Emanuel Vidović
Angelus, 1906/07.
ulje / platno
945 x 1385 mm
MG-2748
Emanuel Vidović (1870.–1953.) nakon prvih slikarskih poduka u Splitu kod slikara i graditelja Emila Vecchiettija, 1887. godine upisuje venecijansku Akademiju, koju nikad nije formalno završio. Tijekom razdoblja 1892.–1895. godine boravio je u Milanu, gdje je izlagao slike iz venecijanskog ribarskog života na Esposizioni Riunite, 1894. i na Esposizione Permanente, 1895. godine. U njegovoj su se slikarskoj formaciji osobito značajnim pokazali boravci u Chioggi, pitoresknom ribarskom naselju nadomak Venecije, kojoj se vraća tijekom čitava života. U formativnoj Vidovićevoj fazi mogu se iščitati utjecaji venecijanskih pejzažista, primjerice Guglielma Ciardija, te radovi u plain airu pod utjecajem macchiaiola, skupine toskanskih umjetnika koja je slikala mrljastim potezom kista (macchia) s naglaskom na odnosu svjetla i sjene, te vrhuncem djelovanja od 1854. do 1860. godine. Naporedo s plenerističkim studijama nastaju i Vidovićevi sutonski pejzaži. Nakon divizionističkog segantinijanskog izleta na diptihu Mali svijet iz 1904. godine, Vidovićevo slikarstvo u razdoblju 1906.–1920. karakterizira apstrahiranje pejzaža stilizacijom i korištenjem nijansi jedne boje uz primjesu crne, čime naglašava simbolističku potku svoga slikarstva.
Navedene značajke možemo iščitati na paradigmatskoj slici Angelus iz 1906/07. godine, slikanoj nijansama crvene boje. Angelus kao tema iz kršćanske ikonografije bogata je sakralnim, duhovnim značenjima te je izuzetno podesna za Vidovićev simbolistički izričaj. Apstrahirani pejzaž kao metafora stanja duše s böcklinovskim obrisima lađe na vodi i obale (otoka) ukazuju na univerzalni imaginarij europskog simbolizma.
Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb