Oznaka: 1912.

Oton Iveković, Dolina Paklenica na Velebitu, 1912.

Oton Iveković
Dolina Paklenica na Velebitu, 1912.
ulje / platno, 7172,5x 109,8 cm
MG-381

Oton Iveković (1869.–1939.) učio je slikarstvo u Zagrebu kod Ferde Quiquereza, potom od 1886. godine u Beču kod Christiana Griepenkerla i Augusta Eisenmengera te, konačno, u Münchenu kod Wilhelma von Lindenschmita i u Karlsruheu kod Ferdinanda von Kellera. Radio je kao nastavnik crtanja na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potom na Obrtnoj školi od 1895. godine te na Umjetničkoj školi (poslije Akademiji) od 1908. godine. Iste je godine izabran za predsjednika umjetničkog društva Lada. Putovao je po Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj i Americi, a tijekom Prvog svjetskog rata djelovao je kao vojni slikar. Uz Mencija Clementa Crnčića, smatra se najznačajnijim predstavnikom historijskog slikarstva u Hrvatskoj, osobito onoga nacionalnog nadahnuća. Krajem života povukao se u Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju.
Verikalan format slike Dolina Paklenica na Velebitu pojačava dojam stjenovitog tjesnaca kroz koji se u dolini Paklenice na Velebitu provlači grupa figura: predvodnica od dva kićenije odjevena jahača na konjima te na malenoj udaljenosti vojnička pješadija u sivim viteškim oklopima što se stapaju s tonovima okolnih stijena. Vegetacija je na prikazu siromašna i oskudna pridonoseći dojmu vojničke i ratne surovosti. Isto je dodatno naglašeno prevladavajućim sivim tonovima golog kamena koji se reflektiraju i u sivo-plavim tonovima neba. Prizor je naslikan pri bistrom dnevnom osvjetljenju gradeći ugođajnost ledenoga tona rasvjete.
Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miroslav Kraljević, U pariškoj kavani, 1912.

Miroslav Kraljević
U pariškoj kavani, 1912.
gvaš, pastel na papiru
41,1 x 44,5 cm
MG-7085

Miroslav Kraljević (1885.–1913.) se nakon školovanja u Zagrebu i Gospiću upisuje na studij prava u Beč, kojega prekida kako bi studirao slikarstvo. Godine 1906/07. polazi privatnu školu grafičara Moritza Heymanna u Münchenu, a u svibnju 1907. godine primljen je na minhensku Akademiju kod Huga von Habermanna, gdje se druži s Josipom Račićem i Vladimirom Becićem (Minhenski krug). Nakon diplome, Kraljević se 1910. godine vraća u Požegu i intenzivno slika do rujna 1911., kada odlazi u Pariz. Ondje se upisuje na Académie de la Grande Chaumière, koju ubrzo napušta. Godine 1912. u Zagrebu priređuje prvu i za života jedinu samostalnu izložbu u salonu Ulrich. Umire od tuberkuloze 1913. godine.
Prizor iz pariškog gradskog života naslikan u tehnici gvaša i pastela na papiru prikazuje živopisnu kavansku scenu, žamor i komešanje. Posjednuti likovi ekspresionistički deformiranih fizionomija i cézannesitički izduženih, zaobljenih oblika u građanskoj svakodnevici i dokolici ispijanja kave dočarani su izuzetno životno u dinamičnoj kompoziciji “fotografskog” isječka iz života.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Branislav Dešković, Pas na tragu, 1912.

Branislav Dešković
(1883. – 1939.)
Pas na tragu, 1912.
lijevanje, bronca
24 x 40 x 17,5 cm
MG-4490

Umjetničku akademiju polazio je u Veneciji (1903. – 1905.), na specijalki kod talijanskog kipara Antonija dal Zòtta. Boravio je kratko u Beču, a od 1907. godine živio je u Parizu, gdje je redovito izlagao na „Salonima“ (1908. -1921.).
Najraniji Deškovićevi radovi nastali su pod utjecajem akademizma i talijanskih verista. Niz portretnih reljefa, realističnih po karakteru, nastalo je za vrijeme akademskog obrazovanja na venecijanskoj akademiji kao što je Portret bradatog muškarca iz 1904. godine. Dolazeći često u domovinu, oblikovao je skulpture pod utjecajem patriotske ideologije u duhu secesije i stiliziriranog monumentalizma. Nakon boemskog života i narušenog zdravlja od 1921. godine skrasio se u Splitu.
Najprepoznatljiviji je po dinamičnom oblikovanju lovačkih pasa modeliranih u karakterističnim pozama u punoj plastici te se smatra najizrazitijim animalistom u hrvatskoj modernoj skulpturi. Modelirao ih je pod utjecajem Rodinove skulpture, u vlastitoj inačici impresionizma.
Dešković je bio strastveni lovac te je kao poznavatelj životinja, izvanredno modelirao lovačke pse na njihovim zadacima i u raznoraznim pozama. Pas na tragu savršena je impresija zaustavljenog pokreta životinje. Cijelo izduženo tijelo lovačkog psa nervozno je napeto i usredotočeno na primarnu zadaću.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Nasta Rojc, Autoportret u lovačkom odijelu, 1912.

