao što su „Autoportret s polucilindrom“ i „Mrtva priroda“, no brzo se, već 1910. vraća u Osijek gdje su mu živjeli roditelji. Zbog umjetničkih i prijateljskih veza s Ivanom Meštrovićem - koji u Monarhiji početkom stoljeća figurira kao persona non grata zbog svog zalaganja za osnivanjem južnoslavenske države - vlasti mu onemogućavaju zapošljavanje, pa 1913., odlazi u Bitolu u Makedoniji (tada u južnoj Srbiji), gdje se zapošljava kao nastavnik crtanja. Početkom I. svjetskog rata, Becić se dobrovoljno pridružuje srpskoj vojsci s funkcijom ratnog slikara. Tijekom rata djeluje i kao ratni dopisnik za pariški visokotiražni časopis L'Illustration, pa s ratišta u Pariz šalje fotografije i ilustracije. Akvarel „Vojnik“ bio je objavljen u pariškom časopisu i vjerojatno je rađen na temelju fotografskog predloška.
Teško je u hrvatskoj umjetnosti naći tjeskobniji vojnički portret od ovoga. Becić nije prikazao ništa ekstremno – strah, bijes ili očaj; vojnikovo lice je mirno. Mirnoću prizora dodatno naglašavaju maslinasti tonovi šinjela i neutralna pozadina. Čak i šljem, iako naglašen svjetlom, više upućuje na lice, nego na samog sebe. Međutim, pravac vojnikovog pogleda i bjeloočnice koje mu se pritom otkrivaju – bjelina bjeloočnica najdramatičniji je moment prizora – unose u ovaj akvarel jednu određenu zamišljenost i zabrinutost svojstvenu svim ekstremnim ljudskim iskustvima, a osobito onima ratnim.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Robert Auer, Napastovanje sv. Antuna, 1917.

Robert Auer
Napastovanje sv. Antuna, 1917.
ulje na platnu
205 x 251 cm
MG-367

Robert Auer (1873.–1952.) učio je slikarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, Umjetničko-obrtnoj školi u Beču i na Akademiji u Münchenu, kamo odlazi 1895. i izlaže u okviru Munchenske secesije 1896. godine. Sa suprugom slikaricom Leopoldinom Auer Schmidt, 1987. otvara privatnu umjetničku školu u Zagrebu, koju su polazili Tomislav Krizman i Joso Bužan. Sudjelovao je u osnivanju Lade i Društva hrvatskih umjetnika. Značajna je njegova pedagoška djelatnost u Obrtnoj školi od 1905. godine te na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu od 1918. godine. Stilski Auer radi na tragu münchenskog akademizma i jugendstila, a idealizirani realizam portreta i akta naročito je bio popularan među građanstvom njegovog vremena.
Auerova slika Napastovanje sv. Antuna iz 1917. godine uprizoruje često prikazivan motiv iz života sveca iz 4. stoljeća Antuna Opata ili Pustinjaka iskušenja putenim napastima protiv kojih se svetac borio molitvom i postom. Uobičajeno se sv. Antun Opat prikazivao u poodmakloj dobi oslonjen o štap, s kukuljicom i monaškim habitom koji simbolizira njegovu ulogu oca monaštva. Ovdje je prikazan u vrtlogu aktova kao simbolu kovitlaca strasti nagona protiv koje se bori, u mlađim godinama i s tonzurom / podstrigom koji je u kršćanstvu uveden 400. i ukinut 1972. godine te se uobičajeno koristi pri prikazu sv. Antuna Padovanskog koji je živio u 13. stoljeću. Slika je rađena realističkim, akademskim slogom.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Filip Beusan © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ljubo Babić, Golgota, 1917.

Ljubo Babić
Golgota, 1917.
ulje na drvu
78 x 81,2 cm
MG-952

Ljubo Babić u više prikaza Golgote iz 1917. prazninom u središtu prizora i naglašenim svjetlosnim kontrastima apostrofira univerzalnu temu općega rasapa i kaosa. Ekspresionistički iskorak u kompoziciji i koloritu Kraljevićeve Golgote iz 1912. Babić elaborira u sugestivnu viziju opće propasti. Slikom dominira zlokobni nadstvarni ambijent koji duboko u pozadini prizora prijeti progutati završnu scenu Kristove muke.

Ljubo Babić višu je umjetničku školu završio u Zagrebu, a Akademiju u Münchenu. Naknadno se usavršavao u Parizu, a povijest umjetnosti diplomirao je u Zagrebu 1932. Kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik postao je epohalna figura hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Kao prvi kustos Moderne galerije (danas NMMU) bio je autor prvog stalnog postava kojim je zbirka 1920. bila  predstavljena u Muzeju za umjetnost i obrt . Godine 1948. koncipirao je i realizirao  prvi postav koji prezentira kompleksni tijek hrvatske likovne umjetnosti u 19. i 20. stoljeću u zgradi u kojoj Muzej i danas djeluje.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Hinko Juhn, Ležeći ženski akt, 1917.

Hinko Juhn
(1891. – 1940.)
Ležeći ženski akt, 1917.
bronca
18 x 37 x 10,3 cm
MG–1333

Kipar, keramičar, medaljer i likovni pedagog, pokretač je hrvatske keramičarske umjetnosti. Završio je Višu umjetničku i obrtničku školu u Zagrebu 1911. godine u klasi R. Frangeša – Mihanovića, a 1912. godine usavršavao se u Firenci. Studij keramike započinje 1918. godine u Češkoj, nastavlja u Dresdenu, gdje dolazi u doticaj s meissenskom tvornicom porculana, zatim u Beču. Kao prvi hrvatski školovani keramičar, vodio je katedru za keramiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921. –1924.), a potom u Obrtničkoj školi (1924.–1940.).
Jedan je od suosnivača likovne manifestacije Proljetnog salona 1916. godine, na čijim izložbama sudjeluje do njegovog gašenja 1928. godine. Proljetnosalonski kipari su artikulirali osobne postulate modernosti, od stilizacije i ekspresije, preko reducirane forme, do realističkih i neoklasicističkih nastojanja, te su izlažući na Salonima ostvarili zasebne kvalitetne dosege, poput Juhna.
Središnja tema njegova opusa je ženski akt, odnosno ljudska figura općenito. Izrađivao je skulpture manjih dimenzija i meke modulacije s obilježjima secesijske stilizacije. Pod utjecajem A. Maillola i I. Meštrovića modelirao je poetične ženske aktove i portrete u kamenu, bronci, drvu i keramici. Od 1920-tih godina jasne forme u duhu art-décoa izrazite su na njegovim keramičkim statuetama (Dijana s košutom, 1925.) i sportskim medaljerskim radovima čistih zaobljenih volumena tijela u pokretu (plaketa Hrvatski moto-klub Zagreb, 1932.).
Ležeći ženski akt u profinjenoj pozi prekriženih nogu i podignute markantne glave na krupnom korpusu primjer je poetične monumentalnosti u komornoj skulpturi.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb