1913. – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Nasta Rojc, Ženski portret, 1913.

Nasta Rojc
Ženski portret, 1913.
ulje na platnu
126,7 x 99,8 cm
MG-546

Nasta Rojc (1883.–1964.) slikarstvo je učila kod Otona Ivekovića u Zagrebu i na Akademiji u Münchenu u razdoblju od 1903. do 1907. godine kod profesora Heinricha Knirra i Huga von Habermanna. Ondje je bila u kontaktu s Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem i Vladimirom Becićem te je moguća intrepretacija njezina slikarstva i u okvirima tzv. Münchenskog kruga. Tijekom razdoblja od 1907. do 1910. godine boravi u Beču i uči slikarstvo kod Ludwiga Michaleka i Friedricha Königa, a nakon povratka u Zagreb radi ponovno u privatnom atelijeru Otona Ivekovića. U Londonu i Readingu boravila je 1926/27. godine. Samostalno je izlagala u Beču, Zagrebu i Londonu. U isto vrijeme sudjeluje na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti, Lade, Kluba likovnih umjetnica, Umjetnica Male Antante i drugih. Bila je supruga slikara Branka Šenoe. Uz Linu Virant Crnčić, značajna je njezina uloga suosnivačice Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu 1928. godine. Osim likovnom kvalitetom svoga slikarstva, Nasta Rojc istaknula su zaslugama u emancipaciji položaja žene u umjetnosti u Hrvatskoj.
Slikan tamnom gamom boja iz kojega pomalja svijetljiji inkarnat lica i ruku ogoljenih do lakta i prekriženih u krilu, sugestivni portret mlade žene odražava simbolistički ugođaj prijelaza stoljeća. Intenzitet izraza pojačan je jednostavnošću simetrične kompozicije, u kojem je sjedeći ženski lik prikazan frontalno u sredini slike, prodornog pogleda odlučno usmjerena u promatrača.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević - Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Tišov, Muški akt (na Academie Julian), 1913.

Ivan Tišov
Muški akt (na Academie Julian), 1913.
ulje na platnu
72,5 x 50,2 cm
MG-6511

Ivan Tišov (1870.–1928.) se školovao na Obrtnoj školi u Zagrebu, gdje je kasnije radio i kao profesor, potom na Kunstgewerbeschule u Beču te na Akademiji u Münchenu. Usavršavao se također na Académie Julian u Parizu tijekom 1913/14. godine. Njegovo je slikarstvo prvenstveno obilježeno stilom akademskog realizma, s priklonima plenerizmu i simbolizmu u duhu vremena. Među značajnim javnim narudžbama, ističu se Tišovljeve dekoracije „Zlatne dvorane“ Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (1893–96.), potom foajea HNK u Zagrebu (1905.), Nacionalne i sveučilišne biblioteke (1914.), a oslikao je interijer vlastite kuće u Zagrebu.
Tišovljev slikarski opus rađen je tehnički solidnim stilom akademskog realizma. Isto vrijedi i za Muški akt (na Academie Julian), nastao 1913. godine. Riječ je o tonskom slikarstvu u tamnoj gami smeđih tonova sa zanimljivim rješenjem prikaza muškog akta u punoj figuri u tri-četvrt pogledu s leđa, gdje je jedina linija koja izvire iz sjene i proteže se punom visinom po sredini slike lijeva bočna strana muškarčeva tijela.

Tekst: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Petar Dobrović, Radnik (Autoportret?), 1913.

Petar Dobrović
Radnik (Autoportret?), 1913.
ulje na platnu
99,8 x 79,7 cm
MG-1469

Petar Dobrović (1890.–1942.) slikarstvo je studirao u Budimpešti od 1909. do 1911., gdje prvi puta i izlaže u Muzeju lijepih umjetnosti 1911. godine. U rodnom Pečuhu družio se s književnikom Miroslavom Krležom. Razdoblje od 1912. do 1914. godine provodi u Parizu kada nastaje serija sezanovskih i kubističkih crteža. Jedan je od osnivača umjetničke grupe Oblik, 1926. godine u Beogradu, gdje sudjeluje u osnivanju likovne akademije na kojoj predaje od 1937. godine. Značajni su Dobrovićevi ljetni boravci na Hvaru i u Dubrovniku, gdje stvara niz pejzaža i portreta u tehnikama ulja i akvarela. Dobrovićevo je slikarstvo naročito obilježio koloristički realizam četvrtog desetljeća 20. stoljeća.
Dobrović na izrazito ekspresivan, gotovo ekspresionistički način prikazuje mladog muškarca do visine bokova. Ekspresivnom naboju slike pridonose također poza i energična gesta lika uzdignutih, raširenih, u laktovima savijenih ruku. Djelo Radnik (Autoportret?) slikan je u tamnom registru smeđih i sivih tonova, kubičnim, izlomljenim oblicima kao odjekom povijesnih avangardi, još aktualnih u vrijeme nastanka slike 1913. godine. Osim prodornim pogledom, uperenim izravno u promatrača, naglašena dramatičnost kompozicije postignuta je i režijom osvjetljenja, s naglašenim kontrastom svijetlog i tamnog te dijagonalnim prodorima u shemi kompozicije. Silueta portretiranog dodatno je naglašena svojevrsnim 'svjetlosnim' obrisom što ju uokviruje i izranja iz okolne tame pozadine.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ferdo Ćus, Glava dječaka, 1913.

Ferdo Ćus
(1891 – 1914)
Glava dječaka, 1913.
drvo
MG-1331

Završio je kiparski odjel na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1910. godine kod R. Frangeš i R. Valdeca. Tijekom 1913.–1914. godine usavršavao je obradu drva u drvorezbarskoj školi St. Christina u Tirolu, u Austriji. Prepoznat kao talentirani kipar još za vrijeme studiranja, 1910. godine izradio je Za fontanu u Petrinji brončane likove dječaka na kornjačama, a 1911. godine samostalno je izveo skupine sova na krovu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, današnjem Državnom arhivu.
Zbog rane smrti Ćusov opus je malen, ali se odlikuje kvalitetnom umjetničkom osobnošću, tematskom raznolikošću i senzibilnošću u oblikovanju drvenih skulptura svetačkih likova, ljudskih figura ili animalističkih motiva.
Mekom modelacijom zatvorenog volumena oblikovao je dječje portrete kao što je Glava dječaka, čija je kosa oblikovana glatkim plohama čvrstih rubova, na način fasetirane kubistički forme.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Anka Bestall, U atelijeru, 1913.

Anka Bestall
U atelijeru, 1913.
olovka, tempera / papir
63,2 x 52,5 cm
MG-1211

Anka Bestall (1861.–1946.) je slikarstvo učila na Obrtnoj školi u Zagrebu te na Akademiji u Münchenu, koju tijekom razdoblja od 1900. do 1906. godine pohađa kao prva u nizu hrvatskih slikarica. Djelovala je kao nastavnica crtanja na Obrtnoj i Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu. Za života je izlagala na samostalnim i skupnim izložbama. Slika U atelijeru iz 1913. godine otkupljena je za Modernu galeriju na Retrospektivnoj izložbi hrvatskih slikarica 1800.–1914., održanoj u Zagrebu tijekom 1938. godine.

Izuzetno uspjela kompozicija U atelijeru Anke Bestall suvremenom je promatraču bliska zbog uporabe kombinirane tehnike pretežito olovke u oslikavanju atelijera i tempere u oslikavanju pune figure s boka slikarice u radnoj odjeći i prozora s pogledom na eksterijer u gornjoj desnoj četvrtini slike. Među beige i sivim tonovima cjeline tako se ističe koloristički akcent lika umjetnice i prozora u pastelnim tonovima koji postaje svojevrsna “kompozicija u kompoziciji“ apstraktnog motiva. Suptilni i uvjerljivi crtež cjeline nježan je poput paučine, otkrivajući tako tipičan, ženski rukopis.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Ferdo Kovačević, Pred oluju, 1913.

