Oznaka: 1908.

Oton Iveković, Zima, 1908.

Oton Iveković
Zima, 1908.
ulje / platno, 60,2 x 80,3 cm
MG-398

Oton Iveković (1869.–1939.) učio je slikarstvo u Zagrebu kod Ferde Quiquereza, potom od 1886. godine u Beču kod Christiana Griepenkerla i Augusta Eisenmengera te, konačno, u Münchenu kod Wilhelma von Lindenschmita i u Karlsruheu kod Ferdinanda von Kellera. Radio je kao nastavnik crtanja na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potom na Obrtnoj školi od 1895. godine te na Umjetničkoj školi (poslije Akademiji) od 1908. godine. Iste je godine izabran za predsjednika umjetničkog društva Lada. Putovao je po Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj i Americi, a tijekom Prvog svjetskog rata djelovao je kao vojni slikar. Uz Mencija Clementa Crnčića, smatra se najznačajnijim predstavnikom historijskog slikarstva u Hrvatskoj, osobito onoga nacionalnog nadahnuća. Krajem života povukao se u Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju.

Zima iz 1908. godine još je jedan primjer Ivekovićeva majstorskog pejzaža. Suptilna kompozicija u bijeličastim i srebrnim tonovima prikazuje malenu udaljenu figuru u prostranstvu zimskog krajolika. Očište slike smješteno je u njezin lijevi gornji kut, gdje iza nekolicine ogoljelih stabala proviruje težačka koliba kojoj vode linije brazdi snijegom prekrivene njive.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Zagreb©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Račić, Kavana na bulevaru, 1908.

Josip Račić
Kavana na bulevaru, 1908.
akvarel/papir
209 x270 mm
MG-763

Uz Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana i Vladimira Becića, Josip Račić jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva. Rođen je u Zagrebu 1885. u kojem je učio litografski zanat. Odlazi u München 1904. gdje pohađa slikarsku školu Antona Ažbea, da bi u istom gradu 1905. na Akademiji za likovnu umjetnost počeo studij slikarstva. Posebnu dionicu u njegovom slikarstvu čine akvareli nastali u Parizu. Opijen zovom Pariza, Račić je u njega stigao ne završivši akademiju u Münchenu. Posjećuje Louvre, kopira stare majstore, upija impresionizam i postimpresionizam te se prepušta dinamici gradskog života. Uz portrete, sve se češće javljaju tipični pariški motivi: mostovi, parkovi, kavane, bulevari itd. „Kavana na bulevaru“ možda je najpoznatiji Račićev akvarel.

Ovaj noćni prizor plijeni pažnju, prije svega, kontrastom između svjetla koje dopire iz unutrašnjosti kavane i polumraka koji dominira pločnikom po kojem šeću prolaznici. Lica prolaznika, vrsta odjeće ili njezini detalji, nisu specificirani; sve je podređeno kontrastu svjetla i polumraka kao i osobitom ritmu kojeg Račić postiže nizom osvijetljenih prozora na fasadi zgrade, s jedne strane, i špalirom prolaznika na nogostupu, s druge strane. Ono što „Kavanu na bulevaru“, međutim, čini izuzetnom je slikarev pogled kojim konstruira prizor. Sama kavana, kao i prolaznici, smješteni su u drugom planu, dok prvi plan zauzima polumrak pločnika. Upravo u tom polumraku, u tom praznom prostoru, možemo zamisliti slikara kako promatra scenu kojoj je tako blizu – doslovno preko puta! – a od koje je opet tako jasno odvojen. Štoviše, u tom prostoru možemo zamisliti i sami sebe dok svakodnevno, napola prisutni, napola distancirani, promatramo svijet koji nas okružuje.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content