Nasta Rojc
Autoportret u lovačkom odijelu, 1912.
ulje / platno
118,5 x 88,2 cm
MG-544

Nasta Rojc (1883.–1964.) slikarstvo je učila kod Otona Ivekovića u Zagrebu i na Akademiji u Münchenu u razdoblju od 1903. do 1907. godine kod profesora Heinricha Knirra i Huga von Habermanna. Ondje je bila u kontaktu s Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem i Vladimirom Becićem te je moguća intrepretacija njezina slikarstva i u okvirima tzv. Münchenskog kruga. Tijekom razdoblja od 1907. do 1910. godine boravi u Beču i uči slikarstvo kod Ludwiga Michaleka i Friedricha Königa, a nakon povratka u Zagreb radi ponovno u privatnom atelijeru Otona Ivekovića. U Londonu i Readingu boravila je 1926/27. godine. Samostalno je izlagala u Beču, Zagrebu i Londonu. U isto vrijeme sudjeluje na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti, Lade, Kluba likovnih umjetnica, Umjetnica Male Antante i drugih. Bila je supruga slikara Branka Šenoe. Uz Linu Virant Crnčić, značajna je njezina uloga suosnivačice Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu 1928. godine. Osim likovnom kvalitetom svoga slikarstva, Nasta Rojc istaknula su zaslugama u emancipaciji položaja žene u umjetnosti u Hrvatskoj.
Autoportret u lovačkom odijelu iz 1912. godine slikan münchenskim tonskim načinom moćan je prikaz emancipirane, samosvjesne žene u smjelom autoportretiranju pri bavljenju tradicionalno muškim hobijem. Na vertikalnom formatu slike, iz pozadine pojednostavljenog prikaza zimskog pejzaža u tri polja, ističe se stajaći lik slikarice prikazan do visine koljena u tri-četvrt profilu. Vjetar s leđa nosi suknju zagasitih maslinasto zelenih tonova i tamnosmeđe pramenove što uokviruju lice. Glava je lagano ukoso pognuta s prikazom prodornog i samosvjesnog, gotovo izazivačkog pogleda. Dojmu borbenosti pridonosi puška obješena o desno rame, dok je lijeva ruka nonšalantno položena u džep jakne.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ljubo Babić, Mati, 1912.

Ljubo Babić
Mati, 1912.
tempera / drvo, 100 x 40 cm
MG-3426

Slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić (1890.–1974.) iznimno je važna figura hrvatske kulture i umjetnosti. Nakon školovanja na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje mu predaje Menci Clement Crnčić, studira na Akademiji u Münchenu. Također je diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, kasnijoj Akademiji Likovnih umjetnosti te kao ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu i član JAZU.
Na naglašeno vertikalnom formatu slike Mati na zlatnoj pozadini, jugendstilskim načinom prikazan je uspravan lik starice čitavom visinom slike. Lice uokviruje puštena sijeda, ravna kosa duljine do ispod ramena. Oči su zatvorene, a ruke su naslikane u simetričnoj pozi savijene u laktovima s otvorenim dlanovima u visini ramena koji oukviruju lice. Haljina je također slikana naglašeno simetrično, s linearnom, geometrijskom jugendstilskom ornamentikom, karakterističnom za monumentalizam grupe "Medulić", koji paralelno s naznakama ekspresionizma obilježava izložbe Hrvatskog proljetnog salona tijekom razdoblja 1916.–1919. godine.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Miroslav Kraljević, Autoportret, 1912.

Miroslav Kraljević
Autoportret, 1912.
ulje / platno, 64 x 45 cm
MG-774

Miroslav Kraljević (1885.–1913.) potječe iz ugledne slavonske obitelji. U Zagrebu se školovao u razdoblju od 1898. do 1902. godine, a potom dvije godine pohađa gimnaziju u Gospiću. U jesen 1904. godine u Beču upisuje studij prava i istovremeno pohađa slikarski tečaj Georga Fischhofa. Napušta pravo te 1906/07. godine polazi privatnu školu grafičara Moritza Heymanna u Münchenu. U svibnju 1907. godine primljen je na minhensku Akademiju kod Huga von Habermanna, gdje se druži s Josipom Račićem i Vladimirom Becićem (Minhenski krug). Nakon diplome, Kraljević se 1910. godine vraća u Požegu i intenzivno slika do rujna 1911., kada odlazi u Pariz. Ondje se upisuje na Académie de la Grande Chaumière, koju ubrzo napušta. Radi u Meštrovićevu, a potom u vlastitu atelijeru na Montparnasseu. Objavljuje karikature u satiričnom listu Panurge. Godine 1912. u Zagrebu priređuje prvu i za života jedinu samostalnu izložbu u salonu Ulrich. Umire od tuberkuloze 1913. godine.

