Oznaka: 1898.

Vlaho Bukovac, Lopoči (studija), 1898.

Vlaho Bukovac
Lopoči (studija), 1898.
ulje / platno
27, 2 x 45,5 cm
MG-3892

Među prvacima hrvatske moderne ističe se ime Vlahe Bukovca (1855.–1922.). Ovaj pariški student ostvario je internacionalnu karijeru (Francuska, Engleska, SAD, Beč, Češka) te je nagrađen na priškom Salonu, a djela mu se nalaze u privatnim kolekcijama diljem svijeta. Bukovčevo slikarstvo stilski se kreće od akademskog realizma zagrebačkog razdoblja šarene škole do osebujnog priklona simbolizmu na portretima i aktovima iz posljednjih dvadesetak godina njegova života kada je radio kao profesor na praškoj Akademiji.
Bukovčeva studija s monetovskim motivom lopoča iz 1898. godine pripada plenerističkom slikarstvu, izravnog i spontanog studiranja motiva na otvorenom pri punom sunčevom osvjetljenju. Naslikana je u zagrebačkom Boraničkom vrtu pri Bukovčevu radu s učenicima. Ovakvo slikarstvo impresije službeno stupa na hrvatsku scenu izložbom Hrvatskog salona 1898. godine, paralelno s primjerima simbolističkog izraza.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Vlaho Bukovac, Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1898.

Vlaho Bukovac
(1855. – 1922.)
Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1898.
ulje na platnu
80x79,7 cm
MG-285

Vlaho Bukovac (1855.-1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao dijete u Ameriku. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na parišku akademiju, École des beaux-arts. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam. Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu gdje inicira 1895. izgradnju Umjetničkog paviljona, a 1897. osniva Društvo hrvatskih umjetnika koje se suprotstavlja Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879. pozivajući umjetnike na slikanje u pleneru i time daje zagon hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari počinju slikati svjetlijom paletom, odbacujući galerijski smeđu ton, tvoreći varijanta hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanu zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Riječ je o portretu vlasnika palače Vranyczany u kojoj je smješten današnji NMMU. Barun je bio veliki poklonik umjetnosti i mecena umjetnika koji su se okupljali ne samo u zagrebačkoj palači već i na njegovom imanju u Oroslavlju gdje je portret i nastao. To je jedan od tipičnih Bukovčevih portreta zagrebačkog razdoblja. U plain- airu koji je naznačen samo s dvije cvjetne crveno-zelene vitice koje se spuštaju po svijetloj površini zida, sjedi dostojanstveni, samosvjesni muškarac. Vrhunsko kolorističko umijeće, dano suhom fakturom i raznosmjernim potezima kista, Bukovac je iskazao u kolorističkoj skali koja se kreće od različitih svijetlih bjelkasto, bjelokosnih i bež tonova. Slikareva dedikacija u desnom donjem kutu i obiteljski grb u gornjem desnom govore o važnosti osobe kojoj to nije bilo nebitno istaknuti. U privatnom vlasništvu čuva se Knjiga gostiju dvorca Gornje Oroslavlje u kojoj su, u znak zahvale, umjetnici ostavljali svoje crteže. Barun se također zanimao za egzotično bilje koje je bilo posađeno u dvorištu zagrebačke palače u kojem se nalazila i sjenica.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Emanuel Vidović, Chioggia (Kanal Vena u Chioggi), 1898.

Emanuel Vidović
Chioggia (Kanal Vena u Chioggi), 1898.
24 x 15,5cm
MG-584

U trokutu Venecija – Milano – Chioggia tijekom formativnih godina Emanuela Vidovića (1870.–1953.), svi pisci ističu presudnu ulogu Chioggie. Ovo pitoreskno ribarsko naselje u blizini Venecije poslužilo je kao mjesto sazrijevanja Vidovićeve umjetničke vizije. Ono je trajno obilježilo i slikarev privatni život budući je Vidović ondje upoznao suprugu, s kojom će od jeseni 1895. godine živjeti u Splitu. Chioggi i venecijanskim Biennalima, Vidović će se vraćati tijekom čitava svoga života.

Malena slika Chioggia (Kanal Vena u Chioggi) iz 1898. godine pripada ranom Vidovićevom razdoblju obilježenom slikarstvom malenih studija rađenih mrljastim nanosom boje u tradiciji toskanskih macchiaiola. Riječ je o skupini umjetnika koja je propagirala spontano, plenerističko slikarstvo s naglaskom na studiranju odnosa svjetla i sjene, a vrhunac njihova djelovanja bio je tijekom razdoblja 1854.–1860. godine. U ranom je Vidovićevom razdoblju također bitan i utjecaj venecijanskog vedutizma i kolorizma, čije se modernije interpretacije vide u slikarstvu Ippolita Caffija, Bartolomea Bezzija, Pietra Fragiacoma i naročito Guglielma Ciardija.  Ove slike malih dimenzija tipično prikazuju motive venecijanskih i chioggianskih veduta s kanalima, mostićima i okolnom arhitekturom. Riječ je o plenerističkim studijama formativnog razdoblja koje će postupno zamijeniti Vidovićev karakteristični prikaz sutonjačkih marina i veduta u simbolističkom slogu.

Tekst: Ivana Rončević viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Iveković, Gorski krajolik, 1895. i Na Kordunu, 1898.

 

Oton Iveković
(1869. – 1939.)
Gorski krajolik, 1895.
akvarel / papir, 205 x 395 mm
MG-390

Na Kordunu, 1898.
ulje/platno, 110 x 179cm
MG-378

Ivekovićev slikarski opus većim dijelom kronološki pripada razdoblju moderne iako je stilski još uvijek duboko ukorijenjen u realizmu kasnog 19. stoljeća. Stilski i sižejni anakronizam Ivekovićevih romantiziranih povijesnih kompozicija po kojima je najpoznatiji razlog su brojnom oleografiranju njegovih slika koje su ukrašavale domove hrvatskog domoljubnog građanstva. Iveković studira na bečkoj likovnoj akademiji od 1887., gdje poseban interes iskazuje za specijalku historijskog slikarstva. Zbog upornog slikanja Zrinjskih i Frankopana dobiva nadimak „Zrinjmaler“. Studij nastavlja na minhenskoj akademiji 1892. Kršnjavijeva naklonjenost  omogućava mu da ljeto po povratku sa studija obilazi biciklom, crtajući Liku, Dalmaciju i Bosnu te potiče njegov interes za povijesno slikarstvo upućujući ga na akademiju u Karlsruheu. Zahvaljujući, također, Kršnjavom dobiva posao na Realki, kasnije na Obrtnoj školi. Vodio je i privatnu slikarsku školu u vlastitom ateljeu koje su pohađale između ostalih slikarice Nasta Rojc i Vera Nikolić. Dolaskom Vlahe Bukovca u Zagreb, paleta mu se rasvjetljava na način šarene zagrebačke škole. Na Salonu 1898. izlaže, moglo bi se reći, anti povijesnu kompoziciju Na Kordunu, 1898. s prikazom, od besmisala rata, iscrpljenih vojnika i konja, slikanu na način tonskog slikarstva, ali slobodnijeg poteza kista i donekle rasvijetljene palete. Kasnije se Iveković razilazi s Bukovcem iako u pejzažima ostaje vidljivo iskustvo bukovčeve manire impresionizma. Rani romantičarski akvarel Gorski krajolik, 1895. ujednačenog zelenkasto-okerastog kolorita upućuje na kasnije pejzažne male stvari (Lovac u šumi, 1898., Šuma, 1900., Lovac sa psom, 1901.) u kojima treba tražiti autentične vrhunce Ivekovićeva stvaralaštva. Kasnije je likovno je dokumentirao stanje na bojišnicama Soče, Galicije i Srbije u doba I. svjetskog rata.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Slava Raškaj, Košara s voćem, 1898.

Slava Raškaj
(1877.–1906.)
Košara s voćem, 1898.
akvarel / papir, 29 x 37,9 cm
MG-538

Slava Raškaj (1877.–1906.) u hrvatskoj je povijesti umjetnosti značajna kao vrsna akvarelistica. Rođena je gluhonijema. Stalni motiv joj je rodni Ozalj. Otamo je 1885.–1893. otišla na školovanje u bečki Zavod za gluhonijeme, a po povratku u Zagrebu od 1895. uči slikarstvo kod Bele Čikoša (1864.–1931.), koji je i uvodi u Društvo hrvatskih umjetnika. Posljedično, Slava Raškaj izlaže na Hrvatskom salonu 1898/99., austrougarskoj izložbi u Petrogradu 1899. i Svjetskoj izložbi u Parizu 1900.

Košara s voćem Slave Raškaj iz 1898. godine majstorski je naslikan akvarel u kojem lazurni namazi finog prelijevanja boja i tonova grade uspjelu iluziju treće dimenzije. Središnje mjesto na slici zauzima krupni plan prikaza triju kruški ispred otklopljene pletene košare s voćem položene na stolu. Gotovo simetričnu kompoziciju suptilno dinamiziraju detalji poput različitog nagiba voćki ili diskretnih razlika u prikazu, primjerice, stolnjaka ili košare.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Bela Čikoš Sesija, Atena i Psiha, 1898.

Bela Čikoš Sesija
Atena i Psiha, 1898.
ulje / platno
737 x 340 mm
MG – 2114

Bela Čikoš Sesija (1864.–1931.) ubraja se među najznačajnije predstavnike simbolizma u Hrvatskoj. Slikarstvo je studirao na Akademiji u Beču kod Juliusa Bergera i Leopolda Karla Müllera te u Münchenu na specijalizaciji kod Wilchelma von Lindenschmita. Studijski boravi u Italiji dva puta s glavnom svrhom proučavanja klasične baštine za realizaciju programa Izidora Kršnjavog na umjetničkoj dekoraciji zgrade Odsjeka za bogoštovlje i nastavu. U travnju 1892. godine putuje u Veneciju, Padovu i Firencu, a drugo je putovanje vezano uz boravak u okolici Napulja tijekom 1893/94. godine, kada u tradiciji europskih grandtourista slika plenerističke pejzažne studije. Vrativši se u Zagreb surađuje s Vlahom Bukovcem, o čemu svjedoči njegova slika Bukovac dok slika kako Gundulić zamišlja Osmana, 1894. Potom odlazi u školu Carla von Marra u München. U Zagreb se vraća 1895. godine, gdje umjetnički djeluje do kraja života. Značajna je Čikoševa pedagoška uloga u hrvatskoj umjetnosti jer je od 1907. godine radio kao profesor na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koja 1921. prerasta u Akademiju likovne umjetnosti. Čikoševa kompozicija Atena i Psiha (1898.) potvrđuje simbolističku sklonost prema ozračju prijelaznih, nedefiniranih stanja. Misteriozna nadnaravna atmosfera izražena je nejasno izvedenom obrisnom linijom i hladnim modrilom ambijenta koje sugerira beskonačnost i duhovnost.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content