Ferdo Kovačević
Pred oluju, 1913.
ulje / platno 80,6 x 114,6 cm
MG-470

Nakon završene Obrtne škole u Zagrebu, Ferdo Kovačević (1870.–1927.) odlazi u Beč gdje uči slikarstvo na Umjetničko-obrtnoj školi kod Karla Kargera. Bio je jedan od osnivača Društva hrvatskih umjetnika 1897. godine te je izlagao na Hrvatskom salonu 1898. godine. Sudjelovao je u programu Izidora Kršnjavog na ukrašavanju zgrade Odjela za bogoštovlje i nastavu te tadašnje zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke (danas Državnog arhiva) s vedutama hrvatskih gradova na supraportama. Djelovao je kao professor Obrtne škole u Zagrebu od 1905. godine, a potom i Akademije od 1917. godine. Bio je dopisni član JAZU. S Bukovčevim krugom izlaže od 1894. godine, a sudjelovao je također na izložbama Lade i Hrvatskog društva umjetnosti.

U ranim radovima Kovačević se priklanja simbolističkom izričaju, da bi se nakon presudnog susreta s Vlahom Bukovcem preorijentirao na plenerizam i realizam. Njegova je slikarska specifičnost u hrvatskoj umjetnosti odabir teme kontinentalnog savskog krajolika, kojega slika u nebrojenim varijacijama. Slika Pred Oluju iz 1913. godine izražajnim koloritom dubokih tonova boje i kompozicijskim sredstvima dijagonale bijelih stupića na površini vode iz lijevog donjeg kuta prema središtu slike, kojeg zauzima prikaz grma na granici rijeke i obale, uvodi promatrača u dramu neba prije nevere.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Maksimilijan Vanka, Starica s holandskom kapom, 1913.

Maksimilijan Vanka
Starica s holandskom kapom, 1913.
ulje / lesonit
50 x 50 cm
MG-4304

Maksimilijan Vanka (1889.–1962.) je slikarstvo studirao u Zagrebu kod Bele Čikoša Sesije i u Bruxellesu. Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do 1934. godine, nakon čega odlazi u SAD. Značajna je njegova pripadnost Grupi četvorice, zajedno s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem i Jerolimom Mišeom od 1926. do 1929. godine, kada se grupa bez Vanke transformira u znamenitu Grupu trojice. Član JAZU postao je 1929. godine. U njegovom opusu značajno mjesto zauzimaju kompozicije velikog formata s folklornim i religioznim temama, koloristički pejzaži u akvarelu, portreti i autoportreti. Bavio se također fresco slikarstvom i skulpturom, a posebno su zanimljivi Vankini nacrti za dekoracije i kostime baleta Krešimira Baranovića Licitarsko srce.
Vanka je Staricu s holandskom kapom iz 1913. godine naslikao u dobi od 24 godine. Vankin cjelokupni opus poznat je po osebujnom, nerijetko kolorističkom realizmu pa iako je Starica suzdržanijeg kolorita, pojačani akcenti žutih tonova prisutni su na licu portretirane.
Naglašeni potez kista, deformiteti staračke fizionomije, uvučena ramena i prodorni pogled u izrazu brige i straha doprinose ekspresionističkom naboju kompozicije. Motiv holandske kape i postavljanje portretiranog doprsja u interijer smišljeno upućuju na veliku tradiciju holandskog slikarstva moderne epohe.

Ferdo Ćus, Glava dječaka, 1913.

Ferdo Ćus
(1891 – 1914)
Glava dječaka, 1913.
drvo
28 x 19 x 20 cm
MG-1331

Završio je kiparski odjel na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1910. godine kod R. Frangeš i R. Valdeca. Tijekom 1913.–1914. godine usavršavao je obradu drva u drvorezbarskoj školi St. Christina u Tirolu, u Austriji. Prepoznat kao talentirani kipar još za vrijeme studiranja, 1910. godine izradio je za fontanu u Petrinji brončane likove dječaka na kornjačama, a 1911. godine samostalno je izveo skupine sova na krovu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, današnjem Državnom arhivu.
Zbog rane smrti Ćusov opus je malen, ali se odlikuje kvalitetnom umjetničkom osobnošću, tematskom raznolikošću i senzibilnošću u oblikovanju drvenih skulptura svetačkih likova, ljudskih figura ili animalističkih motiva.
Mekom modelacijom zatvorenog volumena oblikovao je dječje portrete kao što je Glava dječaka, čija je kosa oblikovana glatkim plohama čvrstih rubova, na način fasetirane kubistički forme.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kolačići