Kraljevićev Autoportret iz 1912. godine slikan godinu dana prije slikareve smrti, zaokružuje niz umjetnikovih autoportreta započet znamenitim Autoportretom sa psom, naslikanim 1910. godine. Za razliku od realističkog prikaza minhenskim tonskim načinom na autoportretu iz 1910.godine, gdje je mladost i zdravlje autora potencirana vitalnošću prikazanog psa u središtu donjeg dijela slike, na Autoportretu iz 1912. tjelesnost umjetnikova tuberkulozom izmučenog lika posve je iščeznula u ekspresionističkom tretmanu energičnog, dugog poteza kistom. Crte lica bez minuciozne obrade tek su naznačene grubom pennelattom te je tako pojačan ekspresivni učinak cjeline. Konkretan ambijent sobe s ranijeg autoportreta u pozi sjedenja naslikanog gotovo u punoj visini figure, zamijenio je prikaz doprsja i koncentracija na lice koje izranja iz anonimne, tamne maslinasto zelene pozadine sugerirajući nagriženost umjetnikova tijela bolešću i skoru smrt.
Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Miroslav Kraljević, Golgota, 1912.

Miroslav Kraljević
Golgota, 1912.
ulje, platno; 72,1 x 115,3 cm
MG-7084

Miroslav Kraljević u Golgoti iz 1912. glavni motiv Raspeća povlači u dubinu prizora ističući lik Krista tek svjetlosnim akcentom na uvijenom tijelu. Prednjim planom dominiraju deformirane figure vojnika pognute oko kocke te vertikala Longina oslonjenog o koplje. Ekspresivnost kompozicije, zlokobno ogoljen ambijent i snažna simboličnost kolorita čine ovu sliku jednom od ključnih za Kraljevićev pariški opus, ali i za novu slikarsku generaciju koja se upravo formira u Zagrebu.

Miroslav Kraljević, porijeklom iz bogate slavonske plemenitaške obitelji, studij prava započet u Beču ubrzo zamjenjuje slikarstvom u Münchenu. Kod profesora Huge Habermanna na tamošnjoj Akademiji od 1905. do 1910. studiraju i Josip Račić, Vladimir Becić i Oskar Herman. Slikare tog münchenskog kruga povezuje prvenstveno orijentacija europskoj modernosti, slične polazišne ideje i uzori. Nakon diplome u Münchenu Kraljević se 1910. vraća u Požegu. Intenzivno slika te slijedom odličnih kritika 1911. odlazi u Pariz. Stopivši sva dotadašnja umjetnička iskustava sa smjelim istraživanjima novih ideja i izraza u Parizu ostvaruje niz vrhunskih portreta, autoportreta, žanr-scena i veduta. Već se godinu kasnije teško bolestan vraća u domovinu. Ostvarivši opus od najvećeg značaja za razvoj našeg modernog slikarstva Kraljević je od tuberkuloze umro u Zagrebu 1913., s nepunih 28 godina

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Hermina Ferić, Portret starice sa čipkastom maramom, 1912.

 

Hermina Ferić
1844. – 1923.
Portret starice sa čipkastom maramom, 1912.
lijevanje, bronca
215 x 150 mm
MG-2892-631

Prva hrvatska medaljerka bila je plemićkog podrijetla te je stekla široko obrazovanje na svojim edukacijskim putovanjima Europom. Boraveći u Beču, upoznala je poznatog austrijskog kipara Antuna Dominika Ferkorna (1813. – 1878.), koji je uočio njenu kiparsku darovitost, te ju je podučavao u svom ateljeu. Poslije smrti supruga, 1907. godine preselila se u Zagreb, te se nakon duljeg vremena, počela ponovo baviti medaljerstvom. Mentor joj je bio hrvatski kipar Robert Frangeš-Mihanović, koji joj je često davao savjete i upute pri realizaciji plaketa s portretima svojih bližnjih - prijatelja i susjeda, osobe iz višeg staleža i iz naroda.  Kao samouka, nije nikada javno izlagala svoje radove, ali je iza nje ostao relevantan broj djela koja svjedoče neupitnu sposobnost za plastično oblikovanje.

Portret starice s čipkastom maramom poprsje je starije žene u profilu na desno. Mršavo lice je s dugim tankim nosom, opuštenog izbrazdanog obraza, spuštenih rubova usana, isturene brade i upalog sitnog oka. Preko glave zaogrnut je raskošni veliki pokrov iz više slojeva s čipkom i vezom, koji ovija vrat i spušta se do prsa. Poprsje je s vodoravnim i kosim rezom. Uz rub dolje lijevo je signatura: H. F. Medaljerka je reljefne portrete  izvodila realistično, s latentnom ekspresivnošću  postignutom luminiscencijom  adekvatnih zaglađenih površina lica ispresijecanih karakterističnim crtama modela. Ponekad  naglašena izražajnost u njenim djelima graniči s naturalizmom. Čiste  plohe uokolo motiva oslobođene su  dekoracija i natpisa,  što je autorici omogućilo kreativnu usredotočenost  na istančana lica s razrađenim detaljima koncipiranim prezentacijom psihološkog karaktera modela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Kerdić, Poljubac, 1912.

Ivo Kerdić
(1881. – 1953.)
Poljubac, 1912.
bronca
55 x 42.5 x 29 cm
MG-2302

Medaljer i kipar završio je Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu 1898. godine. U Parizu radi u ljevaonici umjetnina „Maison Moderne“, a u Beču radi i studira od 1902. godine. Umjetničko – obrtnu školu završava 1906. godine, a 1911. godine Specijalnu graversko – medaljersku školu na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Na poziv kipara i profesora R. Frangeša – Mihanovića 1913. godine vraća se u Zagreb kao voditelj ljevaonice buduće Akademije likovnih umjetnosti na kojoj djeluje do 1947. godine kao vrsni pedagog generacijama mladih kipara.
Premda je najrespektabilniji dio umjetničkog stvaralaštva ostvario u medaljerstvu i primijenjenoj umjetnosti, neizostavni segment kiparova opusa sačinjavaju javni i sakralni spomenici, kao i figuralne i portretne skulpture. U Beču se družio s mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno s kiparom Ivanom Meštrovićem, čiji je utjecaj bio presudan za nastavak majstorovog školovanja i usavršavanja artističkog izričaja.
Na Kerdića je najviše utjecala bečka secesija, a u secesijskom duhu izvedeno je njegovo prvo značajno skulptorsko djelo Poljubac. Sljubljeno žensko meko i mišićavo muško tijelo izrastaju u piramidalnu kompoziciju polazeći od mjere, jasnoće i skladnosti. Istaknuta je secesijska vijugava linija i mekane modelacije površina. Na postamentu je stiliziranim slovima napisano: V LJUBAVI / V DVBRAVI MALO TKO / OD LJUDI V NJOJ NE ZABLVDI.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miroslav Kraljević, Atentat, 1912.

Miroslav Kraljević
(1885.-1913.)
Atentat, 1912.
tuš/papir
180 x 280 mm
MG-2768

Među crtežima koji nastaju u vrijeme Kraljevićevog jednogodišnjeg boravka u Parizu – od rujna 1911. do listopada 1912. – „Atentat“ zauzima posebno mjesto. Naime, to je jedini Kraljevićev crtež koji se referira na politiku. Štoviše, to je uz sliku „Izbori u požegi“ (1911) jedini Kraljevićev rad – slika, crtež, skulptura, grafika – koji se može povezati s političkim procesima u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi. Kraljević ne prikazuje konkretan događaj, premda su neki kasniji istraživači povezivali ovaj crtež s atentatom na hrvatskog bana Cuvaja, koji se zbio u svibnju 1912. u Zagrebu. Atentat na Cuvaja mogao je biti povod za njegov nastanak, ali ovaj crtež svakako nije njegov prikaz, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što je ban Cuvaj u trenutku atentata bio u automobilu. „Atentat“ je prije pokušaj prikazivanja jednog novog oblika političke borbe, nego prikaz konkretnog događaja. Tome ide u prilog i činjenica da Kraljević u Parizu surađuje sa satiričkim listom „Panurge“, s novinama, dakle, kojima je usmjerenost na aktualne društvene događaje primarna misija. Ono što teroristički čin razlikuje od drugih vidova nasilja su njegova iznenadna pojava i silovita prodornost i upravo je ta svojstva Kraljević uspio prikazati. Propeti, preplašeni konji, kočija koja je prikazana neprirodno iskrivljeno, kao da je riječ o biću koje uzmiče pred uperenim revolverom, zatim prikaz atentatora kojemu Kraljević naglašava samo noge i ruku koja drži revolver (ostali dijelovi tijela kao da ne postoje) itd., samo su neke od značajki ovog iznimnog crteža.

Miroslav Kraljević je jedan od prvaka hrvatskog modernog slikarstva. Rođen je 1885. u Požegi u Slavoniji; 1904. prekida studij prava u Beču da bi se posvetio slikarstvu. Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Münchenu, odlazi 1911. u Pariz. Umro je u Zagrebu 1913.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content